Dok se nad zeničkom Željezarom, nekadašnjim industrijskim gigantom i simbolom ekonomske moći, nadvija tamni oblak neizbježnog stečaja, sudska odluka o njenoj sudbini samo je formalnost koja će ozvaničiti kliničku smrt. Prava drama, međutim, ne odvija se u sudnici Opštinskog suda u Zenici, već u brutalnoj jasnoći finansijskih izvještaja koji otkrivaju anatomiju sistemskog uništavanja. U moru dugova od 317,3 miliona KM, jedna cifra odjekuje kao politički zemljotres: 160 miliona KM, koliko Željezara Zenica duguje firmi “Ferrum” d.o.o. iz Zvornika.
Vlasnik te firme je sin Zorana Stevanovića, aktuelnog ministra saobraćaja i veza Republike Srpske i dugogodišnjeg gradonačelnika Zvornika, piše Stav.ba.
Ovo nije samo poslovna vijest nego prvorazredno geopolitičko i političko pitanje koje razotkriva transentitetsku interesnu hobotnicu čiji su pipci ugušili industrijski ponos Zenice i Federacije BiH.
Izvještaj privremenog stečajnog upravnika Jasmina Hadžirašidovića kaže da su uslovi za otvaranje stečaja ispunjeni. Preduzeće je platežno nesposobno, a integralna proizvodnja čelika, srce Željezare, već je zaustavljena. Ukupni dugovi od 317,3 miliona KM, od čega je 240 miliona već dospjelo na naplatu, predstavljaju omču oko vrata preduzeća.
Međutim, analiza strukture povjerilaca otkriva frapantnu sliku. Više od polovine ukupnog duga, nevjerovatnih 160 miliona KM, potražuje “Ferrum”. Da bismo razumjeli magnitudu ovog potraživanja, moramo ga staviti u kontekst. Drugi najveći povjerilac, “Nova Ljubija Prijedor”, potražuje 69 miliona KM, a treći, “Pavgord”, 41 milion KM. Čak su i giganti poput Elektroprivrede BiH ili Energoinvesta, sa svojim potraživanjima, tek sporedni akteri u ovoj finansijskoj drami.
Centralno pitanje koje se mora postaviti nije kako je Željezara propala, već :kako je firma u vlasništvu sina visokopozicioniranog političara iz drugog entiteta postala apsolutni gospodar njene sudbine? Kakve su to poslovne transakcije, kakav je to tok roba ili usluga koji je mogao generisati dug od 160 miliona KM prema jednoj, relativno posmatrano, kompaniji iz Zvornika? Odgovor na ovo pitanje ne leži u sferi ekonomije, već u sferi politike i sistemske korupcije.
Zvornička veza i obrazac djelovanja
Zoran Stevanović nije marginalna politička figura. Kao ministar u Vladi RS i bivši gradonačelnik Zvornika, on je eksponent vladajuće strukture SNSD-a. Činjenica da firma njegovog sina drži finansijsku sudbinu zeničke Željezare u svojim rukama nadilazi svaku poslovnu logiku i ulazi direktno u domen političkog uticaja i strateškog ekonomskog pozicioniranja.
Ovo nije izolovan slučaj. Pogledajmo listu najvećih povjerilaca: “Ferrum” (Zvornik), “Nova Ljubija” (Prijedor), “Pavgord” (Foča). Sve tri kompanije dolaze iz Republike Srpske i sve tri su, na različite načine, povezane sa tamošnjim centrima moći. Njihova zajednička potraživanja premašuju 270 miliona KM, što čini skoro 85% ukupnog duga Željezare.
Ovaj obrazac sugeriše na koordiniranu i strateški osmišljenu operaciju finansijskog iscrpljivanja i preuzimanja kontrole nad imovinom i resursima u Federaciji BiH. Dok su se političke elite u Sarajevu bavile jalovim prepucavanjima, interesne mreže iz drugog entiteta su, očigledno, vodile vrlo konkretnu i efikasnu ekonomsku politiku, koristeći kompanije poput “Ferruma” kao instrumente za postizanje ciljeva.
Suočena sa kolapsom, Vlada Federacije BiH sada pokušava gasiti požar. Usvajanje Prijedloga zakona o postupku vanredne uprave i imenovanje Sene Šaranović za vanrednu upravnicu predstavljaju pokušaj preuzimanja kontrole. Međutim, postavlja se pitanje: šta se zapravo može spasiti?
Vanredna uprava može biti efikasan mehanizam, ali ona dolazi u trenutku kada je preduzeće finansijski potpuno ispražnjeno, a ključne odluke o njegovoj budućnosti ne donose se u Zenici ili Sarajevu, već tamo gdje sjede vlasnici firmi koje potražuju stotine miliona. Bez jasnog odgovora na prirodu duga prema “Ferrumu”, svaka reorganizacija je samo kupovina vremena i odlaganje neizbježnog – potpune kapitulacije pred povjeriocima čiji interesi nisu nužno vezani za očuvanje proizvodnje i radnih mjesta, već za naplatu duga i preuzimanje vrijedne imovine.
Pitanje nacionalne sigurnosti
Slučaj Željezare Zenica prestao je biti samo ekonomska tema. On je postao ogledalo političke nemoći, sistemske korupcije i strateške nebrige Federacije BiH za vlastite industrijske resurse. Činjenica da sudbina jednog od simbola bosanskohercegovačke industrije leži u rukama sina ministra iz druge entitetske vlade predstavlja prvorazredni skandal i pitanje od vitalnog nacionalnog interesa.
Konačna odluka suda o stečaju bit će samo epilog. Prava istraga, ona koju moraju provesti tužilaštva i istražni organi, tek treba da počne. Potrebno je dati odgovor na pitanje kako je nastao dug od 160 miliona KM prema “Ferrumu” i da li se iza ovog poslovnog aranžmana krije sofisticirana operacija izvlačenja novca i preuzimanja strateške kontrole. Sve dok taj odgovor ne dobijemo, kolaps Željezare Zenica ostat će spomenik ne samo ekonomskom neuspjehu, već i političkoj kapitulaciji.