Ide li Bosna i Hercegovina prema novom ratu?

Ta tri vruća dana u srpnju 1995. godine svijet je stajao po strani dok se u Srebrenici, inače neuglednom rudarskom gradu u istočnoj Bosni, kamo su žene nekad išle piti lokalnu vodu i moliti se za plodnost, događao genocid.

Ali za nas koji smo proživjeli tri ratne godine prije tih strašnih dana ili izvještavali o tom razdoblju tuge, Srebrenica je postala snažan simbol inertnosti i nemoći međunarodne zajednice. Tog srpnja oko 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka je uhvaćeno i odvedeno u smrt pred očima međunarodnih promatrača i mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.

Sinovi su istrgnuti iz majčinih ruku. Neki su ljudi molili za vodu ili za svoje živote prije nego što su bili prisiljeni kopati vlastite grobove, a zatim su ih ustrijelili i bacili unutra, piše Vanity Fair u članku o aktualnoj situaciji u BiH pod naslovom “Ide li Balkan prema još jednom građanskom ratu?”

Postoje stvarni izgledi za povratak oružanom sukobu

To je bilo prije cijele jedne generacije. A danas, prema nedavnom izvješću koje je za Ujedinjene narode sastavio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt, bivši njemački ministar, do kojeg je došao britanski list The Guardian i drugi mediji, Bosna i Hercegovina je u neposrednoj opasnosti od raspada i postoje vrlo stvarni izgledi za povratak oružanom sukobu. Mnogima koji su gledali kako se bosanska tragedija odvija tijekom tri desetljeća, ovaj mračni trenutak predstavlja déjà vu.

U BiH se trenutačno nalazi 600 pripadnika međunarodnih mirovnih snaga (EUFOR), a NATO ima moćno sjedište u glavnom gradu Sarajevu. NATO-ove stabilizacijske snage završile su mandat 2004. godine, a zamijenio ih je EUFOR.

UN je obnovio EUFOR na još jednu godinu početkom studenog. Rusija, koja se miješa u BiH kao što to čini s mnogim državama diljem Europe, zaprijetila je blokiranjem svih rezolucija ako se ne ispune različiti uvjeti, u osnovi potkopavajući Schmidta, kvazi-cara Bosne i Hercegovine, čija je vlast uspostavljena kao dio Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995.

Daytonski sporazum je počinitelje masakra u Srebrenici nagradio teritorijem

Daytonski sporazum okončao je rat, ali je imao duboke nedostatke. Iako je odmah zaustavio ubijanje, bosanske Srbe – počinitelje nasilja, uključujući masakr u Srebrenici – nagradio je teritorijem. Štoviše, sporazumi nisu vodili računa o tome da tranzicijska pravda dovede do ozdravljenja.

Da budemo iskreni, Richard Holbrooke, američki diplomat koji je posredovao u sporazumu, nije pretpostavljao da će on trajati vječno. Tijekom godina bilo je poziva da se sporazum revidira, ali to se nikad nije dogodilo. A mirovni sporazum, umjesto da promiče mir, pomogao je u poticanju etnonacionalizma koji se zagnojio i danas popeo na alarmantnu razinu, navodi Vanity Fair.

Dodikova prijetnja

U listopadu je Milorad Dodik, ultra-nacionalistički vođa Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi, koja je izrezana iz BiH, ponovio svoje namjere da se njegova republika odcijepi. Vježbe srpske policije u blizini planine Jahorine, nekadašnjeg skijališta blizu Sarajeva, poslale su uznemirujuću poruku. Početkom 90-ih godina, Jahorina je korištena kao baza s koje su Srbi ispaljivali svoje minobacače na Sarajevo. Mi koji smo živjeli u tim vremenima bili smo prestravljeni onim što dolazi s Jahorine.

Mnogi upućeni promatrači gledaju na nedavna zbivanja u BiH i strahuju od izbijanja novog rata. Situaciju pogoršava očita namjera Rusije da destabilizira Europu. Ruski predsjednik Vladimir Putin gomila vojsku na ukrajinskoj granici; Putinov saveznik i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko odgovoran je za tisuće očajnih iračkih i kurdskih azilanata koji se sada smrzavaju na poljskoj granici.

Tko će ovog puta spašavati BiH?

Nameće se pitanje tko će ovoga puta pojuriti spasiti BiH? Kako objašnjava Emir Suljagić, bivši zamjenik ministra obrane BiH: “Ponašanje Zapada više nije samo suzdržanost. To je aktivno uplitanje, za razliku od onog iz 90-ih godina, koje onemogućuje onima koji žele braniti ovu zemlju da to učine.”

Tome treba pridodati i činjenicu da BiH vjerojatno ima jedan od najkonfuznijih i najbirokratskijih sustava upravljanja u Europi. Nakon Daytona, Bosna je podijeljena na dvije administrativne cjeline: muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku. Da bi zabuna bila veća, Federacija je podijeljena na 10 kantona. Svaki kanton ima svoja ministarstva, obrazovne sustave i ustave. Od početka je ovaj aranžman sadržavao sjeme vlastitog uništenja.

Sve ovo autoricu teksta Janine di Giovanni čini nevjerojatnom tjeskobnom. Bosanski rat je oblikovao i odredio ostatak njenog života. U ovu regiju došla je zbog Vanity Faira i drugih publikacija te se potom vratila nekoliko desetaka puta, započevši karijeru praćenja sukoba i humanitarnih kriza. Janine i nekoliko prijatelja planirali su ponovno okupljanje dopisnika i fotoreportera u travnju 2022. u povodu obilježavanja 30. godišnjice početka rata. Mnogi od ovih novinara i fotografa na Balkanu su tijekom 90-ih godina stekli prva iskustva, a zatim su sljedeća tri desetljeća slali izvještaje iz Europe, Afrike, Bliskog istoka, Latinske Amerike, pa i bojovnih ulica SAD-a.

Kolektivni osjećaj krivnje i neuspjeha

Većina tih ljudi, zajedno s njihovim bosanskim prijateljima i humanitarnim kolegama, obilježena je, bolje rečeno, žigosana, kolektivnim osjećajem krivnje i neuspjeha, a kod mnogih i snažnom željom da se to više nikada ne ponovi. Hoćemo li ponovo gledati, pita se Di Giovanni, kako se bivša Jugoslavija raspada?

Autorica se točno sjeća gdje je bila kad je počeo prvi raspad – rat u Sloveniji – u ljeto 1991. godine Intervjuirala je Marthu Gellhorn, treću ženu Ernesta Hemingwaya i uglednu ratnu izvjestiteljicu koja je svjedočila Španjolskom građanskom ratu, Danu D i Vijetnamskom ratu. Odmarajući se od razgovora, pratile su BBC na malom televizoru u njezinoj kući u Walesu. “Ovo je početak kraja Europe”, rekla je Gellhorn, pušeći dugu tanku cigaretu.

Sve je počelo u Sloveniji

Nije bila posve u krivu. Rat u Sloveniji je završio nakon 10 dana. Ali onda je došla na red krvava Hrvatska. U travnju 1992. godine počelo je rasparčavanje Bosne i Hercegovine. Janine je bila dovoljno privilegirana da bude članicom međunarodnog novinarskog korpusa sa sjedištem u Sarajevu, prekrasnoj, umirućoj prijestolnici koja je odbila kapitulirati. Autorica teksta kaže kako voli taj grad zbog njegove otpornosti, humora, snage i. iznad svega, odbijanja da se preda unatoč opsadi koja se doimala srednjovjekovnom u svom divljaštvu.

U tom društvu bila je Christiane Amanpour, koja je Bosnu smatrala Vijetnamom naše generacije. Bili su tu i fotografi poput Toma Stoddarta, koji je prošlog mjeseca izgubio bitku s rakom; filozofi poput Bernarda-Henrija Lévyja; intelektualci poput Susan Sontag, koja je djelomice došla kako bi u ratnom Sarajevu postavila “U očekivanju Godota” Samuela Becketta; te Annie Leibovitz iz Vanity Faira, koja je stajala na obali rijeke i fotografirala djecu koja su, nakon što su tako dugo živjela bez igre, nestrpljivo zaronila u vodu na vrhuncu vrućeg ljeta 1993. godine.

Etničke napetosti

Ljeta su prelazila u brutalne jeseni dok su kolone izbjeglica marširale iz zapaljenih gradova. Jeseni su se pretvorile u hladne zime, tijekom kojih su ljudi, kako bi se zagrijali, palili knjige i cijepali drveće u gradskim parkovima, kao što su to činili i građani Berlina u zimu 1945. godine. Amputacije su obavljane na tisućama ljudi koji su zadobili ozljede od snajpera ili bombardiranja. Nogometno igralište pretvoreno je u groblje. Djecu su granate ubijale dok su izlazila na igru, a njihova krv je bojala snijeg. Bosanci, pripadnici kulture konzumenata mesa, opstajali su na riži od koje su pravili sir, kruh i vino.

A etničke napetosti ipak su bile posvuda. Susjedi su se okomili na susjede. U pojedinim četvrtima grada vodile su se borbe prsa o prsa i rovovske borbe koje su podsjećale na Prvi svjetski rat. Vrlo mladi vojnici s kojima je Di Giovanni klečala u blatu mogli su s druge strane vidjeti lica svojih školskih prijatelja, ali pod drugom zastavom. “Kako je tvoja sestra?” jedan bosanski Musliman – student-vojnik u tenisicama – doviknuo je svom kolegi iz razreda koji se samo nekoliko metara dalje od njega bori na srpskoj strani. Bio je to prije svega dvorišni rat.

Za one koji su preživjeli, rat nije završio 1995.

Kada je 1995. završio rat u Bosni i Hercegovini, nije završio i za one koji su preživjeli. Niti je završilo za Janine. Bosna je ostala duboko u njenoj psihi, nešto čega se nije mogla osloboditi. Vraćala se u Sarajevo i druge gradove i sela kako bi zabilježila što se dogodilo sa zemljom nakon sukoba i ušla u trag ratnim zločincima koji su nestali u malim gradovima i šumama.

Razgovarala je sa žrtvama silovanja, zatočenicima koncentracijskih logora, onima čiji su životi zauvijek slomljeni. U godinama koje su uslijedile, neki od ultranacionalista koje je susretala u kafićima u Banjoj Luci, jezivoj prijestolnici Republike Srpske pod kontrolom Srba, upozoravali su je na novi rat koji je pred nama. Nije mogla vjerovati svojim ušima.

Tko će imati živaca i sredstava spriječiti novi pokolj?

I tako smo opet tu. Srpski čelnik Dodik traži da se Republika Srpska povuče iz saveznih agencija i stvori vlastitu vojsku. Rusija, koja je oduvijek podržavala Srbe, svoju pravoslavnu braću, rijetko se zadovoljavala sjedenjem po strani. I Hrvati u Federaciji dižu glas da žele svoj entitet, neovisno o svojim susjedima Muslimanima. Povlače se linije.

Tko će imati živaca ili sredstava spriječiti još jedan pokolj? Europa je nakon rata dobila zadatak da upravlja Bosnom, a ta je vlast stavljena u ruke visokog predstavnika. Ali tijekom godina bilo je velikih problema, uključujući optužbe za korupciju i premještanje sredstava unutar bosanske vlade. I dalje postoji nezadovoljstvo što Bosna nije bliže ulasku u Europsku uniju, što je trebalo biti dio sporazuma. Danas, s rastućim siromaštvom i pandemijom covida-19, koji uzimaju svoj danak, napetosti u regiji vjerojatno su na najvišoj razini od završetka posljednjeg rata.

Visoki povjerenik Schmidt i balkanski promatrači posvećuju veliku pozornost posljednjim događajima. “Nedostatak odgovora na trenutačnu situaciju ugrozio bi Daytonski sporazum, dok bi nestabilnost u Bosni i Hercegovini imala šire regionalne implikacije. Izgledi za daljnje podjele i sukobe vrlo su stvarni”, rekao je Schmidt početkom prosinca.

Nejasno je hoće li SAD podržati povratak mirovnih snaga NATO-a

Zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika Gabriel Escobar nedavno je rekao Kongresu da Bidenova administracija surađuje s EU kako bi se pobrinula da postoje posljedice za bilo koje nezakonite ili bilo kakve destabilizirajuće radnje u BiH. No, nejasno je hoće li SAD podržati povratak mirovnih snaga NATO-a.

Rješenje? “Jednostavno je. Ili poštujte svoje obveze koje proizlaze iz Daytona ili se maknite s puta, što oni i rade. Sada su ponovno na djelu 90-e godine. Oni nas zapravo sprječavaju da branimo vlastitu zemlju. Devedesetih su nam oduzeli najosnovnije pravo – da branimo svoju zemlju”, kaže Suljagić iz bosanske enklave Bratunca.

Suljagić misli na embargo UN-a na uvoz oružja, koji je osakatio Bosance i omeo njihovu sposobnost da se bore protiv Srba, koji su progutali većinu masivnog borbenog stroja bivše Jugoslavije i bili daleko bolje opremljeni.

Moramo učiti iz prošlosti kako bismo zaustavili još jedan rat

Finski diplomat Kai Sauer, dugogodišnji dužnosnik UN-a, to kaže još jasnije: “Ako se kontinent mogao ujediniti nakon stoljeća rata, isto bi trebalo biti moguće i za Bosnu i Hercegovinu.”

Ali sve to vodi do jedne središnje točke. U BiH dolazi zima, citira Di Giovanni čuvenu rečenicu iz serije Igra prijestolja, čiji su dijelovi snimani u obližnjem Dubrovniku. Moramo učiti iz prošlosti i krvoprolića koje je ona izazvala kako bismo zaustavili još jedan rat, iako obilježavamo užasan početak posljednjeg, zaključuje Janine di Giovanni za Vanity Fair.