Trijumf neuračunljivosti Rusije

Russian President Vladimir Putin stands in front of the map of Russia and Commonwealth of Independent States between working meetings at his residence Novo-Ogaryovo just outside Moscow, August 11, 2006. REUTERS/ITAR-TASS/PRESIDENTIAL PRESS SERVICE (RUSSIA) - RTR1GAL3

Nova Rusija je rođena uoči novogodišnje noći – 26. decembra ona puni 30 godina. Rođenje je formalno izgledalo kao odvajanje od Sovjestkog Saveza. A u stvari su se bivše sovjetske republike odvojile od Rusije. One su se razbježale na sve četiri strane svijeta, a na geografskoj karti je ostala Rusija kao nasljednica SSSR-a, protežući se, velika i široka, od jednog do drugog okeana.U međuvremenu, petina mladih ljudi u Rusiji ne zna šta je bio SSSR ili nisu sigurni šta su ta slova značila. Kada se uzme u obzir da je SSSR bio totalitarna supersila sa ludačkim imperijalnim ambicijama, globalnom komunističkom utopijom, sa siromašnim stanovništvom, koje se istovremeno ogriješilo o Boga, a nije imalo ni slobode ni salame, onda je moguće da čak nije tako loše, ako bi se prošlost sa jednopartijskim sistemom i Gulagom jednom zauvijek zaboravila. U Francuskoj iz pedesetih godina omladinu takođe nije krasilo baš dobro pamćenje: „Hitler? Connais pas. („Hitler? Nikad čuo.“)

Rusko iskušenje poslije gubitka pamćenja

Ipak, kako se znalo reći u Sovjetskom Savezu, postoje dvije velike razlike. Francuska se vratila demokratiji i požurila je da potisne bijedu okupacije iz svakodnevnog sjećanja. Rusiji prijeti opasnost da se gubitkom istorijskog pamćenja vrati slavnoj istoriji koja kao takva nije postojala. Samo čovjek da lijepo zamisli kako opet živimo u imaginarnoj supersili, ponovo nas se svi boje i poštuju nas, a mi se, naprotiv, nikoga ne bojimo.

Početkom devedesetih Rusija se prvi put htjela otarasiti sovjetske prošlosti, ali se kobno zapetljala u sopstveno ruho i sa treskom pala na zemlju. Potres mozga! Sa jedne strane, demokratski ljekari su se brinuli o liječenju, tako što su zemlji prepisali sve moguće evropske terapije kao što su tržišna privreda i višepartijski sistem. Sa druge strane su se uskoro pojavili nacionalnokomunistički ljekari sa sovjetskom nostalgijom.

Predsjednik Jeljcin nije ni sam znao šta da se radi sa slobodom koja je pala sa neba i tumarao je između te dvije grupacije. To ga je koštalo zdravlja, zemlja je dobila drugi rat u Čečeniji, granatiranje prosovjetskog parlamenta 1993. i još mnogo toga.

Fantastične godine oslobođenja ruske kulture

Kao svjedok tog vremana moram reći da su pored svega toga ovo bile fantastične godine oslobođenja naše kulture, u kojima se konačno moglo sve čitati. Od djela Nabokova do Solženjicinovog „Arhipelaga Gulag“. Mogao se gledati čitav niz do tada zabranjenih filmova. Zemlja se otvorila i ostvario se san naših sunarodnika da mogu putovati svijetom. Makar onih koji su za to imali para. Prazne radnje su se napunile najrazličitijom robom.

Oh, to bješe vrijeme nade! To je takođe bila prava prilika za bandite. Oslabljena država nije mogla da izađe na kraj sa njihovom kriminalnom paralelnom stvarnušću. Biber-sprej je postao simbol samoodbrane nezaštićenog stanovništva od različitih huliganskih bandi.

Rođenje predsjednika Putina

Tada se vlada obratila organizaciji, koja u stvari nikada nije iščezla. Bez obzira na sve državne transformacije, KGB je pod novom maskom FSB-a zadržao svoje pozicije i sada se ponudio demokratskoj vlasti.

Posljedica je bila rođenje predsjednika Putina. Bolesni, bespomoćni i uplašeni Jeljcin ga je spomenuo kao nasljednika, koji će njega i cijelu njegovu porodicu spasti od prosjačkog štapa i zatvora. Mora se priznati da je Putin tvrdom rukom preobratio zemlju i dao joj nov pravac.

Drukčije rečeno: Trebalo je da Rusija više ne kleči, da se uspravi. Ja uopšte ne mislim da je Rusija u haosu devedesetih bila na koljenima pred Zapadom, a kamo li da je legla da puzi na sve četiri. Zemlja je mogla i morala ponovo da otvori prozor prema Evropi, da bi postala punovrijedna, demokratska država. Ali nije bilo dovoljno snage, razuma i volje naroda.

Tvrdnja o uspravljanju Rusije koja je klečala nije ništa drugo nego propagandističko rješenje. Njaprije je cilj bilo dostizanje životnog standarda Portugalije – to je neka vrsta eha socijalističkog takmičenja sa kapitalističkim ciljem. Ali to se nije postiglo i – to je bilo to. Ali zemlja je počela da reaguje na vojne parole, apele da se odbrani otadžbina koju je prevario Zapad, koji joj je uzeo sovjetske republike, od kojih je neke NATO stavio u džep.

Autokratski model tvrđave

Ostatak su učinili potpuno odsustvo političke orijentacije masa i po istoj šemi podešen rad nacionalnih medija u službi odbrane otadžbine, tačno prilagođen mentalitetu stanovništva. Rusija koja se uspravila iz klečećeg stava, ili možda nije, kretala se prema sopstvenom autokratskom modelu – modelu tvrđave. Unutar takvog utvrđenja sve što je nepotrebno može se sakriti, a sve što je potrebno može se istaći na zidine na uvid neprijatelju.

Naravno, Zapad nije odmah razumio u kojem pravcu je krenula Rusija. Putin ih je nadmudrio. Taj predsjednik je inače pravi srećković. Sve se oblikovalo po njegovoj volji. Čak mu i sada na ruku idu svjetske cijene gasa i nafte. Ali kakvim učinkom Rusija može da se pohvali od početka novog puta tvrđave? Oh, ne tako malim! Postala je neuračunljiva. Njeni zapadni partneri su stvarno izgubili korak.

Šta se od zemlje još može očekivati? Kako šta? Godine 2014. se zbio najvažniji događaj Putinove ere. Rusija je uzela Krim. Bez borbe. Na radost mnogih stanovnika Krima. Zaboli nas uho za međunarodne sporazume. Pobjeda! Narod je bio izvan sebe. Igralo se od radosti na haubama automobila. Zapad se trznuo – ali bilo je prekasno. Ipak, nije se baš stvarno trznuo. Sljedeći korak: Od Kijeva napraviti neprijatelja, i – kao se nedavno reklo u Moskvi – pustiti ga da se koprca na udici mirovnog sporazuma iż Minska koji je potpisala Ukrajina, kako bi se kako-tako prigušilo krvoproliće u Donbasu. To je još jedna pobjeda.

Neuračunljivost – oružje koje valja shvatiti ozbiljno

A inače? Ukoliko se okrenete unaokolo, možeti videti našu lepu domovinu kako baš i neće da se uspravi iz klečećeg stava. Ako se kolima odvezete malo dalje, na sve strane siromaštvo, da se čovjek sažali, sve je nekako trošno, zidovi, kuće, ograde povijene od vetra, hrđa – ne, tako se ne diže sa koljena. Naravno, može se sve pripisati koroni. Dobra zamisao, jer korona obećava da neće nestati koliko sutra. Svakako se naša država strašno osramotila; iz nekog razloga narod neće da se oduševljeno vakciniše, vlada nije našla put do srca svojih vjernih birača. Iskreno govoreći, nije se nešto ni trudila.

Vratimo se neuračunljivosti. To oružje bi trebalo ozbiljno shvatiti. Zapadu klecaju koljena. On je zaboravio kako se bori u ratu. Mi, Rusi, nismo. To je najveći adut u ovih 30 godina Rusije. Zemlja, doduše, neće da vodi rat, ali ako mora, onda ipak hoće. I to kako! Svim raspoloživim oružjem i oruđem.

Piše:  Viktor Jerofejev / DW