Ruski klijenti Milanović i Vučić u zajedničkoj misiji rušenja Bosne

U politici je malo vjerojatno da bi dva neočekivana sastanka, što se održavaju istovremeno s procesom koji se odvija u suprotnom smjeru od onoga koji zagovaraju akteri koji se iznenada susreću, mogla biti puka slučajnost i koincidencija. Sa sigurnošću možemo reći da to što su se u zagrebačkom uredu Predsjednika Republike sastali hrvatski predsjednik i Milorad Dodik, a u beogradskom uredu Predsjednika Srbije tamošnji predsjednik i Dragan Čović, i to upravo na dan kad je hrvatski premijer Andrej Plenković ugostio Mathewa Palmera, izaslanika Biden-Harris administracije zaduženog za reformu izbornog sustava u BiH, a dan prije početka Palmerova posjeta Sarajevu, ne može biti slučajnost.

Balkanski napad

Pogotovo ne, kad znamo da je Palmer počeo „razmatati” reformski paket i da je očito u Zagrebu dobio potporu za pravac u kojem misli voditi tu reformu. Već je neko vrijeme bilo očito da hrvatski premijer, iako sustavno rabi terminologiju koju je uveo Dragan Čović, pa govori o modelu „legitimne reprezentacije”, zapravo podupire primjenu onoga što se naziva „Füleovim modelom”, a vrlo je interesantno bilo to što je u razdoblju koje je prethodilo ovom „otvaranju paketa”, dakle, u razdoblju kad su se na operativnoj razini vjerojatno vodili intenzivni dogovori, Dragan Čović zašutio i stvorio dojam da je „škare i platno” prepustio Plenkoviću i da je hrvatski premijer postao taj koji se s međunarodnom zajednicom dogovara u ime Hrvata u BiH.

Zanimljivo je i to da je, nakon prošlog kruga Palmerove političke misije na Balkanu, postalo očito da se Vlada u Zagrebu i izaslanik američke administracije „dobro razumiju”, ali se predsjednik Milanović potrudio da minira to razumijevanje. Primitivno je balkanski napao Palmera zbog najave da će nacionalne odrednice u Ustavu BiH i izbornom zakonu morati biti izostavljene, kako bi se spriječilo ograničavanje pasivnoga biračkog prava pripadnika manjinskih zajednica, što od BiH zahtijeva potreba provođenja presuda Europskog suda za ljudska prava, izrečenih u nekoliko slučajeva, od kojih je najpoznatiji predmet Seidić-Finci.

Milanović je bahato poručio Palmeru da neka nacionalne odrednice uklanja u Teksasu. Jasno je bilo da Milanović ne govori američkoj politici, koja ga, uostalom, sluša jednako kao što sluša i Milorada Dodika, koji je već pod američkim sankcijama, ili Aleksandra Vučića, kojem se američka izolacija za sada samo smiješi. To je bila poruka potpore radikalnoj politici Hrvata u BiH i poziv Čoviću da se odupre Amerikancima, a da će pritom imati potporu barem jedne institucije u Hrvatskoj.

Unatoč tome, Čović je šutio tjednima. Nije ga se čulo niti onda kad je već nezadovoljstvo njegovom šutnjom počelo kuhati u Beogradu, a kad se politika izolacije manjeg entiteta u BiH, zbog Dodikove radikalske politike i najave razbijanja institucija države, počela jasno nazirati. Nije progovorio niti onda kad je nezadovoljan Čovićevom šutnjom Vučić na svom sastanku s Dodikom banjalučkog klijenta uputio na to da počne razgovarati s predstavnicima Bošnjaka, prije svega, Bakirom Izetbegovićem, a da ohladi odnose s Čovićem i bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Ipak, kad se prijetnja sankcioniranjem Dodikove politike formalizirala, banjalučkom hazjajinu potporu nije dao samo njegov beogradski gospodar, nego i pobratim iz Mostara. Očito, ruske su duboke veze proradile. Kao što je od Vučića zatraženo da projekt destabilizacije BiH, koji provodi Dodik, a snažno podupire Rusija, zbog svojih, a ne radi interesa Srba u BiH ili radi interesa Srbije, podupre najavom Dodikove zaštite od kažnjavanja, tako je i Čović morao prekinuti tišinu u koju se zavio.

Dok je Palmer u Zagrebu razgovarao s onim tko stvarno kreira hrvatsku vanjsku politiku – premijerom, pokrenuta je akcija stvaranja dojma kao da se neki akteri, koji su se našli u izolaciji od europske i američke politike na Balkanu, vraćaju u fokus interesa.

Realna moć

Iako su realna moć i utjecaj Aleksandra Vučića, autoritarnog vladara Srbije, neusporedivi s utjecajem i moći marginalnog lika hrvatske politike, Zorana Milanovića, koji nema niti političke moći, niti poluga društvenog utjecaja, niti marljivosti potrebne da bi se nametnuo kao autoritarni vladar, a koji jedino autoritarnom strukturom ličnosti i prezirom prema demokratskom poretku, atlantizmu i europskim vrijednostima,  sliči Vučiću, u igrokazu što su ga odigrali u utorak 26. listopada, dva su predsjednika preuzela iste uloge. Time što je primio međunarodno izoliranog Dodika, s kojim trenutno nitko i nema potrebe razgovarati, stvara se dojam kao da postoji neka „Milanovićeva politika prema BiH”, a istovremeno i kao da Dodik ima s kime u međunarodnoj zajednici razgovarati. Jednaka je svrha Čovićeva puta u Beograd. I njime se stvaraju dva pogrešna, neutemeljnena dojma: da Vučić ima ikakav utjecaj na europsku i atlantsku politiku prema BiH i da Čović nije zapao u međunarodnu izolaciju, pa da netko ima potrebu čuti njegovo mišljenje.

Kad bi se radilo samo o igrokazu namijenjenom hranjenju sujete dvojice autoritaraca, prezrenih od američke i europske politike, dva sastanka održana istog dana, bila bi tek jeftina farsa. Međutim, među njima postoji i vrlo opasna, patogena poveznica – interes ruske politike.

Kao što će Rusija učiniti sve da spriječi prevladavanje konflikta na Kosovu i da zamrznuti konflikt učini permanentnom krizom na rubu Europe, koju je moguće povremeno zaoštravati, već prema političkim interesima autoritarnog režima Vladimira Putina, tako je i Bosna i Hercegovina zamrznuta država koja atlantskim strukturama i Europskoj uniji predstavlja stalan, ili latentni ili manifestni problem. Pragmatična američka politika to dobro razumije, i zato joj je cilj potisnuti patogeni ruski utjecaj s Balkana i u nekoliko malih koraka stabilizirati BiH.

Koncept koji provodi Palmer nije „epohalan” i nije odgovor na sve probleme Bosne i Hercegovine, a pati od istog nedostatka generiranog američkim pragmatizmom, kao i Daytonski sporazum. Pogrešno je reći da bi američka politika pogodovala nacionalističkim populistima, što je česta ocjena onoga što donosi ovaj paket izborne reforme.

“Prirodno stanje”

Neki, koji inače dobro razumiju stanje u BiH, vrlo kritički govore o tome da se ovim modelom „pakira treći entitet”. Istina je da je ova reforma izbornog sustava, ograničena isključivo na Federaciju BiH, nesavršena i nedostatna, jer izgleda kao da je Federacija ta koja generira krizu u ovoj državi. Koncept Federacije osmišljen je u Washingtonskom sporazumu iz proljeća 1994, koji je godinu i pol prije Daytona omogućio prekid neprijateljstava Hrvata i Bošnjaka u BiH i obnovu njihova savezništva, a struktura koju je stvorio trebala je biti strukturom države nakon rata, kad joj se pridruže i bosanski Srbi. To je trebala biti struktura jedinstvene visoko decentralizirane države u kojoj su svi građani i narodi ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH.

Umjesto takve strukture, američki je pragmatizam doveo do Daytonskog sporazuma koji je priznao posljedice rata i stvoreni su uvjeti u kojima u manjem entitetu nema niti ravnopravnosti svih građana, niti nacionalne ravnopravnosti, niti zaštite manjina, a danas se stvara dojam kao da je poredak u ovom etnički očišćenom i genocidom definiranom entitetu „prirodno stanje”.

Naravno, europska i atlantska intervencija u BiH sada se svodi na sprečavanje daljnje erozije BiH, nakon Daytonskog sporazuma, a ruski klijenti, koji, kao što vidimo, djeluju usklađeno, dakle, i Vučić i Milanović, i Dodik i Čović, zagovaraju „povratak izvornom Daytonu”. U njihovu čitanju to je nastavak erozije BiH, nastavak stvaranja nestabilnosti i nastavak maksimalizacije dobiti u destabilizaciji Europe i euro – atlantskog prostora, a u korist kremaljskog gospodara, Vladimira Putina.

Iako je cilj ove četvorke opstrukcija demokratske konsolidacije BiH, možda nije loše da su ovako jasno i javno pokazali svoje (u odnosu na jedinstvenu i samoodrživu BiH zle) namjere. Možda ih to dovodi korak bliže tome da se providna, slabo vidljiva, mreža njihove izoliranosti zgusne i da postane po njih vrlo mračna.

Piše: Davor Gjenero/AJB