Piše: Julian Borger / Guardian
Prije svake utakmice u mundijalskoj avanturi Bosne i Hercegovine, Sarajevo bi procvjetalo u primarnim bojama – i sa dvije različite zastave.
Jedna je državna zastava koja datira iz 1998. godine: plava i žuta dijagonalna polovina ukrašene kosom linijom bijelih zvijezda. Druga ima zlatne ljiljane na plavom štitu postavljenom na bijeloj pozadini i ima daleko dublju historiju, prožetu vijekovima složenosti. Njen upečatljiv povratak kao nacionalnog simbola, prikazan tokom prvog Svjetskog prvenstva za Bosnu nakon 12 godina, nosi vlastitu snažnu poruku.
„To je u suštini jedno veliko ‘odjebite’“, rekao je Reuf Bajrović, bivši ministar energije, rudarstva i industrije, koji je sada potpredsjednik Američko-evropske alijanse (US-Europe Alliance). “To je u velikoj mjeri masovno odbacivanje međunarodne zajednice i njene politike.“
Živopisni povratak ljiljana dolazi u vrijeme produbljivanja neizvjesnosti oko budućnosti Bosne. Historijski zaštitnik i najbliži saveznik zemlje, SAD, postao je nepouzdan pod Trumpovom administracijom, koja je suštinski promijenila stranu i sada se čini da podržava srpske separatiste posvećene komadanju Bosne. Istovremeno, Trumpovi saradnici skautiraju regiju u potrazi za unosnim poslovnim projektima.
Foto: Jasmin Brutus/The Guardian
U tako napetim okolnostima, nacionalne boje poprimaju poseban značaj. Plavo-žutu državnu zastavu, pod kojom reprezentacija igra u Sjevernoj Americi, nametnula je međunarodna zajednica nakon završetka rata u Bosni, nakon što tri glavne etničke grupe u zemlji i bivše zaraćene strane – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – nisu uspjele da se dogovore oko obostrano prihvatljivih boja.
Ona posjeduje namjernu bezličnost dizajna koji je odabrao komitet, izazivajući malo emotivne privrženosti, ali je već skoro tri decenije prihvataju pretežno muslimanski Bošnjaci, većina u zemlji. (Ovaj termin takođe obuhvata sekularne i građane mješovite etničke pripadnosti koji Bosnu prihvataju kao svoj primarni identitet.)
Zastava nametnuta izvana prihvaćena je zato što je upravo strana intervencija, predvođena SAD-om, okončala trogodišnji pokolj u bosanskom sukobu, u kojem je poginulo 100.000 ljudi. Više od 80% njih bili su Bošnjaci, od kojih su mnogi ubijeni u masovnim zločinima, uključujući genocid u Srebrenici 1995. godine.
Takođe u istom duhu kao i sa nametnutom zastavom, Bošnjaci su prihvatili nastavak stranog upravljanja zemljom u obliku visokog predstavnika međunarodne zajednice, koji sjedi u Sarajevu sa širokim ovlaštenjima da politički interveniše onako kako on – a to je uvijek bio muškarac – smatra shodnim. To je bio dio cijene mira, iako je Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine ozakonio posljedice srpskog etničkog čišćenja ostavljajući pola zemlje, Republiku Srpsku, pod srpskom kontrolom.
Foto: Jasmin Brutus/The Guardian
Više od četvrt vijeka donijelo je oskudan politički napredak. Republika Srpska se i dalje odupire integraciji, a njen ekstremistički lider, Milorad Dodik, saveznik je Vladimira Putina koji se očigledno ne kaje za masovna ubistva iz 90-ih.
Kao simbol pokušaja da se Bosna izgradi kao integrisana država, zvanična zastava predstavlja i žilavu nadu i duboko razočaranje. “Ljudi su bili spremni da trpe novu zastavu kao cijenu međunarodnog prihvatanja, ali se niko zapravo nije identifikovao s njom“, rekla je Ivana Marić, politička analitičarka u Sarajevu.
Zastava s ljiljanima podsjeća na fleur-de-lis francuske monarhije Bourbona, ali ima jednako duboke korijene u Bosni, zasnovane na autohtonom bosanskom cvijetu i srednjovjekovnom Bosanskom kraljevstvu. Izabrana je za zastavu preporođene Bosne i Hercegovine 1992. godine, kao zajednički historijski, nesektaški simbol, ali je u sukobu koji je uslijedio nakon nezavisnosti postala povezana i sa naporima otpora uglavnom muslimanske bosanske vojske protiv predatorskih susjeda zemlje.
Foto: Jasmin Brutus/The Guardian
Njena sve veća popularnost među Bošnjacima, posebno mladima, odražava rastuće nestrpljenje sa statusom kvo i želju da se izrazi etnički identitet neopterećen vanjskim silama.
„Bošnjaci su bili voljni da pristanu na sve što je rađeno u ime međunarodne zajednice i u ime mira u posljednjih 30 godina, ali to često nije funkcionisalo“, rekao je Bajrović. „Međunarodna zajednica je umjesto toga favorizovala nacionalističke Srbe i Hrvate.“
Prije utakmice Bosne protiv Švicarske, visoki oficir bosanske vojske pio je kafu u blizini jednog od zajedničkih ekrana postavljenih u Sarajevu za Svjetsko prvenstvo. Osvrnuo se na evoluciju nacionalnih simbola.
Foto: Stu Forster/Getty Images
On je Bošnjak, i ranjen je braneći Sarajevo tokom rata sa amblemom bosanskog ljiljana na uniformi, ali je napredovao kroz činove moderne, zapadno-integrisane nacionalne vojske pod plavo-žutom zastavom. Njegova kćerka tinejdžerka, međutim, insistira na tome da na utakmice ide ogrnuta zastavom s ljiljanima.
„Za nju se radi o ponosu na ono što jesmo kao Bošnjaci“, rekao je. „Sve je to prkos. Ako Srbi i Hrvati mogu da ističu svoje etničke simbole, zašto ne bismo i mi? Ova mlađa generacija vjeruje u naciju čak i više nego što smo mi vjerovali.“
Sama bosanska fudbalska reprezentacija predstavlja ogledni primjer frustracija u izgradnji nacije. U timu je sedam Hrvata, ali uprkos tome, stranke bosanskih Hrvata su suzbile proslavu, pa čak i priznanje reprezentacije u oblastima koje kontrolišu. Na nekim mjestima su zabranjeni veliki ekrani za zajedničko gledanje utakmica.
Selektor reprezentacije, Sergej Barbarez, dolazi iz porodice Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ali uspio je da ubijedi samo jednog bosanskog Srbina da se pridruži timu, suočen sa snažnim nacionalističkim pritiskom na mlade igrače da se drže podalje.
Foto: Matt McNulty/FIFA/Getty Images
Dodik je zvanično smijenjen s funkcije prošle godine, ali i dalje ima veliku moć u Republici Srpskoj. Uprkos činjenici da njegov rođeni sestrić/bratić vodi Fudbalski savez Bosne i Hercegovine kao rezultat međuetničkih aranžmana o podjeli funkcija, on je ugušio svaku zvaničnu srpsku podršku nacionalnom timu.
Aleksandar Trifunović, nezavisni novinar iz Banje Luke, najvećeg srpskog grada, rekao je: „Ovdje se, nažalost, reprezentacija i Svjetsko prvenstvo zvanično ignorišu. Ljudi gledaju i prate utakmice, ali nema organizovane podrške niti javnih okupljanja navijača.“
Ispod krutih, karikaturalnih verzija etničkog identiteta koje prezentuju nacionalističke stranke, stavovi naroda su nijansiraniji.
Velike grupe ljudi u Sarajevu izašle su da navijaju za Hrvatsku, mnogi u svojim bosanskim dresovima, ne videći u tome nikakvu kontradikciju. Nekoliko kilometara dalje, u Istočnom Sarajevu unutar Republike Srpske, ulice su ukrašene srpskim trobojkama, dok bosanske zastave nema ni na vidiku. U blizini opštinskog igrališta nalaze se šablonski grafiti Ratka Mladića, ratnog komandanta srpske vojske koji sada služi doživotnu kaznu zatvora za genocid u holandskom zatvoru. Ali mladići koji krate vrijeme na terasama kafića rekli su da će gledati utakmicu Bosne i da se nadaju pobjedi. Na kraju krajeva, rekao je jedan od njih, oni su „domaći“.
Foto: Jasmin Brutus/The Guardian
Slično je i u većinski hrvatskom gradiću Kiseljaku, 40 km zapadno od Sarajeva, gdje zastava ratne etno-paradržave Herceg-Bosne i dalje vijori 33 godine nakon što je izazvala krvavi rat između Bošnjaka i Hrvata. Lokalni kafić, Movie Café, prikazivao je utakmice Hrvatske, ali ne i Bosne zbog straha od „provokacija“, prema riječima barmena. Ali Stipo, 40-godišnji gost, rekao je da će većina ljudi navijati za bosanski tim u privatnosti svojih domova.
„Mi smo Hrvati, prije svega, ali mi smo Hrvati iz Bosne“, rekao je Stipo.
U obližnjem nargila baru, Anes Hadžić, 28-godišnjak iz bošnjačke zajednice u Kiseljaku, rekao je da Svjetsko prvenstvo ponekad izazove neugodno ponašanje u gradu, poput lokalnog kafića koji je istakao švicarsku zastavu prije prošlosedmične utakmice s Bosnom.
Foto: Jasmin Brutus/The Guardian
„Zato se ljiljan i vraća. To je reakcija“, rekao je Hadžić. Ali je dodao: „Osamdeset posto ljudi ovdje je u redu. Radimo zajedno i oni će podržati i Hrvatsku i nas, kada igramo.“
„Političari su ti koji su najsretniji kada smo podijeljeni, kako bi nam iza leđa mogli prodati našu zemlju i našu vodu. Uostalom, zašto propovijedati o nečemu dobrom kada možete potpaliti vatru?“
(Priredio: S. Begović)