‘Ratni scenarij’ pred kamerama: Klizanje u ambis

“Rat” je pojam koji se u Bosni i Hercegovini posljednjih godina najčešće čuje u izjavama onih koji se predstavljaju kao zastupnici bošnjačkih interesa ili od predstavnika partije koje sebe vole svrstavati u probosanski blok. Često nepotrebno ponavljanje ove riječi anestizirat će damar bosanskih domoljuba i neće moći prepoznati stvarnu prijetnju ako je nekada bude. Predsjednik najveće političke partije koja u Bosni i Hercegovini prioritetno okuplja Bošnjake, i članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić čine nepopravljivu štetu ovoj zemlji, prije svih međunarodnom rejtingu Bošnjaka, koristeći rat tamo gdje se očekuje i gdje u javnom diskursu dominira riječ mir.

Oni koji su, pravno i povijesno je dokazano, najveća žrtva agresivnih ratova devedesetih godina nemaju pravo izbrisati sjećanja na zlo koje im je počinjeno i nuditi sukob kao model rješavanja teških spornih pitanja. Drugi Bošnjacima nemaju pravo priječiti da brane svoju zemlju, ali u ovom trenutku traje diplomatska borba i ratu kao najvećem zlu čovječanstva u toj borbi mjesta nema.

Posljednji intervju prvog čovjeka SDA jednoj privatnoj televiziji u Sarajevu pokazao je da Bakir Izetbegović ne sluša samog sebe nižući stavove o ratu kao ponovnom načinu borbe za opstojnost Bosne i Hercegovine. Odmah na početku razgovora kaže kako će uraditi sve da se “stvari smiruju, za razliku od druge i treće strane,  da se nastavi pozitivni reformski proces, integracijski proces BiH na putu ka EU i NATO-u. Ali da ne može tvrditi da rata neće biti, jer to zavisi od svih aktera odlučivanja u BiH i izvan nje, zavisi od, kako je rekao, zrelosti. I upravo te zrelosti je nedostajalo u njegovom istupu.

Na žrtvu se stavlja stigma

Govoriti o ratu u trenutku kao ne postoji oružana prijetnja Bosni i Hercegovini, kad predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govori o očuvanju mira kao strateškom cilju njegove zemlje, kad lider SNSD-a Milorad Dodik kaže kako neće dozvoliti da Srbi ratuju, pa ni za Republiku Srpsku, kad nakon objave non-papera u Hrvatskoj i Sloveniji svi pozivaju na potrebu stabiliziranja mira u regionu, iz Sarajeva odzvanjaju sintagme u kojima preovladava priča o novom ratu. Time se na dokazanu žrtvu stavlja stigma ratnohuškača koja će je pratiti narednih decenija.

Izetbegović kao ključni argument zašto disoluciju dijelova Bosne i Hercegovine ne treba dozvoliti navodi da je “međunarodna zajednica uložila ogromna sredstva i energiju da napravi mir, taj mir je i njoj potreban u Europi kao što je nama potreban mir, ne bi se smjeli igrati s obrazom velesila poput SAD koje su uložile svoju vjerodostojnost, dignitet svoj u bosanski slučaj i da očekuje vrlo jasnu reakciju da to ne dolazi u obzir i prijetnju sankcijama onima koji krenu u tom smjeru.” Pa, imali li očiglednijeg razloga da se međunarodni predstavnici fokusiraju na očuvanje tog potrebnog mira i da njihovom uhu neće prijati, ma kako obrazloženo, pominjanje rata kao modela suprotstavljanja.

Da Izetbegović rat ne pominje slučajno govori njegova upornost da javnosti detaljno prezentira scenarij koji predviđa u takvoj situaciji. I tu srlja iz greške u grešku. Njegova eskplikacija nije se odvijala na nekom neformalnom skupu, nego pred kamerama. „Prvo varničenje“, kaže Izetbegović, „nastat će u  Brčkom, potom bi uslijedila intervencija EUFOR-a na Brčkom, a zatim bi se sve nastavilo po liniji entitetskoj, koju će neko pokušati da obilježi, a mi to nećemo dopustiti“. Prvi u Bošnjaka prognozira da će time u rat polako biti uvučene zemlje u regionu, potom bi intervenirale prijateljske zemlje koje neće dopustiti da Bošnjaci dožive ono što su doživjeli.

Brčko bi se, ne treba biti mnogo mudar, našlo na udaru, jer je na koridoru koji povezuje istočni i zapadni dio bh entiteta Republika Srpska. Slijedeći praksu iz posljednjeg rata EUFOR ne bi djelovao čekajući razvoj situacije, potom zlokobna je prijetnja da bi Srbija I Hrvatska bile vojno upletene u taj potencijalni sukob, a iskustva Bosne i Hercegovine tokom rata i poslije njega s prijateljskim zemljama koje bi, navodno, štitile Bošnjake vrlo su problematična. Izetbegović poentira kako je “nama (Bošnjacima) lakše sigurno ući u drugu rundu borbe za ovu zemlju”. Na čemu temelji optimizam i kakva je to druga runda nije pojasnio.

Spreman stati ispred ljudi

I dok se u priči o navodnom ratu velikim dijelom oslanja na “prijatelje Bosne i Hercegovine” Izetbegović u razgovoru i sam zaključuje da “za sada nema snažne američke reakcije u tom smislu (u smislu zaustavljanja disolucijskih političkih projekata op.aut.)” A povijesna je činjenica da bez direktnog sudjelovanja američke administracije nijedan krupni politički problem u postdejtonskoj BiH nije riješen.

Slijedi možda najopasniji i za Bošnjake koje želi predvoditi najštetniji stav izrečen u ovom razgovoru. Izetbegović kaže da je apsolutno spreman stati ispred ljudi ako rata bude i onda potcrtao:

“Radije bih danas umro, nego dozvolio da genocidaši zavladaju dijelom BiH, da definitivno to ode iz BiH. Mogu početi, ali neće znati kako će to završiti”.

Lider SDA je sve do sada ponavljao da nema loših naroda, da nema kolektivne krivice za zločine počinjene u proteklom ratu i da su odgovorni pojedinci ili strukture vlasti iz tog vremena u Srbiji i entitetu Republika Srpska. Ovakvom izjavom skliznuo je u ambis kolektivizacije krivnje, mada ne eksplicite, optužio jedan narod za genocid. U buduće odnose ubacio je krupan remetilački stav koji će, to je već sasvim sigurno, ometati svaki pokušaj razumnog razgovora o spornim ili otvorenim unutarnjim pitanjima u Bosni i Hercegovini.

Netom nakon toga, vjerovatno svjestan težine izgovorenih riječi Izetbegović se pokušao opravdati da ga je “emocija ponijela, te da ne smije biti emocija u politici”. I to je dokaz da se u ovim svojim ratnim reminiscencijama zapleo i da političkom I diplomatskom trenutku nije dorastao. Pokušat će, u to nema sumnje, u narednim danima, relativizirati ovu optužbu, ali u kontekstu razgovora otrovna strelica upućena je na cijeli jedan narod.

Usporedba sa rahmetli ocem

Nespretan je i pokušaj Izetbegovića mlađeg da svoju trenutnu poziciju uporedi sa onom u kojoj se našao njegov otac, rahmetli Alija Izetbegović kao nesporni lider Bošnjaka i predsjednik Predsjedništva RBiH devedesetih godina. Bakir Izetbegović kaže da su njegovom ocu prebacivali što je govorio građanima da mirno spavaju i da rata neće biti. Onda je rata bilo, kaže aktuelni lider SDA, i ja to neću izgovoriti, jer to ne zavisi samo od Bakira i Alije.

Bakir Izetbegović potpuno zanemaruje činjenicu da je Alija Izetbegović tada bio jedan od brojnih koji je i riječima i djelom pokušavao tražiti put ka miru, sve dok nije postalo više nego jasno da rat nema alternativu. Jedino je Milošević u to vrijeme govorio o bitkama koje nisu oružane, a ni takve nisu isključene. Danas, jedino Bakir Izetbegović sa svojim bliskim suradnicima, Džaferovićem i Komšićem koristi termin “rat” tamo gdje svi govore o “miru”. Potenciram to – govore, jer sada, u poplavi političkih sporenja, svi su kibiceri i ne važi ona latinska – acta non verba – djela, a ne riječi. Svaka javno izgovorena riječ može biti ili granata ili melem. Bošnjaci su tradicionalno opredjeljeni za melem. Da se Alija Izetbegović ponašao devedesetih u javnosti kao njegov sin i suradnici danas, sve pripreme za odbranu BiH bile si otkrivene, osujećene i posljedice rata bile bi nemjerljivo gore.

Svoj istrošeni demokratski kapacitet Izetbegović iskazuje prigovarajući neistomišljenicima da su “mudrijaši koji koji tvrde da nema ko da ratuje, defetisti… koji tvrde da nema ko da povede ovaj rat. „Neka to govore u svoje ime, neka kod svoje kuće sa svojom suprugom tako razgovaraju“, vidno ljut rekao je u kameru. A samo nekoliko godina ranije, također pred kamerama, njegov sadašnji koalicijski adut Željko Komšić, posredno ga je optužio da se u ratu devedesetih skrivao od borbenih zadataka.

“Hoćete li o ratu da pričamo? Bolan, šuti, sjedio si kod oca u kabinetu, nemoj bolan, rekao je Komšić. Izetbegović je to u nekoliko navrata demantirao, ali ostao je trajno zabilježen ovaj sukob u televizijskom studiju. I možda je u Izetbegoviću ostalo još neiživljenog ratnog patriotizma, ali čudno je da Komšić i Džaferović koji imaju direktna iskustva s borbenih linija da tako olako upotrebljavaju riječ “rat”. Ili možda moraju. Ljudskom razumu je neobjašnjivo da se, makar i verbalno, tom rječju igraju ljudi koji su svjedočili smrt, ranjavanja, razaranja i sve traume koje rat sobom nosi.

Uvjeti na političkoj karti svijeta su izmijenjeni. Simpatije prema Bošnjacima, tada bosanskim Muslimanima iz devesetih, su potrošene. Najmanje što im sada treba je njihovo militariziranje. Ono jednostavno nije dio bošnjačkog habitusa. Ozbiljnu otežavajuću okolnost koju Izetbegović previđa čini narastajuća islamofobija u zapadnim europskim državama koje bitno utiču na poziciju Bosne i Hercegovine i stanje u njoj.

Dodvoravanje i snishodljivost nisu put ka bošnjačkoj budućnosti, ali je to još manje neutemljena drčnost I arogancija. Na unutarnjem planu, energiju treba usmjeriti na brigu o zdravlju ljudi, pomoć žrtvama i borcima iz prošlog rata kojima je ova vlast ostala dužna, na smanjenje korupcije, nepotizma i ukidanju povlaštenih kasti, na povećanje kvaliteta obrazovanja, brigu o radnicima i mladima. Bilo bi lijepo na narednim izborima vidjeti slogan – nudimo obrazovanje, a ne rovove.

Piše: benjamin Butković/Al Jazeera Balkans