Kako je zločinac Mladić “razvlačio pamet” građanima Sarajeva: Za 1.425 dana opsade 12.000 ubijenih

“Tuci Velušiće i Pofaliće, tamo nema mnogo srpskog življa”, zapovijed je ratnog zločinca Ratka Mladića iz maja 1992. godine koja oslikava koliko je bila destruktivna opsada Sarajeva.

Ova zapovijed generala Vojske Republike Srpske (VRS) pukovniku Mirku Vukašinoviću je bila u svrhu toga da građani Sarajeva “ne mogu spavati” i da im se “razvuče pamet”. Napad na naselje Velešići je bio jedan u nizu krvavih i intenzivnih napada tokom kojih je ubijeno više od 12.000 ljudi, te nanesena ogromna materijalna šteta.

Audiosnimak ove zapovijedi je korišten kao dokaz na suđenju Mladiću pred Haškim sudom. Prema pisanju BIRN-a, snimak je preslušavan tokom davanja iskaza zaštićene svjedokinje RM-115 koja je tada radila u bolnici u sarajevskom naselju Marijin-Dvor. Izjavila je da je snimak, koji se prisluškivao u Sarajevu, čula na radiju 28. maja 1992. kada je naređen napad i na bolnicu.

Istakla je da je glas zločinca Mladića bio poznat, kako je kazala, svakom malom djetetu. Njegov advokat Miodrag Stojanović je tvrdio da je snimak montiran, te je citirao drugi presretnuti razgovor u kojem Mladić uvjerava da Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) ima imitatore koji podražavaju njegov glas.

“Kad god krenem pored Sarajeva, svratim i ubijem nekog usput”

Tužilaštvo je na jednom ročištu citiralo i Mladićeve riječi upućenoj ženskoj osobi predstavljenoj kao njegovom simpatizerkom iz Kanade, a kojoj se “pohvalio” svojim zlotvorstvima.

“Kad god krenem pored Sarajeva, svratim i ubijem nekog usput (…) Uzmem, sredim Turke, ko ih j*be”, kazao je.

I zaista je VRS pod njegovom komandom 1.425 dana nemilosrdno ubijao stanovnike glavnog grada Bosne i Hercegovine, te uništavao njihovu imovinu. Bili su im uskraćeni voda, hrana, struja i druge egzistencijalne potrepštine. Bili su odsiječeni od ostatka svijeta. Mnogi od njih kada bi pokušali doći do potrepština bivali su ubijani. Ubijani su u dugim redovima za vodu i hranu.

Među takvim brutalnim napadima su i dva napada na pijacu Markale. Prvi se desio 5. februara 1994. kada je ubijeno 68 ljudi, a drugi se desio 28. augusta 1995. kada su ubijene 43 osobe.

Ubijanje djece i granatiranje RTV doma

Žrtve granatiranja i snajperskih napada je i 1.601 dijete Sarajeva. Neka od njih su ubijena kada je na snazi bilo primirje.

“September 1993. Tog dana je vladalo primirje, a nekoliko ljudi iz mjesne zajednice iskoristilo je priliku kako bi za djecu iz ulice napravili priredbu. Željeli smo ih razveseliti i zabaviti jer su dugo bili zatvoreni u kućama. Pustili smo ih na priredbu, neko vrijeme su bili potpuno okupirani predstavom. Međutim, djeca kao djeca, posije određenog vremena su poželjeli izaći napolje i organizatori su ih pustili. U tom momentu je Civilna zaštita dovlačila vodu, pa je na ulici bilo više ljudi. A kako se to inače dešavalo, čim se na jednom mjestu skupi dvoje-troje ljudi – na to mjesto pada granata. I pala je. Poginuli su moj sin Eldin i njegova drugarica Aida. U blizini je bila i Eldinova sestra blizankinja Jasna, ali su ona i druga djeca uspjeli napraviti nekoliko koraka unazad i geleri ih nisu zakačili. U momentu kada je poginuo, imao je devet godina. Njegove fotografije čuvamo i danas, neke njegove predmete smo poklonili muzejima. Gubitak naše djece je kolektivna tragedija i lakše je kad svoju tugu možemo podijeliti jedni s drugima, unutar udruženja”, prisjetila se u razgovoru za Klix.ba Zdravka Gvoždar, članica Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva.

Na meti VRS-a je bila zgrada Radio-televizije Bosne i Hercegovine (RTV BiH). Žestoko je granatirana 28. juna 1995. Na 25. godišnjicu ovog napada, dugogodišnja novinarka i direktorica Televizije Sarajevo Duška Jurišić je sa čitateljima našeg portal podijelila sjećanja na taj dan.

“Ono bi samo potreslo zgradu. Vi biste osjetili drhtanje, zvuk granate koji je stravičan i ništa drugo. Nismo bili u prednjim dijelovima i na taj način smo bili prema sredini zgrade. Tu smo bili sigurniji. Ali, osjećaj neprijatnosti je zaista ogroman. Pogotovo te iznenadnosti. Beton ubije taj zvuk koji bi eventualno nekoga upozorio. Da smo se sklanjali, sklanjali smo se. Mi bismo nastavili raditi i stvarno taj udar 28. juna 1995. je bio najstravičniji”, istakla je Jurišić.

Govoreći o tome kako profesionalno raditi novinarski posao u ratnim okolnostima, kazala je da je to za nju najteže pitanje, te je izdvojila trenutak koji ju je posebno uznemirio, a to je upravo stradanje djece.

“Definitivno najteži trenutak vezujemo za zimu 1993. godine kada su snimatelji otišli na Alipašino Polje (op. a. sarajevsko naselje) i donijeli snimke pobijene djece na sankanju. To mi je najteži trenutak, kada smo saznali da je jedna majka izgubila dvoje djece koja su izašla na nekoliko sati. Ona je odlučila, ne samo ona, da ih pusti samo malo u nekoj pauzi između dva granatiranja, jer joj se učinilo da je dan mirniji. To su za mene najdramatičniji trenuci i plus odlasci u bolnicu, izvještavanje iz bolnice. Doduše, to je više radila kolegica Arijana Saračević-Helać. Kada vidite iskomadana tijela, to je drugi trenutak o kojem je i danas vrlo teško govoriti”, poručila je.

Prvostepenom presudom na doživotni zatvor iz 2017. ratni zločinac Ratko Mladić je osuđen i za zločine u Sarajevu.

Izricanje konačne presude je zakazano za utorak, 8. juna.