Hapšenje Dodika bi bio korak BiH ka EU

Dijelim stav sa potpredsjednikom SDP-a BiH Vojinom Mijatovićem da Državno tužilaštvo i SIPA trebaju uhapsiti Milorada Dodika. Za to već do sada ima više razloga od devet prijava za negiranje genocida. U pravu je Mijatović da bismo time dobili dokaz kako postoje institucije kojima je stalo do zakona i Ustava. Osim Dodika iza rešetaka bi trebali svi političari koji su ogrezli u korupciji i kriminalu. Bez njih u BiH bi nestalo haosa koji se proizvodi samo da bi sebe sačuvali.

Do pravne države Miloradu Dodiku kao i mnogim političarima nije stalo. Nije njima stalo ni do članstva BiH u Evropskoj uniji. Slikovito nam je to dočarao upravo Dodik nazivajući mučnom i tragikomičnom izjavu šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera da “nema pravog evropskog puta bez napretka u vladavini prava u BiH“. Ovakvom izjavom Dodik je dao za pravo zastupniku SDS –a u Državnom parlamentu i bivšem ministru sigurnosti BiH Draganu Mektiću koji smatra da Dodikova odgovornost nije mala i da se ne može završiti samo na tome  da bude kažnjen na izborima.

Sredinom 2019. godine predsjednik SDA Bakir Izetbegović je najavio ulazak SNSD –a u Vijeće ministara, ali pod uslovom da Dodik i njegovi ljudi počnu poštivati Ustav i zakone BiH iako se to valjda samo po sebi podrazumjeva. Tom rečenicom Izetbegović je priznao da u vlast žele uvesti one koji ne rade sve po zakonu. Ubrzo nakon izjave Izetbegovića kadrovi SNSD –a su zamijenili srpske predstavnike u Vijeću ministara BiH čije stranke su poražene na izborima u RS –u.

SNSD je dobio dio izvršne vlasti koju su od početka isključivo koristili za ucjene, a umjesto poštivanja zakona i Ustava dobili smo potpunu blokadu države. U svakoj normalnoj zemlji sama retorika Milorada Dodika kojom se degradiraju državne institucije i zagovara otcjepljenje bila bi dovoljna za ozbiljne optužnice. Problem je što ni onima koji su u vlasti sa Dodikom nije bilo stalo do snažnih i neovisnih državnih institucija zbog čega imamo karikaturalnu sliku prvenstveno pravosuđa. Ono je bilo i ostalo pod snažnim političkim utjecajem. Ljudi iz pravosuđa i sigurnosnih agencija koje bi trebale da mu budu podrška više su proizveli kompromitirajućih snimaka koji ukazuju na visoku korupciju nego ozbiljnih optužnica.

U takvoj atmosferi Milorad Dodik je mogao sebi dozvoliti i takav luksuz da javno demonstrira odsustvo bilo kakve empatije prema problemima običnog čovjeka kojem su požari zadavali velike muke. Nigdje osim u BiH političar ne bi prošao nekažnjeno zato što nije želio odobriti helikopter za gašenje požara koji su buktili Hercegovinom čime je ugrozio sigurnost i živote ljudi. O materijalnoj šteti niko i ne priča jer vatre ponekad dobro dođu da prikriju kriminal u šumama.

U svojoj bahatosti kojom se prikriva strah od konačnog polaganja računa Dodik se više ne zadovoljava provociranjem i omalovažavanjem međunarodnih predstavnika u BiH. Otišao je i korak dalje i prstom upro u generalnog sekretara UN –a tvrdnjom da će ako dozvoli obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na Generalnoj sjednici skupštine UN –a zabiti još jedan ekser u mrtvački kovčeg BiH. Za takvo ponašanje Dodika krive su i međunarodne institucije koje nikako da shvate da on priznaje samo argumente sile, a evropske sankcije bi ubrzale njegov kraj.

Vrijeme je i da građani ove države konačno otvore oči i prestanu nasjedati na produkciju straha od pripadnika druge etničke skupine i shvate da njihovu budućnost jede korupcija političara. Izmjene diskriminirajućeg Ustava BiH nisu potrebne samo zbog izmjene Izbornog zakona, one su dio suštinskih reformi bez kojih nema ulaska u EU. Bez članstva ovaj prostor će ostati crna rupa u kojoj će biti svejedno s koje se strane nalazili. Koliko je blokada državnih institucija u funkciji zaštite narodnih interesa SNSD je demonstrirao ovih dana odlučivanjem na sjednici Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje. Za Dodika je važno 100 miliona maraka kojima će UIO kupiti zgradu od tajkuna bliskih SNSD –u. Najbrže i najlakše se obogatiti trošenjem javnog novca. Vrijeme je da se izvrši pritisak na pravosudne institucije da konačno počnu raditi svoj posao, jer bez političara iza rešetaka nema sreće na Balkanu.

Piše: Ernad Metaj/Patria