Razvoj ili dužnička klopka: Gdje nas vode kineski krediti?

Mediji u regionu, ali i Evropi, već danima pišu kako Crna Gora postaje prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije, te da bi Kina mogla postati vlasnik puta, nekog drugog objekta ili dijela teritorije ukoliko Crna Gora ne bude mogla da izmiruje obaveze prema kineskoj EXIM banci.

Crna Gora je 2014. god. pozajmila od kineske banke novac za izgradnju prve od tri dionice autoputa koja vodi od Bara do granice sa Srbijom, uz godišnju kamatu od 2 posto i šestogodišnji poček koji ističe ove godine, a rokovi za izgradnju probijani su nekoliko puta. U julu na naplatu stiže i prva rata i to, kako ocjenjuju mnogi ekonomski stručnjaci iz regiona, ali i Evrope, Crna Gora neće moći platiti.

Istovremeno podsjećaju na slučaj Šri Lanke, koja 2017. godine više nije mogla da vraća kineske kredite, pa je morala da na 99 godina Kini ustupi najveću luku u zemlji, Hambantotu. Kina je tako otpisala dugove. Od tada Kinu bije glas da manje zemlje gura u zavisnost.

Koliko su ovakve tvrdnje realne, te šta možemo očekivati u Bosni i Hercegovini, gdje se većina projekata, od putne infrastrukture do elektro-energetskog sektora, prepušta kineskim investitorima, pokušali smo saznati iz razgovora sa domaćim ekonomstima.

TE Stanari i klauzula preuzimanja imovine

Tako predsjednik Odbora za privredu i finansije SDS-a Slaviša Raković za BUKU kaže da, istorijski gledano, mogućnost da povjerilac preuzme neke velike objekte ili imovinu države je dokazano moguća. No, u novije vrijeme, naglašava, povjerioci su skloniji da se umiješaju u upravljanje javnim finansijama kako bi naplatili dug.

Podsjeća i na slučaj Grčke koja je krajem 19.vijeka doživela da Francuska i Velika Britanija preuzmu ministarstvo finansija, da bi slično doživjeli i u 21. vijeku sa famoznom trojkom.

“Ono što je nepovoljno kod ‘privatnih’ kreditora je što u ugovorima obično postignu prednost u naplati duga nad ostalim povjeriocima, što je u slučaju Argentine uzelo više godina za provođenje ekonomskog oporavka i obeshrabrilo dužničke investitore da ga potpomognu”, ističe Raković dodajući da je u Crnoj Gori autoput, odnosno kredit nepovoljno ugovoren, jer servis kredita počinje i prije završetka radova, dok je istovremeno kreditor ujedno i izvođač radova.

Samim tim, sasvim je realno da kreditor odnosno investitor slijedeći ugovor stekne imovinu države dužnika, kao što bi stekao i direktnim ulaganjem.

Male države imaju premalo stručnjaka za javne finansije, a pogotovo za međunarodno zaduživanje, ali zato imaju apsolutni suficit političara koje ne zanima ni cijena duga, niti posljedice zaduživanja, već isključivo lična promocija i lična dobit. Da, realno je sticanje imovine ako je predviđeno ugovorom”, ističe Raković, podsjećajući da je TE Stanari izgrađena kineskim kreditom i da je u tom ugovoru zastupljena klauzula preuzimanja imovine u slučaju neuredne otplate kredita.

Na naše pitanje da li vidi nešto posebno sporno u kineskim ulaganjima u ključne projekte u BiH u odnosu, recimo, na ulaganja iz EU, da li su isti manje transparentni, Raković kaže da ne vidi  ništa posebno sporno, izuzev upravo transparentnosti: “Tačno je da su ugovori manje transparentni i to je u suštini najveći problem. A iako su parlamenti nadležni za odobrenje takvih ugovora, čak ni parlamentarcima nisu dostupni kompletni ugovori. S druge strane, sve EU, MMF, SB ugpvore/projekte možete naći javno izložene na web sajtu tih institucija. Dakle, sve se svodi na domaći politički faktor i stepen gladi za finansijama”.

Koncesija za autoput Banjaluka – Prijedor ili javno -privatno partnerstvo?

Jedna kineska investicija u Republici Srpskoj je već duže pod lupom javnosti. Riječ je o autoputu Banjaluka – Prijedor u dužini 42 kilometra, čija je cijena 297 miliona evra, a prema koncesionom ugovoru Kinezi bi u narednih pet godina izgradili autoput, te naplaćivali putarinu u narednih 30 godina.

Ekonomista Zoran Pavlović ističe da je više stvari u ovoj investiciji pogrešno, počev od procjene frekvencije prolaznosti vozila. Jasno je, kaže, da nema opravdanosti za gradnju skupog autoputa, jer i sadašnji put koristi uglavnom lokalno stanovništvo, koje teško da će se odlučiti na plaćanje putarine. Druga sporna činjenica je da se ne može govoriti o koncesiji ako postoji obaveza domaćeg partnera, odnosno Budžeta RS.

Jedna je varijanta da autoput gradi Republika Srpska, tada je ona vlasnik autoputa, naplaćuje putarinu i to je javno dobro. Druga opcija je koncesija i tada date investitoru pravo da koristi prirodno dobro, izgradi autoput, potroši svoj novac, zaradi na tom autoputu, naplaćuje putarinu itd. Sve što je između toga je javno-privatno partnerstvo. To kaže ekonomija, a naši političari i stručnjaci to mogu da zovu kako god hoće. Oni su rekli da su dobili mišljenje Pravobranilaštva RS da je to koncesija, ali ne može biti koncesija ako postoji obaveza domaćeg partnera da nadoknadi nedostajuća sredstva koja su potrebna za otplatu tog aranžmana koji će investitor napraviti. Tako da je ovaj aranžman, ne samo nepotreban, već i štetan za Republiku Srpsku“, jasan je Pavlović.

Komentarišući sve veći broj kineskih investicija u Bosni i Hercegovini, kaže da tu nema ništa posebno sporno. Kineske firme, bilo državne, bilo privatne, funkcionišu na isti način, a to je da se obezbjeđuju garancijama, primarno traže garancije države ili entiteta, jer to smatraju najsigurnijim obezbjeđenjem u slučaju da investiciju ne naplate: „Što se tiče kineskih investicija – da, ali što se tiče opreznosti, garancija i isplativosti projekata, to se mora raditi temeljno, a u slučaju auto-puta Banjaluka-Prijedor to nije rađeno, tako da je to čista budalaština“, kategoričan je Pavlović.

EXIM banka  i Bloka 7 TE Tuzla

Upravo kineska uvozno-izvozna banka EXIM, koja je kreditirala izgradnju gore pomenutog auto-puta u Crnoj Gori, kreditirala je i izgradnju Bloka 7 TE Tuzla. Garancija i teret kredita je na entitetu FBiH i Elektroprivredi BiH.

Ako na stranu stavimo zagađenje i činjenicu da je BiH potpisnica Sofijske deklaracije o Zelenoj agenda, prema kojoj svi rudnici i termoelektrane u Bosni i Hercegovini trebaju biti zatvorene najkasnije do 2050. godine, ekonomistu Admira Čavalića smo pitali ocjenjuje li ovaj ugovor kao nepovoljan po našu zemlju. Kaže da ne vidi neke posebne rizike, izuzev, naravno, mogućnosti, kao i Crnoj Gori, da dođe do kašnjenja u realizaciji projekta izgradnje Bloka 7.

Naravno, tu je i činjenica da EU ne gleda blagonaklono na ovakve projekte koji se kose sa budućim perspektivama Zelene agende. Sa druge strane, elektroenergetski sektor je kičma razvoja Bosna i Hercegovine, slično kao i u Poljskoj. Zbog toga je vjerovatno da naša zemlja, poput Poljske, neće moći ispuniti sve zahtjeve deklaracije o Zelenoj agendi, a koji se odnose na zatvaranje rudnika i termoelektrana. To jednostavno u ovom trenutku nije politički, niti ekonomski moguće. Naravno, moguće je da će zelena energija preuzeti apsolutni primat, prije svega cjenovno, a što će onda posljednično, tržišnim putem zatvoriti rudnike i termoelektrane. Te trendove je nemoguće precizno predviđati u ovom trenutku”, naglašava Čavalić.

Komentarišući situaciju u Crnoj Gori, kaže da je istina da kineski krediti imaju određenu geopolitičku pozadinu, međutim, ne vjeruje da će sada, barem u kratkom roku, doći do nekih izuzetnih promjena u Crnoj Gori. Ovo je, vjerovatno, jedan alarm od EU, kaže, u smislu da se pokuša smanjiti zavisnost od Kine, da bi se dalje više okretali ka EU: “Dug kao dug za Crnu Goru nije toliki problem u ovom trenutku, koliko činjenica da se projekat izgradnje autoputa nije realizovao planiranim tempo, kao i da je veoma nezahvalno prognozirati turističku sezonu od koje Crna Gora zavisi za ovu godinu. Slični problemi se mogu pojaviti u Bosni i Hercegovini, ali sa manjim stepenom izloženosti”.

Inače, okretanje Bosne i Hercegovine, ali i čitavog  Zapadnog Balkana, ka Kini vidi kao stvar pragmatizma, u smislu da region vapi za svježim kapitalom koji neće biti politički uslovljen u smislu ispunjenja određenih reformi i slično.

Ovakav pristup, naglašava, ima i pozitivne i negativne strane.

Pozitivne su što se u kratkom roku mogu realizovati određeni infrastrukturni projekti koji su vitalni za ostvarivanje viših stopa ekonomskog rasta, dok se negativne strane odnose na to da političke elite dobivaju svjež kapital za održavanje statusa quo – ekonomske nerazvijenosti.

Samim tim, zaključuje, svakako da su veći rizici nekontrolisanog zaduživanja kod Kine u odnosu na EU.

Međutim, nekada zemlje jednostavno nemaju alternative, što treba da stavi teret odgovornosti na Brisel u smislu da se intenziviraju EU integracije zemalja Zapadnog Balkana i tako da najbolji, najsigurniji način obezbijedi ‘zaštita od Kine’ odnosno geopolitička dominacija EU. Posmatrajući postojeće stanje u EU, kako političko, tako i ekonomsko, male su šanse da se to desi u dogledno vrijeme”, zaključuje na kraju razgovora za BUKU Čavalić.

Na kraju navedimo i studiju Evropske investicijske banke koja je objavila da je, od 2007. do 2017. godine, Kina najavila 12 milijardi eura u pozajmicama za građevinske projekte u 16 zemalja, od čega je trećina otišla na Srbiju, a zatim u BiH (21 posto) i Crnu Goru (7 posto).

Na kraju možemo zaključiti samo jedno –  hoće li kineski krediti značiti razvoj ili dugogodišnje ropstvo zavisi isključivo od domaćih političara i toga koliko su ozbiljno analizirali ulazak u milionske investicije