Šta se dogodilo kada su talibani posljednji put preuzeli Avganistan?

Kada su talibani u nedjelju naveče zauzeli Kabul i ušli u predsjedničku palatu, objavili su saopštenje: “Uskoro će zaživjeti bivši naziv Avganistana.”

Naime, zemlja koja se počela intenzivno graditi nakon američke invazije 2001. godine, što je koštalo oko dva biliona dolara uskoro bi trebalo da dobije novo ime – “Islamski emirat Avganistana”.

To je ime imala između 1996. i 2001, razdoblja koje sada služi kao jedina referentna tačka za ono što Avganistanci i međunarodna zajednica mogu očekivati ​​od nove vlade u Kabulu. Mnogi se pitaju kako će hiljade pobunjenika, koji su posljednje dvije decenije vodili gerilski rat, sada upravljati državom?

Bio zabranjen fudmal, kao i muzika

Posljednji put kada su talibani vladali Avganistanom, režim je koncentrisao vlast u uskom krugu bivših pobunjenika koji su osamdesetih pomogli u svrgavanju Sovjeta. Ta je grupa izašla iz građanskog rata devedesetih, obećavajući vlast vođenu strogim tumačenjem šerijatskog prava. Njihova vizija dovela je do nasilne, represivne i nestabilne nacije, piše Washington Post.

Prvi emirat postavljen je 1996. godine, nedugo nakon dolaska talibana u Kabul. Krajem septembra te godine, borci su mučili i ubili bivšeg predsjednika Nadžibulaha, a zatim mu objesili tijelo na prometni stub. U roku od mjesec dana, talibani su na ulice poslali “moralnu policiju” koja je nadgledala praćenje šerijatskog zakona.

Muškarci su bili prisiljeni da puštaju bradu. Žene su morale nositi burke, odjevni predmet koji prekriva cijelo lice i tijelo. Škole za djevojčice su zatvorene. Žene koje su izašle na javna mjesta bez pratnje muške osobe, mogle su biti premlaćene. Fudbal je bio zabranjen, kao i muzika; osim one vjerske naravi. Talibanska vlada držala je javna pogubljenja na stadionu Ghazi u Kabulu.

“Šta nam je činiti, šta da uradimo? Svake sedmice nam umire dvoje djece”

Spoljašnji svijet povremeno je bacao pogled na zemlju, iako je fotografisanje bilo tehnički zabranjeno. Na jednom snimku se vidi kako avganistanske majka mora klečati na stadionu i kako je strijeljaju. Bilo je fotografija djece koja umiru od bolesti koje se zapravo mogu spriječiti ili fotografija drevnih budističkih kipova koje su talibani uništili jer su njihovi vođe smatrale da se radi o idolopoklonstvu. Snimljeno je čitavo more izbjeglica i prognanika koji su živjeli u improvizovanim šatorima.

“Šta nam je činiti, šta da uradimo? Svake sedmice nam umire dvoje djece”, rekao je 1999. godine za New York Times Gulam Said, prognanik koji je živio u kampu uz rijeku Panjshir.

Režim je, uprkos tome, povremeno pokušavao steći međunarodni legitimitet. Talibani su htjeli poslati ambasadora na Opštu skupštinu UN-a. U oktobru 1996, talibanski vođa Mohammad Omar poslao je pismo predstavnicima SAD tvrdeći da “talibani visoko cijene SAD, cijene pomoć SAD tokom džihada protiv Sovjeta i da žele dobre odnose s tom zemljom”.

Emirat je pokušao kopirati format moderne države. Na primjer, imao je ministre zdravstva i trgovine. Postojao je guverner centralne banke. Ali, mnogi od tih zvaničnika bili su zapravo bivši vojni komandanti sa završenom medresom, islamskom školom.

Tada je, kao i sada, međunarodna zajednica morala odlučiti hoće li i na koji način biti aktivna u režimu kojeg je smatrala vrijednom osude. Izaslanik Ujedinjenih nacija Lakhdar Brahimi susreo se 1998. s Mohammadom Omarom kako bi razgovarao o humanitarnom pristupu.

“Tri sata smo vodili pravi razgovor, iako smo sve vrijeme sjedili na podu”, prisjetio se kasnije Brahimi.

Problemi s državom

Ali, kako je postalo sve očiglednije da talibani krše ljudska prava, došlo je do nestanka bilo kakvih međunarodnih odnosa. Omar je rijetko napuštao Kandahar, a komunicirao je uglavnom putem glasnika. Njegova policija spaljivala je čitava sela i u vojnom smislu posebice ciljala šiitsku manjinu u Avganistanu.

Haotično okruženje koje je omogućilo uspon talibana takođe je otežavalo upravljanje državom.

“Problemi s kojima su se talibani suočavali pokušavajući uspostaviti funkcionišuću vladu i državu bili su isti s kojima su se susretale mnoge ambiciozne uprave i prije: uspostava vlasti nad žestoko nezavisnim stanovništvom i monopol nad nasiljem unutar suverenih granica zemlje”, napisao je Felix Kuehn u “Talibanska istorija rata i mira u Avganistanu.”

Kada je Omarova kuća u Kandaharu uništena u eksploziji bombe, Osama bin Laden pomogao je u finansiranju njegove nove palate. Do 1998, Bin Laden je počeo nuditi intervjue stranim medijima iz svog šatora na jugu Avganistana.

Nakon što je Bin Laden 1998. optužen za napad na američke ambasade u Najrobiju i Dar-es-Salamu, Klintonova administracija ispalila je rakete na Avganistan. SAD je sljedeće godine uveo sankcije talibanskoj vladi.

Talibani su 2000. godine, ponovno tražeći međunarodnu pomoć, poništili edikt kojim se ženama onemogućava rad u međunarodnim humanitarnim agencijama. Ali, teroristički napadi 11. septembra 2001. brzo su doveli do izbacivanja talibana iz vlade.

Na kraju se grupa ponovno konfigurisala kao moćna pobuna, instalirajući “guvernere u sjeni” širom zemlje kako bi se suprotstavila novoj avganistanskoj vladi koju podržavaju SAD.

Današnji talibani su više kao politička organizacija?

Posljednjih su se godina analitičari počeli pitati kako bi mogao izgledati novi talibanski režim.

“Talibani nakon 2001. pokazali su se kao više politička organizacija koja je otvorenija uticaju spoljnih faktora”, napisao je Thomas Ruttig u radu na West Pointu.

Drugi su takođe ukazali na globalniju perspektivu današnjih pripadnika talibana.

“Mnogi talibanski čelnici sada su proveli više od decenije u Pakistanu ili Zalivu, što im je uveliko proširilo vidike zbog parohijskog odgoja na jugu Avganistana”, napisali su Borhan Osman i Anand Gopal 2016. u “Talibanskim pogledima na buduću državu”.

Ali, u nedjelju su se Avganistanci dok su gledali talibane kako ulaze u predsjedničku palatu u Kabulu, prisjetili najmračnijih trenutaka posljednjeg emirata. Požurili su se na aerodrom ili preko granica pokušavajući izaći iz zemlje prije početka novog režima.

(Index.hr)

Video