Piše: Gideon Levy (Peščanik/Haaretz)
Ponedjeljak, nešto poslije podneva. Kontrolni punkt na sjevernom izlazu iz Ramallaha. Duga kolona automobila stoji u zastoju. Svakih nekoliko minuta kolona se jedva primjetno pomjeri. To je kontrolni punkt DCO, na sjeveru Ramallaha. To nije kontrolni punkt za prelazak Zelene linije, koja razdvaja Zapadnu obalu, gdje se redovi protežu satima. Ovo je, zapravo, jedan „lakši“ unutrašnji kontrolni punkt, jedini izlaz iz nezvanične palestinske prijestolnice.
Niko ne trubi, niko se ne žali, niko ne pokušava preteći automobil ispred sebe. Ljudi sjede u svojim automobilima i čekaju na podnevnoj vrućini. Apatija tih ljudi koji čekaju u redu predstavlja konačan dokaz njihovog potpunog poraza. Neki automobili imaju žute (izraelske) registarske tablice; njihovi vozači su ili izraelski Arapi ili Palestinci iz Istočnog Jerusalema, dok drugi imaju palestinske tablice. Ovdje nema Jevreja, jer u Ramallahu još nema izraelskih naselja.
Dvojica maskiranih vojnika zadužena su za ovu beskrajnu kolonu. Naoružani su i zaštićeni od glave do pete, izgledaju kao likovi iz naučnofantastičnog filma. Pokreti su im nagli i nervozni; vjeruju da neprestano moraju demonstrirati silu i nasilje koje jedva mogu obuzdati.
Na nas su, naprimjer, uperili zapete puške. Lica su im prekrivena, možda zbog stida, možda iz straha da će biti snimljeni kamerom, a možda i kako bi djelovali zastrašujuće.
Godinama čekam na kontrolnim punktovima, ali me je ovaj, ove sedmice, obeshrabrio više nego svi prethodni. Nije bio ništa nasilniji, ponižavajući ili represivniji, ali je nekako bio drugačiji.
Nakon što je izbio rat u Gazi, i Zapadna obala se potpuno promijenila. Palestinci kažu da se to naročito vidi u načinu na koji ih vojnici sada tretiraju, bez trunke ljudskosti. U poređenju s njima, vojnici iz ranijih godina sada im djeluju kao pripadnici Vojske spasa. Čak im nedostaju vojnici koji kroz kontrolne punktove nisu propuštali žene koje su se porađale ili putnike na samrti. Tada su vojnici barem razgovarali sa svojim žrtvama.
Došao je red da priđemo kontrolnom punktu. Dok su se vojnici bavili automobilom ispred nas, njihov govor tijela odavao je da su nervozni i van kontrole. Vozač kojeg su provjeravali usudio se krenuti malo naprijed prije nego što je dobio odobrenje. To nisu bili vojnici neke slabije obučene jedinice. Bilo je jasno po njihovoj opremi. Nisu izgledali niti zvučali kao ljudi s margina izraelskog društva. Kada su vidjeli moju ličnu kartu i novinarsku legitimaciju, kao i dokumente fotografa Aleksa Levaka, potpuno su se izbezumili.
„Ti si Jevrej?“ Prvo iznenađenje, pa bijes. „Šta si radio u Ramallahu?“, povikao je jedan od njih dva puta. Sreli smo neke ljude. Taj spoj riječi – sreli-smo-neke-ljude-u-Ramallahu – bio im je potpuno neshvatljiv. To nije postojalo u spektru mogućnosti njihovog razmišljanja. U Ramallahu nema ljudi. Bili su razjareni.
„Uništavaš državu“, povikao je jedan od njih dva puta, a oči su mu gotovo iskakale iz glave. Strašna iskustva brojnih sličnih susreta na kontrolnim punktovima naučila su me da šutim. Kada sam se udaljio, obuzela me tuga kakvu nikada ranije nisam osjetio na okupiranim teritorijama.
Ovi vojnici ove sedmice nisu ubijali djecu u Pojasu Gaze niti su ikoga bombardovali. Njihovo nasilničko ponašanje, sklonost nasilju i bahatost već su toliko duboko usađeni u njih da se iživljavaju nad svakim na koga naiđu. Ovi mladići obučeni su da u svakoj situaciji budu nasilnici i rasisti. Za njih nema povratka. To će nositi sa sobom do kraja života.
Zato oni pripadaju izgubljenoj generaciji. Oni su mejnstrim; možda će čak glasati za demokrate, možda za Itamara Ben Gvira, ali se nikada neće oporaviti od svog nasilničkog ponašanja. Stekli su ga tokom vojne službe. Progutali su sve čime su ih hranili o ljudima koji prolaze pored njih na kontrolnim punktovima. Naučeni su da vjeruju kako čuvaju našu sigurnost i ponosni su na svoju „smislenu“ vojnu službu. Njihovi roditelji i prijatelji također su ponosni na njih. To zaista jeste služba s dubokim posljedicama – služba koja će iznutra zauvijek uništiti jedno društvo.