Ipak, do sada je izbjegao jednu potencijalno katastrofalnu grešku – da sukob eskalira toliko da ga više ne može kontrolirati.
Historija pokazuje da predsjednici koji pojačavaju ratove u pokušaju da pronađu izlaz ili zaštite vlastiti ugled i reputaciju Sjedinjenih Američkih Država često završavaju na opasnom putu bez povratka. U Vijetnamu, Iraku i Afganistanu to su činili, uglavnom nevoljko, u ratovima koje više nije bilo moguće dobiti.
Hoće li nastaviti s napadima?
Trump se ponovo nalazi na raskršću, u ratu koji sada pokreće iransko odbijanje da se preda ili ozbiljno pregovara, piše CNN u svojoj analizi.
Ako diplomatija i dalje bude bezuspješna, da li je spreman neograničeno produžavati dosadašnju neuvjerljivu kampanju zračnih udara, krhkih primirja i američko-iranskih pomorskih blokada, sukob koji traje, ali ne završava rat?
Ili će pojačati američku ofanzivu, ukinuti vlastita ograničenja i, osim vojnih ciljeva, početi napadati iransku civilnu infrastrukturu, prelazeći “Rubikon” i uvodeći kopnene snage u ograničene vojne operacije?
Treća opcija bila bi izuzetno bolna – prihvatiti da bi za njega i za Sjedinjene Države bilo najbolje smanjiti gubitke i povući se iz sukoba, iako glavni ciljevi nisu ostvareni.
Svako od ovih pitanja nudi politički i strateški neugodne odgovore, što objašnjava zašto je Trump i dalje zarobljen u ratu koji ne može sebi priuštiti ni da dobije ni da izgubi.
Koliko je situacija ozbiljna pokazuje i to što je Pentagon, prema ekskluzivnom izvještaju CNN-a, zatražio od grupe vojnih analitičara nove prijedloge kako dodatno kazniti Iran.
Trump upozorava na ‘obezglavljivanje’ Irana
Trumpova frustracija bila je očigledna na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u ponedjeljak, nakon što je Iran odbio njegov najnoviji pokušaj približavanja. Za vikend je odgodio obećane razorne napade, ponovo tvrdeći da je sporazum na dohvat ruke.
“Iransko rukovodstvo je nevjerovatno dvolično!”, napisao je Trump, ironično ponavljajući optužbe koje i sama Islamska Republika često iznosi protiv njegove politike pritiska.
Već popodne ponovo je zaprijetio.
Foto: X
“Ovo im je posljednja prilika da potpišu dobar dokument”, rekao je u Ovalnom uredu.
Međutim, njegova prijetnja da će Iran biti “obezglavljen” otvorila je novo pitanje: šta će učiniti ako ga Iran ponovo ignoriše?
Svaka velika eskalacija predstavljala bi veliki rizik, jer nema znakova da se Iran može bombardovanjem prisiliti da se vrati za pregovarački sto.
Iran bi vjerovatno odgovorio napadima na mostove, elektrane i drugu infrastrukturu američkih saveznika u Perzijskom zaljevu, čime bi dodatno povećao ekonomsku cijenu rata. Čini se da su upravo na tu mogućnost regionalni lideri upozorili Trumpa tokom vikenda.
“Bili smo spremni krenuti. Onda su nazvali. Osim toga, nazvala je Saudijska Arabija. Nazvali su Ujedinjeni Arapski Emirati. Nazvao je Katar”, rekao je Trump.
Mogao bi iskoristiti američku mornaricu?
Teoretski, Trump bi mogao iskoristiti američku mornaricu kako bi silom otvorio Hormuški moreuz. Međutim, time bi američki brodovi bili izloženi iranskim raketama i bespilotnim letjelicama. Kopnene operacije protiv naftnog terminala na ostrvu Kharg ili potiskivanje iranskih snaga od moreuza mogle bi biti veoma krvave.
Posljednjih 60 godina pokazalo je da ulozi eksponencijalno rastu kada se zračni rat pretvori u kopneni.
Takav sukob potpuno drugačije izgleda Amerikancima kod kuće. Kako raste broj poginulih, rastu i politički troškovi, što Trump sebi ne može priuštiti svega nekoliko sedmica prije izbora za Kongres.
Foto: X
Osim toga, kada vojnici ginu u pokušaju pronalaženja izlazne strategije, njihove žrtve često paradoksalno produžavaju rat, jer vlasti ne žele ostaviti utisak da su poginuli uzalud.
Mnogi američki predsjednici ranije su se našli pred sličnim odlukama. Iako su ratovi u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu i sadašnji sukob s Iranom započeli na različite načine, svi su se na kraju sveli na isti izbor: zadržati loš status quo, eskalirati ili se povući. A nijedan predsjednik ne želi ostati upamćen kao onaj koji je izgubio rat.
Kako su Johnson i Bush upali u zamku eskalacije
Godine 1965. predsjednik Lyndon B. Johnson suočio se s pitanjem da li proširiti rat u Vijetnamu koji je naslijedio od ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja.
“Počeli smo bombardovati te ljude; tu prepreku smo već prešli”, rekao je Johnson ministru odbrane Robertu McNamari, u izjavi koja djelimično podsjeća na Trumpovu današnju dilemu.
“Ne mislim da postoji išta gore od poraza. Ali ne vidim ni način da pobijedimo.”
Uprkos tome, Johnson je pokrenuo operaciju Rolling Thunder, pojačao bombardovanje Sjevernog Vijetnama i poslao desetine hiljada dodatnih američkih vojnika u rat.
Trebao je poslušati zamjenika državnog sekretara Georgea Balla, koji je u jednom memorandumu upozorio da će, čim SAD počnu trpjeti veće gubitke, biti zarobljene u gotovo nepovratnom procesu i da će, ukoliko odustanu prije ostvarivanja ciljeva, doživjeti nacionalno poniženje.
Ball je smatrao da bi nastavak rata mnogo više narušio američko globalno liderstvo nego pažljivo planirano postizanje kompromisnog rješenja.
Rat je uništio Johnsonove nade za drugi izabrani mandat, a Richard Nixon je naslijedio Vijetnamski rat nakon pobjede na izborima 1968. godine.
Mnogi historičari smatraju da su Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger već tada shvatili da pobjeda nije moguća, ali su nastavili rat kako bi stvorili povoljnije uslove za povlačenje i izbjegli utisak američkog poraza.
“Ako se, kada dođe najteži trenutak, najmoćnija država svijeta – Sjedinjene Američke Države – pokaže kao bespomoćni div, tada će sile totalitarizma i anarhije ugroziti slobodne narode širom svijeta”, rekao je Nixon 30. aprila 1970. godine objašnjavajući širenje rata na Kambodžu.
Više od 20.000 Amerikanaca poginulo je u Vijetnamu tokom Nixonovog predsjedničkog mandata. Posljednje američke borbene jedinice napustile su zemlju 1973. godine, dok je konačna evakuacija američkog osoblja iz Sajgona izvršena 1975. pod predsjednikom Geraldom Fordom.
Historija nije donijela konačan sud o ovoj odluci
Više od tri decenije kasnije predsjednik George W. Bush obratio se naciji tokom rata u Iraku. Prihvatio je odgovornost za greške, ali je upozorio da bi “neuspjeh u Iraku bio katastrofa za Sjedinjene Države”. Najavio je slanje dodatnih hiljada vojnika kako bi pomogli iračkim snagama u borbi protiv pobunjenika.
Historija još nije donijela konačan sud o toj odluci. Protupobunjenička strategija jeste dala rezultate u pojedinim područjima, ali ostaje bolno pitanje da li su američke žrtve bile opravdane, s obzirom na to da su se SAD na kraju potpuno povukle.
Predsjednik Barack Obama izabran je uz obećanje da će okončati američke “vječne ratove”. Ipak, osam godina nakon terorističkih napada 11. septembra, koji su SAD uveli u Afganistan, najavio je novo povećanje broja vojnika kako bi zaustavio napredovanje talibana i konačno uništio Al-Kaidu.
Svjestan zamke eskalacije u koju su upali Johnson, Nixon i Bush, Obama je istovremeno obećao da će povlačenje američkih snaga početi sredinom 2011. godine. Kritičari smatraju da je unaprijed određeni rok samo ohrabrio protivnike da jednostavno sačekaju odlazak Amerikanaca.
Trump je došao na vlast osuđujući upravo ovakve ratove
Američki dugotrajni ratovi oblikovali su Trumpovu oštru retoriku koja mu je pomogla da pobijedi na izborima 2016. godine. Četiri dana prije izbora kritikovao je “ratove koji nikada ne završavaju i koje nikada ne pobjeđujemo”.
Ipak, tokom svog prvog mandata i sam je povećao broj američkih vojnika u Afganistanu u pokušaju da konačno okonča taj rat.
“Moj prvobitni instinkt bio je da se povučemo – i kroz život uglavnom volim slijediti svoje instinkte”, rekao je tada.
Foto: Bijela kuća
Manje od tri godine kasnije odgovornost za tu odluku prebacio je na svog prvog ministra odbrane Jamesa Mattisa, izjavivši: “Dao sam mu više ljudi na kraći period, i to nije uspjelo.”
Sada se Trump suočava s još jednom usamljenom odlukom, kakvu je i sam opisao u obraćanju naciji o Afganistanu 2017. godine:
“Cijeli život slušam kako su odluke potpuno drugačije kada sjedite za stolom u Ovalnom uredu.”
Rat s Iranom nije Bushov rat. To je Trumpov rat. I upravo će on odrediti njegovo historijsko naslijeđe, ali i sudbine mnogih ljudi daleko izvan zidova Bijele kuće, piše CNN.