Vučić i Dodik su ponizili jugoslovenski antifašizam

Sinoć je u Narodnom pozorištu upriličen bizarni igrokaz povodom Dana pobjede, sa dvojicom srpskih voždova, Miletom iz Laktaša i artistom ovdašnjim pod kodnim imenom Pet Sedam Sedam, u glavnim ulogama. Niskost do koje se spušta režimska kultura sjećanja podrazumijeva i to da se po njenom šovenskom blatu povlači jedna od najveličanstvenijih tradicija jugoslovenskih naroda, a to je jugoslovenski antifašizam.

U tom nečasnom djelu provlačenja kroz šovenski glib najprije se dešava etnicizacija antifašizma. Nesporno je da svaka sredina, svaka država, svaki narod mogu pa i treba posebno da istaknu svoje borce, ali ignorisanje pa i negiranje doprinosa drugih je besramno, naročito u kontekstu u kojem bi, bez bratstva i jedinstva unutar jugoslovenskog Narodnooslobodilačkog pokreta, on sam bio nemoguć. Dakle, uz etnicizaciju imanentno jugoslovenskog sadržaja neminovno dolazi njen blentavi pratilac – negiranje žrtava i doprinosa drugih. Sve su nam to vrlo plastično, kako samo oni umiju, odigrali Mile i Pet Sedam Sedam.

Razumije se, kao ultimativni negativac u ovoj naopakoj „proslavi“ pobjede nad fašizmom, uz Hitlera i Pavelića, pojaviće se maršal Tito, kojeg je nezaobilazni Mile bravurozno optužio za navodno odugovlačenje sa oslobađanjem Jasenovca i za izbjegavanje sukoba sa ustašama. Jer – Hrvat. Proslava Dana pobjede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.

Sljedeći sadržaj tog nečasnog blaćenja antifašizma je upodobljavanje kulture sjećanja ulizičkoj rusomaniji, u kojoj se zapravo gubi čak i nacionalna, srpska komponenta, postajući samo nekakva usputna ikebana velike ruske pobjede. Da je pameti (kao što je u pogledu odnosa prema pobjedi nad fašizmom nema nigde, ni na Istoku ni na Zapadu) barem bi taj dan, kada se slavi pobjeda nad fašističkim falangama, mogao da posluži kao podsjećanje na veličanstveno djelo makar i iznuđene saradnje zapadnih saveznika i SSSR-a (poslije pogubnih igara koje su igrale obje strane, prije svega Zapad do 1939. godine, a poslije toga i SSSR). Ukratko, kada je riječ o ovdašnjem kontekstu, istina je da su crvenoarmejci oslobađali Srbiju zajedno sa partizanima, kao i da su partizani ratovali oružjem koje su dobili prvenstveno od zapadnih saveznika. To, ipak, zaslužuje nešto više od polurečenice u smušenom govoru u kojoj se ovi posljednji pomenu, više zbog toga da bi se moglo reći u nekoj ambasadi, kada nisu uključenje kamere i nema prpošnog kočoperenja: pa, eto, pomenuli smo i vas… Ne vidim da se pogrešan odnos koji u Evropi postoji prema doprinosu SSSR-a pobjedi u Drugom svjetskom ratu ispravlja na ovaj mizeran način.

Ništa manje provlačenju antifašizma kroz blato ne doprinosi ni infamna konstrukcija o „dva antifašistička pokreta“ ta najtrulija grana na šupljem stablu nacionalizovanog „antifašizma“. Taj mitski sadržaj ovdašnje kulture sjećanja postao je još jedna mantra u kanonu nacionalnog pravoverja, tako da je sjećanje na Drugi svjetski rat trajno njome kontaminirano. (Povremeni, neveliki, sporadični i samo kada su baš bili neizbježni, sukobi četnika i okupatora daleko su od svakog antifašizma, čiji je zlatni standard jednostavan: borba kad god prilike to dopuštaju, a ne samo kada to nametnu, stvaranje prilika da do borbe dođe i, konačno, prihvatanje borbe i u nepovoljnim okolnostima.) Ove godine evociranje te skaske o dva antifašistička pokreta, i to pred licem veterana NOB-a, imamo da zahvalimo već pomenutom Miletu, koji je govorio po svom običaju (kao da je jeo bunike) i o svim zločinima nad Srbima ikada, apostrofirajući i devedesete godine prošlog vijeka, relativizujući tako zlodjela koja su tih godina sijana od strane zločinaca iz redova srpskih vojski po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Još jedan problematičan detalj koji pokazuje koliko je u Srbiji antifašistička tradicija zapravo potisnuta jeste i notorna činjenica da se u ovdašnjem prazničnom kalendaru ne nalazi niti jedan jedini datum koji bi obilježavao antifašističku boru naroda sa našeg prostora. Dan pobjede 9. maj je internacionalni praznik koji, da ironija bude veća, sa Srbijom i Jugoslavijom nema mnogo veze. Kada je o Srbiji riječ, ona je oslobođena praktično već do kraja oktobra 1944. godine. Kada je, pak, riječ o jugoslovenskom ratištu (a Srbija je neodvojivi dio tog konteksta) „rat je trajao sedam dana duže“. Naime, šarolika skupina kolaboracionističkih bjegunaca sa prostora Jugoslavije („banda koja ratuje poslije završetka rata“, kako ih je nazvao britanski brigadir Skot, a povodom koje je, obraćajući se potpukovniku Narodnooslobodilačke vojske Milanu Basti, izgovorio: „Moji tenkovi stoje Vam na raspolaganju“) pružala je očajnički otpor sve do 15. maja 1945. godine. U tom smislu, iako je i potrebno i važno da Srbija participira i u međunarodnom obilježavanju slamanja fašizma 1945. godine, bez prepoznavanja značaja sopstvenog doprinosa obilježavanjem nekog od datuma koji se odnosi na pobjedu srpskih i jugoslovenskih partizana u Srbiji i Jugoslaviji, ostaće isprazno i nevjerodostojno svako pominjanje antifašizma od strane ovdašnjih zvaničnika. Ali „dvostrukost nacionalizovanog antifašizma“ zapravo je šizofreno stanje iz kojeg se može izaći samo na jedan način: jasnim odgovorom na pitanja ko je i zašto 1944/5. godine u Srbiji zapravo pobjedio. Na ta pitanja Srbija nema nedvosmislen odgovor, iako joj je, nje radi, neophodan.

Svečanost u Narodnom pozorištu povodom Dana pobjede više je ličila na komemoraciju. ElegijaKrvava bajkaТёмная ночь i druge pjesme, mahom sjetnog sadržaja. Nijedna partizanska. Ni trenutak poleta ni radosti na proslavi Dana pobjede… Koliko god da je komemorisanje žrtava imperativ svakog sjećanja na pobjedu, nesrazmjerno prisustvo narativa o žrtvi, naročito u govorima dvojice srpskih voždova, ukazuje na jednu od dvije stvari: ili su govornici toliko tankoćutne prirode da su u svakom, pa i svečarskom trenutku, ophrvani uspomenom na nevine žrtve ili ih bezočno upotrebljavaju kad god mogu (a naročito u kontekstu sukoba devedesetih godina) protiv „zapadnih sila“, Hrvata, Bošnjaka…

Dan pobjede je, međutim, trenutak kada se slavi, kada su, kako svjedoče mnogi pojedinci koji su to doživjeli i kako, uostalom, gledamo na snimcima iz tog vremena, oni koji su preživjeli bili opijeni ukusom pobjede, slobode, života. Oni koji su u ratu izgubili najbliže ili oni koji su bili u neizvjesnosti u pogledu sudbine svojih porodica – slavili su. Ali to, poslije skoro osamdeset godina, ne mogu dvije kukuvije, dvije profesionalne narikače, koje bi da nas ubijede da više tuguju i pate za žrtvama nego njihovi najbliži, braća, sestre, roditelji, djeca, potomci…

Usljed svega navedenog, ovogodišnja svečanost u dvorani Narodnog pozorišta bila je morbidna šovinistička ekstravaganca, pir bez ikakve veze sa antifašističkom tradicijom (osim njene bezočne zloupotrebe), niti sa njegovanjem vrijednosti antifašizma. Svečanost je u pogledu proslave pobjede nad fašizmom bila uvjerljiva taman toliko koliko je uvjerljivo zamisliti tipove poput Mileta i Pet Sedam Sedam u redovima pobjedničkih partizanskih jedinica 1945. godine. No, stvari su tu vrlo jednostavne: antifašistički minimum su Narodnooslobodilački pokret, njegova borba protiv fašističkih okupatora, domaćih fašista i fašistoida, kolaboracionista raznih struja (uključujući tu i najveću masu četnika), bratstvo i jedinstvo, savezništvo sa svim silama antihitlerovske koalicije, maršal Tito i druge partizanske vojskovođe. Ništa manje od toga. (Da bi se od „minimuma“ došlo do cjelovitog sadržaja treba dodati i ideale jednakosti, revoluciju, socijalizam, ali je istorija za sada o tome rekla svoj kontroverzni sud, koji, razumije se, nije bez priziva.) Izvan pomenutog minimuma sve drugo je – ništa ili, još gore od toga – nešto sasvim naopako.

Srbija i njeno društvo, sve to odbacujući, što formalno (zakonski i sudski), što neformalno (u medijima i javnosti uopšte), rehabilitovali su stotine zločinaca, a kolaboraciju relativizovali do nivoa da se o njenim najistaknutijim nosiocima bez zazora na mnogim mjestima javno govori sa simpatijama. Zbog toga Srbija više nije u stanju čak ni da se maskira antifašizmom, a da to ne izgleda kao karikatura. Pošto riječi ovdje odavno ne koštaju ništa, niti išta vrijede, pozicionirajući se kao nekakav folklorni antifašista, čak je i Ivica Dačić smogao snage da povodom rehabilitacija svojevremeno izgovori: „Da je Hitler Srbin i njega bi rehabilitovali“. Ko?

Sva istorioidna patologija ovdašnjeg oficijelnog odnosa prema Drugom svjetskom ratu eksplodirala je na sinoćnjem događaju u Narodnom pozorištu. Kada ovdašnji zvaničnici, opsjednuti pretjerivanjima kojima se unižavaju istinske žrtve, trabunjaju o pobjedi nad fašizmom neprestano ih zazivajući, to djeluje kao crna misa na kojoj se vreče plemenske mantre, bacaju anateme i izvode katramunaći, a ne kao slavljenje pobjede ni pobjednika. Tako je i ove godine povodom Dana pobjede upriličena žalosna groteska: poraz pobjednika i još jedna pobjeda onih koji su 1945. bili poraženi.

Piše: Srđan Milošević/Peščanik