Čedomir Jovanović: “Srbija je crna rupa Evrope, deponija zla, mržnje i ludila”

Lider Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanović oglasio se na Facebooku gdje je objavio potresni status o zločinima devedesetih godina koje su počinili srpski vojnici u Bosni tokom agresije na našu državu.

– I borba je vječna odustat ćemo nikad! I sa Rio Tintom i bez Rio Tinta teško da će moj narod živjeti u čistoj Srbiji sve dok ne raščistimo sa našom ekologijom devedesetih i zelenom agendom kojom smo pravo na život samo sebi dali, a drugima oduzeli namijenivši svakoj drugačijoj naciji i vjeri ulogu organskog đubriva u zločinačkom, genocidnom projektu koji i danas 30 godina poslije rata pogano prkosi i prijeti, danas vrijeđa i ujeda svakog normalnog, sutra će nastaviti tamo gdje je jučer stao ukoliko se ne osvijestimo i vratimo u fokus politike ono sto je suština – i sa Rio Tintom i bez Rio Tinta mi smo crna rupa Evrope, deponija zla, mržnje i ludila.

Ali i zemlja u kojoj i dalje vjerujem da nisam sam kada kažem odustat ćemo nikad! Zato dva podsjećanja, da se ne zaborave naciekolozi i da se čuje jedno davno obraćanje iz Sarajeva, mnogo više mom narodu nego narodima koji su nas preživjeli – poručio je Jovanović.

Ubistva na mostu

Prema svjedočenju preživjelih i izvještajima UNHCR-u od strane bosanske vlade, sa mosta Mehmed-paše Sokolovića su u rijeku Drinu bacana tijela mnogih bošnjačkih muškaraca, žena i djece koji su ubijeni oko grada i na poznatom mostu Mehmed-paše Sokolovića. Iz dana u dan, dovoženi su kamioni sa bošnjačkim civilima i od strane srpskih paravojnih snaga odvođeni do mosta i obale, istovarani i nakon udaraca ili pucnjeva bacani u Drinu.

Dana 10. juna 1992. godine, Milan Lukić je došao u fabriku Varda i priveo sedam muškaraca Bošnjaka, a potom ih odveo do obale rijeke Drine, ispred tvornice, gdje ih je postrojio. Potom ih je strijeljao naočigled brojnih posmatrača, uključujući i suprugu i kćerku jedne od žrtava, Ibrišima Memišević. Svih sedam muškaraca je ubijeno.

Spaljivanje živih u Pionirskoj i na Bikavcu

Četrnaestog juna 1992. godine grupa od 70 civila Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zatvoreni su u jednoj kući u Pionirskoj ulici. Neke od žena su izvedene i silovane prije nego što su ih vratili u kuću. U kuću je ubačena bomba koja je ubila neke od zatvorenih. Potom je kuća zapaljena, a stanari su ostavljeni da izgore u kući. Poginulo je 59 ljudi, a samo nekolicina ih je preživjela.

Svi od preživjelih koji su još uvijek živi došli su pred Sudsko vijeće ICTY-a da svjedoče na suđenju Lukićima.

Na Bikavcu 27. juna 1992. godine oko 70 bošnjačkih civila su pod prisilom zatvoreni u jednu sobu jedne kuće u naselju Bikavac, u blizini Višegrada. Nakon što su opljačkali zarobljene, kuća je zapaljena i svi su živi spaljeni. Pretresno vijeće je zaključilo da je ubijeno najmanje 60 bošnjačkih civila.

Zehra Turjačanin svjedočila je u vezi s ovim incidentom:

– Bilo je mnogo djece u toj kući, to je tako tužno, kazao je svjedok i dodao da je najmlađe dijete imalo manje od godinu danaživota. Većina zatvorenih su bile mlađe žene s djecom, a bilo je i nekih starijih muškaraca i žena također. Srpski vojnici su prvo kamenjem porazbijali prozore, a zatim su ubacivali ručne bombe. Nakon nekog vremena, pucali su u zatvorene i zapalili kuću. Ljudi su živi spaljeni, svi su vikali; jednostavno ne mogu opisati ono što sam tada čula – rekla je Turjačanin.

Kada je vatra zahvatila odjeću svjedokinja i jedne od njenih sestara uspjele su doći do vrata, ali su ona bila blokirana: teška garažna vrata su bila zabarikadirana izvana. Međutim, uspjela je da se nekako izvuče kroz mali otvor na vratima dok je njena sestra ostala unutra. Dok je trčala prema kućama na Mejdanu, svjedokinja je vidjela srpske vojnike kako leže u travi i piju.