Šta je ratni zločinac Radovan Karadžić pisao o Dejtonu i potencijalnom ratnom zločincu Miloradu Dodiku:”Nema promjene Dejtona, pa ako Bosna može funkcionisati po Dejtonu, neka izvoli”

Godina je 2000.

Ratni zločinac, političar, psihijatar i pjesnik Radovan Karadžić, u bijegu od Haškog suda negdje u Srbiji napisao je i poslao pismo čelnicima Srpske demokratske stranke (SDS) u kojem analizira trenutnu političku situaciju i daje preporuke čelnicima te stranke kako da se ponašaju na lokalnim i općim izborima koji se te godine održavaju po drugi put nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, genocida i drugih ratnih zločina koji su odnijeli stotine hiljada žrtava u našoj zemlji.

Karadžićevo pismo 12. oktobra 2000. ekskluzivno je objavila “Slobodna Bosna”, a u njemu on, između ostalog, piše:

“Ne smijemo dopustiti nijednu modifikaciju Dejtona, pa ako Bosna može funkcionirsti po Dejtonu, nek izvoli.

Piše tu Karadžić još svašta, ali ova rečenica je zastrašujuće realna jer se današnji vladar Republike Srpske Milorad Dodik sav se dao u to da izvrši zadatak koji je osuđen ratni zločinac Karadžić u ovom pismu povjerio rukovodstvu SDS-a, a za njega je rekao da je izdajnik srpskog naroda:

“Uveren sam da će izdajnici potonuti, mada će Dodik da pokupi deo njihovih glasova. Možda je to i pravo jer on i nije izdajnik pošto je u ovom ratu odlazio u Tuzlu i uvijek davao do znanja ko je je i kakav je. Za njega će glasati ono što je nacionalno zbunjeno, a glasače jer ni takvi zbunjeni ne vole splačine, već traže nekog ko je izrazit.”

KARADŽIĆEVA ALTERNATIVA

Karadžić je pismo napisao u trenutku dok se Srbija oporaviljala od bombardovanja NATO aviona, poraza na Kosovu, ali poraza i u drugim ratovima koje je vodila na području bivše Jugoslavije. Te godine Slobodan Milošević gubi izbore, ali s vlasti ne odlazi mirno, a sprema se i njegovo hapšenje do kojeg je došlo godinu poslije, 1. aprila 2001. godine. Iste godine dolazi do promjene vlasti u Hrvatskoj, a u decembru 1999. umro je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Mnogo toga se mijenja, jedino politika Radovana Karadžića i dalje živi i on i dalje vuče konce i iz ilegale vodi SDS i Republiku Srpsku, a kao alternativa nudi se tada neokaljani Dodik.

Karadžićevim bijegom u Republici Srpskoj se pojavljuje još jedna politička opcija i to ona banjalučka na čijem je čelu sada već bivša Karadžićeva saradnica i osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić koja je oformila Srpski narodni savez i zajedno sa Socijalističkom partijom i Dodikovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) preuzima vlast u zapadnom dijelu Republike Srpske. Istočnim dijelom suvereno i dalje vladaju SDS i tada slobodni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, koji je ujedno i član prvog poslijeratnog Predsjedništva BiH. Dodik kao najkooperativni političar postaje glavni saveznik zemalja zapadne Evrope i institucije tog entiteta počinje premještati iz tadašnjeg Srpskog Sarajeva u Banja Luku, a spreman je i na još tješnju saradnju s međunarodnim zajednicom. Naravno, to se Karadžiću nije svidjelo i o tome piše:

„Ako je glavni grad RS Srpsko Sarajevo mi onda delimo Bosnu sa njima, a ako je to Banjaluka, mi smo onda jedna provincija, kao Herceg-Bosna… Ako je cela RS jedan dragoceni plod naše borbe, onda je peteljka na kojoj visi taj plod Srpsko Sarajevo. Ako se peteljka osuši, plod će otpasti i narod to, kao i sve ostalo, treba da zna i da sluša svoje vođstvo, a ne da lavira između kaluđerskih odanih SDS-ovaca i „Sloginih“ profitera. Ne, vjerovatno ćemo, kao često u istoriji, (a nismo sami takvi) imati dvije prestonice, dok se ne priključimo glavnoj – Beogradu.“

Poraz koji je doživio u ratu Karadžićevim potezima na daljinu pokušava da se pretvori u pobjedu, a Srbima da isporuči obećanje o “zamjenskom” Sarajevu jer je glavni grad unatoč silnim razaranjima i zločinima nad civilima nije uspio zauzme. Svojim nasljednicima u vrhu SDS-a poručuje da se drže izvornog Dejtona, a sve koji su protiv toga proglašava izdajnicima. Među njima i Dodika koji su svojom politikom strancima ponudili kao najbolje rješenje za mirnodopsko vrijeme koje je uslijedilo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Uostalom, Dodik gubi izbore 2000. godine jer se zalagao za Karadžićevo izručenje, a u tim godinama je govorio da je u Srebrenici počinjen genocid što je potom počeo da negira što je i rezultiralo nametanjem zakona kako bi se s prestalo s negiranjem notornih činjenica, ali i daljnjom radikalizacijom društva.

Osam godina nakon pisma, u julu 2008. Karadžić je uhapšen, Dodikov SNSD pobjeđuje na lokalnim izborima, a dvije godine kasnije SNSD pobjedom na općim izborima postaje najjača politička stranka u RS-u i šta radi? Preko jednog od svojih najbližih saradnika, člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Nebojše Radmanovića 2009. godine šalje pismo kojim je potvrđena oprijedijeljenost BiH za članstvo u NATO-u.

Da je Dodik od svog prvog političkog iskustva do danas više puta mijenjao politički pravac nije vijest. Prešao je put od prijeratnog reformiste, odnosno poslanika Saveza reformskih snaga u Skupštini RBiH, preko poslijeratnog lažnog socijaldemokrate sa SNSD-om do današnjeg Dodika čija bi se politika najbolje uklopila u politiku, recimo, Srpske radikalne stranke. Prešao je cijeli krug – od izdajice koja priznaje genocid i fantastično sarađuje sa zemljama zapadne Evrope do puta Radovana Karadžića za čije se hapšenje i izručenje zalagao prije 20-ak godina. Politiku izvornog Dejtona više ne podržava čak ni SDS o čemu najbolje svjedoči izjava aktuelnog predsjednika SDS-a Mirka Šarovića koji je prije nekoliko dana izjavio da je Dejtonski sporazum opasno raspakivati, bez obzira na prenos nadležnosti.

ŠAROVIĆU JE DEJTON POTAMAN

„Republika Srpska i autonomija koju smo stekli Dejtonom dovoljan je okvir za naš narod u ovom trenutku, bez obzira što su sada neke nadležnosti prenesene na nivo BiH“, rekao je Šarović i dodao da RS raspakivanjem Dejtona nikada ne bi dobila onoliko koliko je dobila ovim sporazumom.

Nekada radikalni SDS koji je još u Dejtonu zamalo ugašen danas vodi umjereniju i liberalnu politiku od SNSD-a koji bi uskoro zajedno sa svojim vođom mogao naći na meti sankciju međunarodne zajednice i ako nastavi igrati na kartu vraćanja nadležnosti, Dodik bi mogao živjeti sudbinu sličnu onoj koju je doživio Radovan Karadžić, a opozicione partije u RS-u (ovaj put SDS i PDP) mogao bi postati novi partneri međunarodne zajednice u BiH. Uostalom, SAD su mu to jasno poručile preko Gabriela Escobara, pomoćnika sekretara u Birou za evropska i evroazijska pitanja, još direktnije preko Dereka Cholleta, višeg političkog savjetnika američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena koji je poručio da “ima lijeka za ovakve situacije”, a on se zove set sankcija koje su, valjde, spremne za radikalnog Dodika i njegove kadrove koji će kroz Narodnu skupštinu Republike Srpske pokušati da vrate veće nadležnosti tom entitetu i ispuniti životni san Radovana Karadžića o samostalnoj Republici Srpskoj “sa zamenskom prestonicom”, u koji se uklopila nekadašnja velika nada međunarodne zajednice, a već dugo lice sa crne liste SAD-a.