Politika je zanat pohlepnih i besramnih. Ako u njenom ataru i postoji poneki čestiti domaćin, on je zakucan na dno sa kojeg mu đonovi gorih i najgorih sijaju poput zornjače. Nema u njoj ništa iskreno, nema u njoj ničega plemenitog. Politika je arena u kojoj se najmanje dobri tuku sa lošima, a loši sa rđavima. Ona je poput virusa bjesnila koji razara sve ljudsko u čovjeku onog trenutka kada uđe u centralni nervni sistem.
Politika traži biće koje je otpalo od samoga sebe, biće koje je pokidalo sve veze sa drugima i sa svijetom. To biće govori nemuštim jezikom, tačnije posebnim sistemom znakova koji razumiju samo oni koji su i sami inficirani odvratnim bacilom koji dovodi do bolesti čiji je prvi, a često i jedini simptom – alavost. Sve ostalo što iz tog simptoma proishodi – bezočnost, licemjerje, vulgarnost – pripada sekundarnim znacima bolesti.
U politici ne postoje vrijednosti. Čak ni ona jedna jedina, ona elementarna, iskonska, podrazumijevajuća. Politika je sabirni centar ljudske rđavosti, zlobe, pakosti i gladi. I onaj koji je preko mjere sit, koji više ne može da zine, kome u ždrijelo ne može stati kafena kašika razrijeđene čorbe – taj će najviše da grabi, najalavije da sipa, najžešće da otima. U politici postoje samo interesi. Ko se nada da će naći nešto osim toga, on je takođe bolestan, ali njegova bolest, srećom, nije opasna.
Jer, šta ima istinski vrijedno u tome što su Sjedinjene Američke Države pozdravile posljednje odluke Narodne skupštine Republike Srpske ukoliko je i ćoravom jasno da je time parlament Republike Srpske zapravo u potpunosti poništen? Šta je vrijedno u tome što su sankcije Dodiku i njegovoj familiji skinute zbog “konstruktivnih akcija koje su provedene posljednjih sedmica u Narodnoj skupštini” ako znamo da su te akcije (još jedan) dokaz nemoći parlamenta Republike Srpske?
U svemu tome nema ničega vrijednog, ali srećom State Department nije toliko sažet koliko bi možda trebao biti, pa u nastavku saopštenja kaže kako bi te akcije “trebale poboljšati stabilnost u Bosni i Hercegovini i omogućiti partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama bazirano na zajedničkim interesima, ekonomskim potencijalima i prosperitetu”. Vrijednost je tako pretvorena u interes, a interes je izjednačen sa ekonomskim potencijalima i sa prosperitetom. Kakvi su to zajednički interesi i čiji su ekonomski potencijali na stolu? To nije informacija koja je od značaja za javnost.
Banditima je lako, jer banditi nemaju savjest. Kao što je nemaju ni političari. Ko bi normalan mogao u istom mjesecu da glasa za Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i za njegovo povlačenje? Ko bi normalan mogao prvoga u mjesecu dići ruku za zakon koji poništava određene institucije, a dvadesetoga u istom tom mjesecu dati glas za poništavanje tog akta? Šta su drugo političari nego banditi sa kravatama i pljačkaši u skupim odijelima? Samo kompletan idiot takav poraz može da predstavi kao pobjedu ili kao dio strategije. O pobjedama i strategijama pričaju oni koji uveče nisu znali za koga ujutro treba da glasaju.
Političari su strvinari. Nesoj. Oni, rekao bi Schiller, ljube u usta dok u leđa zabadaju nož. Osloniti se na njih isto je što i osloniti se o trulu tarabu. Iz njih zjapi jama koju je nemoguće zatrpati i u koju se danonoćno trpa kašikama, lopatama, bagerima. Ako jedna glava i bude nepažnjom posječena, iz krvavog vrata odmah niknu tri.
Liče jedna na drugu kao što fukara lični na nitkova. Da je drugačije, da postoje bar sićušne razlike, da ima nešto tanko koliko mačja dlaka da ih razdvaja – pjevao bi Nebojša Drinić nešto drugo, a ne baš onu Dodikovu “Srpkinja je mene majka rodila”. Možda ih je sve rodila druga mater, ali svi su vukli i vuku i danas iz iste sise.
Piše_ Goran Dakić / Oslobođenje