Klerikalni desant na Cetinje

Već nešto više od godine dana svakome tko razumije političke procese posve je jasno da je uspostavom minimalne političke većine, koju sačinjavaju “tri kolone”, klerikalna, velikosrpska i ona najmanja, kreirana pod utjecajem nekih od oligarha, Crna Gora ušla u fazu opasnoga raskrajanja državnoga i nacionalnog identiteta, pripadnosti te države euroatlantskom svijetu i destrukcije liderske pozicije Crne Gore u procesu pristupanja Europskoj uniji.

Doduše, iako je administracija, koja je s mukom sastavljena, bila zamišljena kao tipična kvislinška, koja treba obaviti nekoliko poslova, prioritetni je bio osigurati status Srpske pravoslavne crkve kao ekskluzivne državne crkve u Crnoj Gori i osigurati joj imovinu nekadašnje Cetinjske mitropolije, koja je izgubila samostalnost nakon 1918. kad za Crnogorce počinje razdoblje srpske okupacije, koja ih je zadesila unatoč tome što je Crna Gora bila država saveznica Sila Antante, koju je nakon toga prisvojila Srpska pravoslavna crkva, formirana 1920. godine.

Iako je taj posao do sada Vlada Zdravka Krivokapića, osobe koju je u političkoj areni stvorio Risto Radović, akter koji je s trona mitropolita Crnogorsko – primorskoga formirao obnovljenu ideologiju Svetosavlja, čiji su izvorni tvorci “kontroverzni” mitropolit Nikolaj Velimirović i nesumnjivi srpski fašist Dimitrije Ljotić, a koja je osmišljena kao srpska verzija tada (tridesetih godina prošlog stoljeća) u Europi utjecajnih fašističkih ideologija, obavljala traljavo, pa nezadovoljstvo i u Patrijaršiji i u nadređenom uredu autoritarnog vladara Srbije Aleksandra Vučića, izaziva činjenica što Ugovor Vlade i SPC još uvijek nije potpisan.

Tokom manevra, što ga je Srbija izvela s ustoličenjem Jovana Mićovića (Joakinija) kao Radovićeva nasljednika, Krivokapić i njegova družina postali su efikasniji. Osim što se bori za imovinu, koja je uvijek silno važna za neku organizaciju, Srpska pravoslavna crkva bori se i za kontinuitet. Naime, unatoč tome što je načelno jasno da ono što “se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”, kako je govorio veliki hrvatski pravnik i tvorac crnogorskog Općeg građanskog zakonika Baltazar Bogišić, SPC smatra da njoj pripada kontinuitet Cetinjske mitropolije, pa je zato bio silno važno da svog ovlaštenika i poslovnog predstavnika u Crnoj Gori, gospodina Mićovića, upravo patrijarh Prvoslav Perić (Porfirije) ustoliči na Cetinju.

‘Vladina agencija za duhovna pitanja’

Budući da je Srpska pravoslavna crkva uvijek bila dizajnirana kao “vladina agencija” za “duhovna pitanja”, pa je tako gospodin Perić najprije vodio državnu agenciju za medije, onda bio u “vanjskoj službi” i nakon toga preuzeo upravljanje državnom “duhovnom” agencijom, i to sukladno volji apsolutnog vladara u Beogradu, a stvaranje statusa ekskluzivne državne crkve u Crnoj Gori, jasno bi pozicioniralo Crnu Goru u projekt “Srpskog svijeta”, koji je Vučićeva sljedba zamislila kao “jedinstveni politički narod”.

Politički narod koji ima skupnu političku volju je nacija, a u liberalnom svijetu važi načelo: The Nation is the State. Dakle, crnogorska država, koja bi bila tek dijelom jedinstvenoga nacionalnog prostora “Srpskog sveta” ne bi bila država, nego autonomna pokrajina. To, uostalom, svojim sugrađanima crnogorskim konstitucionalistima i suverenistima (pripadali oni crnogorskom nacionalnom korupusu ili nacionalnim manjinama, bili po vjeroispovijesti pravoslavci, katolici ili muslimani) otvoreno poručuju ideolozi “Srpskog sveta” upozorenjem da je njih tek koja stotina tisuća, a da što će kad se nađu naspram njih 7 milijuna (misleći, valjda na sve pripadnike srpskog državno – nacionalno – svjetsko – galaktičkog korpusa).

Insistiranje Prvoslava Perića i Jovana Mićovića da se obred ustoličenja mitropolita kao voditelja predstavništva SPC za Crnu Goru održi na Cetinju, da Mićović zasjedne na Njegošev tron, nema nikakvoga niti vjerskog, niti liturgijskog značenja, nego je isključivo motivirano željom da se pravoslavlje u Crnoj Gori ekskluzivno podvrgne Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a da se državni kontinuitet Crne Gore redefinira kao dio državnog kontinuiteta Srbije.

Iako je skupina nedoraslih aktera, koji kontroliraju izvršnu vlast u Crnoj Gori, bila svjesna da će pristankom na zahtjev Beograda Crnu Goru gurnuti na rub građanskog rata, kao kvislinzi su se morali pokoriti željama Perića i autoritetu Vučića, a naravno i volji Putinova režima, koji čvrsto podupire Vučićevo stvaranje kaosa na Balkanu.

Iako je izgledalo da su crnogorski patrioti na domak uspjeha, da njihovi najprije pozivi na razum, molbe međunarodnoj zajednici, a onda i mirni protesti na Cetinju, koji su u subotu 4. rujna prerasli u otvoreni otpor policijskom pritisku, mogu rezultirati time da se izbjegne ovo ponižavanje crnogorske tradicije, represija je bila jača. Dogodio se nevjerojatni klerikalni desant na Cetinje. Država, odnosno državne vlasti Crne Gore, odlučili su se poduprijeti skupinu predstavnika organizacije iz susjedne države, a represiju primijeniti prema svojim građanima.

Državna vlast u službi (para)crkvene organizacije

Pouzdani ljudi, poput velikoga crnogorskog književnika, autora koji se javlja i na ovim stranicama, Andreja Nikolaidisa, svjedoče o karakteru kvislinškog djelovanja Krivokapićeve vlasti: “Tone suzavaca, gdje god vide dvije osobe bacaju. Grad je prekriven suzavcem. Lete gumeni meci. Nas su gađali suzavcem dok smo držali ruke u džepovima, bukvalno. Klasična brutalna okupacija. Popove su helikopterom doveli u manastir” – svjedočio je za zagrebački slobodarski portal Index.hr.

Kad se državna vlast na ovakav način stavi u službu (para)crkvene organizacije, onda je riječ o klerikalizmu, ali kad to čini u interesu druge države, prema kojoj je ta vlast u podložničkom odnosu, onda je riječ o kvislinškom djelovanju.

Aleksandar Vučić u Beogradu slavi simboličnu pobjedu, i govori kako je dobro što je Vlada u Crnoj Gori promijenila inicijalni stav i na kraju osigurala dolazak Perića i Mićovića na Cetinje, implicitno uvjeravajući svoje sljedbenike kako je upravo on izborio još jednu pobjedu i kako je potpuno pokoravanje Crne Gore, kao dijela jedinstvenoga srpskoga nacionalnog prostora, sada nadohvat ruke.

Vučić je razorio slobodne medije u Srbiji, rastočio demokratske političke stranke, a u ovom osvajačkom poduhvatu diskretno ga podupiru čak i neki od onih koji inače figuriraju kao slobodni mediji ili neovisni pojedinci. Stav dijela intelektualaca u Beogradu, kad je riječ o Vučićevoj, za sada „hibridnoj” agresiji na Crnu Goru, silno naliči na najsramotnije pismo grupe beogradskih intelektualaca, koji su u vrijeme Miloševićeve agresije na Dubrovnik pisali kako bi branitelji trebali prestati braniti grad, a agresori ne upotrebljavati teško oružje, kako ne bi bila uništena baština, koja je nasljeđe cijelog svijeta, ali prije svega dvaju naroda, Srba i Hrvata. Posve su jednakog karaktera buncanja o dvama suprotstavljenim fašizmima u Crnoj Gori danas.

Već dugo je bilo jasno da pobjeda klerikalaca, velikosrba i ruskih pristalica, u Crnoj Gori na parlamentarnim izborima ni izbliza nije značio i bankrot crnogorske države. Savez konstitucionalističkih stranaka oko Demokratske partije socijalista nije se raspao, biračko tijelo tih stranaka nije se osulo, a suradnju s njima nije napustila niti jedna politička organizacija koja predstavlja pripadnike nacionalnih manjina u Crnoj Gori. Unatoč kampanji zasnovanoj na Radovićevoj verziji ideologije Svetosavlja, niti pravoslavni vjernici se ne ponašaju sukladno očekivanom, izvana nametnutom „”standardu”.

‘Hibridna priprema oružanog djelovanja’

Relevantna crnogorska socijalna znanstvenica Olivera Komar istraživanjem je utvrdila da je među pravoslavcima u Crnoj Gori 43 posto vjernika Crkve Srbije, a 21 posto Crnogorske pravoslavne crkve, a da se ostali ne žele opredjeljivati. Dakle, kad zanemarimo pripadnike manjinskih nacija i vjerskih zajednica, ateiste i agnostike, ni među pravoslavnima velikosrpska koncepcija nije većinska.

Otuda i tolika Vučićeva, Perićeva i Mičovićeva potreba da od Krivokapića i Dritana Abazovića izraze pokornosti dobiju posredstvom represivnog djelovanja prema svakom obliku zaštite crnogorskog identiteta. Za sada se to radi helikopterom, pendrekom i suzavcem, a hoće li biti potrebno i “vatrom, nožem i kundakom”, kako se “pjesnički” govorilo u propaloj JNA, tek treba vidjeti.

Vučić je očito uvjeren da je pokaznom helikoptersko-batinaškom vježbom na Cetinju postigao svoje domaće ciljeve, da se još jednom afirmirao kao promotor koncepta Velike Srbije, kako god se taj koncept trenutno pragmatično i propagandno nazivao. Postigao je i konsenzus o tome, koji prelazi okvire pristaša njegove vlasti u Srbiji. Mudri Senad Pečanin, prema svjedočenjima pouzdanih svjedoka, već je prije klerikalno – helikopterskog desanta konstatirao da atmosfera u Crnoj Gori podsjeća na Sarajevo aprila 1992.

Nažalost, i stav međunarodne zajednice, koja je zauzela nekakvu ekvidistancu prema objema stranama u sukobu, silno podsjeća na stanje iz 1992. godine, a to Vučiću i njegovim “subkontraktorima”, “izvođačima radova”, prezivali se oni Perić, Mićović, Krivokapić, Abazović…  ili kako im drago, otvara manevarski prostor za zaoštravanje srbijanske agresije i za sve goru i goru represiju.

Ovoj analizi netko će možda predbaciti političku nekorektnost. Nedavno je predstavnik rastočene demokratske opozicije u Srbiji, u novinama koje inače smatramo demokratskima i opozicijskima, razglabao o tome kako je politički opasno Srpsku pravoslavnu crkvu tretirati bilo kako drukčije nego kao “svetu majku”, a Mićovića bilo kako drukčije nego kao DOSTOJNOG nasljednika Njegoševa trona i nasljednika svog prethodnika. Dostojnim duhovnog poziva i crkvene časti nazivati osobu koja prisustvuje mafijaškim obračunima klanova mafije u Beogradu, družeći se s jednim od njihovih vođa, svojim “ktitorom”, bivšim funkcionarom komunističkoga sigurnosno – obavještajnog aparata, moguće je samo u kontekstu baštinjenja Rista Radovića. Radovića ćemo pamtiti, ako ne po drugim nevjerojatnim ispadima, ali sigurno po proklinjanju netom ubijenoga demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića. Mićović je, svojim proklinjanjem sugrađana, koji ga niti smatraju dostojnim, niti misle da ima pravo na kontinuitet Njegoševa trona, doista dokazao da je “dostojan” naslijediti Radovića.

Neki misle da bi trebalo zanemariti političku instrumentalizaciju SPC, koja je konstanta kao “hibridna priprema oružanog djelovanja” velikosrpskih agresivnih snaga, još od devedesetih, onim legendarnim “nošenjem mošti” i odnositi se prema toj “agenciji” kao da se doista radi o  organizaciji posvećenoj duhovnim pitanjima, pa da će onda, ako je tako budemo tretirali, ona i postati duhovnim, a ne političkim i paravojnim faktorom. Nažalost, niti je autonomiju moguće tako postići, niti bi gospodari sudbine u Beogradu, Aleksandar Vučić i njegova kamarila to dopustili, niti bi im to savjetovali Putinovi podložnici koji se bave izgradnjom kaosa na Balkanu.

Piše: Davor Gjenero/AJB