KOLUMNA GOJKA BERIĆA: “Narod je pametan, vidi da mu nema spasa”

Lako je u naslovu ove kolumne prepoznati jaku dozu ironije, koja aludira na kasno buđenje etnički fragmentiranog društva, podijeljenog i unutar sebe.

Otuda i njegova nemoć da mijenja očajno lošu stvarnost u kojoj već decenijama živimo. Mada narod nije isključivi krivac za propadanje ove zemlje, koje je otišlo toliko daleko da se u posljednje vrijeme govori samo o jednoj iznuđenoj temi, o tzv. mirnom razlazu, što će reći o političkom nestanku države Bosne i Hercegovine?!

Ta tema je već po sebi ratnohuškačka, ovdašnjim političarima ona je voda na njihove mlinove koji melju otrovno brašno nacionalizma i mržnje, a mediji se njome bave u tolikoj mjeri i toliko senzacionalistički da i sami, htjeli-ne htjeli, šire strah od novog rata. Šta ćeš, kapitalizam je okrutan, a medijima valja živjeti, jednima od oglasa, a drugima i od tiraža i od oglasa.

Prijetnje i samopromocija

Davno sam na ovom istom mjestu napisao da je Milorad Dodik, kad je riječ o političkim provokacijama na račun opstanka Bosne i Hercegovine, najmaštovitiji političar u regionu. Definitivno glavni kliconoša velikosrpskog nacionalizma na ovim prostorima, Dodik nije imao obraza da se ni u jeku pandemije koronavirusa suzdrži od takvih svinjarija. U ovoj zemlji svakodnevno umire na desetine ljudi, nestaju cijele porodice, naši prijatelji i poznanici, a Dodik objavljuje famozni non-paper i po njemu nacrtane karte, a sve to uz svoj poznati komentar.

“Mirni razlaz, gospodo. Ako ne sad, onda jednoga dana sigurno”. Dodik ima pravo da trtlja šta hoće, ali u situaciji kad se čitav svijet već više od godinu dana bori protiv smrtonosnog virusa i kad nema važnije teme od te borbe, on nas vraća u devedesete i u crtanje novih karata. A to je posljednja stvar koju bi smio da čini. Međutim, Dodik je prešao “crvenu liniju” i učinio sebe političkim zlikovcem, on koji je trenutno prvi čovjek u Predsjedništvu BiH.

I ovog puta mu je uže “spasa” dobacio Bakir Izetbegović izjavivši da nema razlaza bez rata, te da će on lično stati na čelo naroda koji će braniti Bosnu. Time su se Dodikova prijetnja “mirnim razlazom” i Izetbegovićeva samopromocija u vođu “narodnog otpora” našle u istom košu, pa su obojica izložena medijskom i diplomatskom davljenju. Nejasno je zašto Izetbegović, ni nakon toliko godina, nije izabrao drugačiji način da amortizuje Dodikovo permanentno uznemiravanje Bošnjaka, ali i drugih građana i osmislio politiku koja će biti bliska životnoj svakodnevnici. Trenutno je, tvrdi se, sav posvećen spašavanju svoje stranke, posrnule pod teretom afere Respiratori i odlaska nekih ljudi.

Na posljednjim lokalnim izborima SDA je, u poređenju sa prethodnim, izgubila čak 66.000 glasova! Izgubila je i Sarajevo. Dovoljno da se aktivira alarm za uzbunu. Niko ne mora biti sto godina na vlasti, pogotovo ako je na mnogo načina kompromitovao vlastite mandate. Neće biti smak svijeta ako se, kojim slučajem, SDA nađe u opoziciji.

Tamo ima i dobre hladovine i pristojnih privilegija. Znam da je to Bakiru Izetbegoviću i ljudima iz njegovog politbiroa, ali i najširem članstvu nezamislivo, ali onda stara, od početka rigidna stranačka doktrina mora biti zamijenjena novom politikom, koja će imati više sluha za prilike u kojima BiH živi.

Sve to, naravno, važi i za Dodika i njegovu stranku. I on je spreman da spali sve oko sebe samo da ostane na vlasti. Dragan Čović je politički elegantniji od obojice i svoj neprikosnoveni autoritet među većinom Hrvata održava tako što rok trajanja svojim neispunjenim obećanjima produžuje jednom te istom parolom: “Ja vjerujem da ćemo uskoro postići sporazum”.

Potrošeni su valjda svi pežorativni opisi naših vladajućih nacionalističkih garnitura koje su BiH i njeno društvo učinile propalim. Stvari su, što se toga tiče, otišle predaleko. Toliko daleko da bi potpuni oporavak zemlje, čak i kad bi počeo već sutra, trajao decenijama. Ko će to dočekati? Generacije koje još nisu ni rođene.

Legitimno pravo da vrše vlast i postanu gospodari naših sudbina pomenute elite su stekle na demokratskim izborima početkom devedesetih. U Daytonu im je to pravo praktično produženo time što je novouspostavljenoj državnoj strukturi nametnut ustav u kojem je u svim aspektima života etnički princip eksplicitno dobio prednost nad građanskim, a kolektivitet nad individualnim. Nužnost da se uspostavi balans između nacionalnog i građanskog pominje se samo kao floskula i nikad nije ni pokušano da se to učini.

Ali to je već istorija, dosadno ponavljanje jedne te iste priče, ali nužno kako se ne bi zanemarila veza između uzroka i posljedica. Sada smo tu gdje jesmo. Žalosna je to slika jednog svijeta koji je prije trideset godina uzjahao konje vlasti i koji se samoreprodukuje po istom političkom i mentalnom genu. Svijeta koji je došao sa margina i periferija predratnog društva, koji se ne razumije u poslove koje mu je polupismeni narod povjerio i, što je najvažnije, koji je lišen svakog morala. Nije čudo što se taj i takav svijet, umjesto da brine o državi koja mu je povjerena, pretvorio u kastu koja joj pije krv.

Korpa za smeće

Ta kasta lukavo daje svečane izjave kojima se obavezuje da će provesti reforme nužne za ulazak BiH u EU, ali ništa ili malo čini da date obaveze ispuni. Kao da se pravi da, nakon svojih potpisa, ne razumije o čemu se tu radi.

A stvari su tako proste. Trebalo je samo zapisati ono što je nedavno rekao na N1 Josip Juratović, Hrvat i njemački državljanin, član Bundestaga i predsjednik jedne od evropskih komisija: “Što se tiče non-papera, takvih i sličnih glupih papira stigla je u Bruxelles povelika gomila. I svi su završili u korpi za smeće.

Prema tome, rata u BiH neće biti, jer je velika većina zemalja EU, među njima i one najmoćnije, protiv bilo kakvih promjena granica u Evropi. Međutim, BiH niko neće braniti od nje same, od njenih unutarnjih sukoba. I na kraju, upamtite da sa sadašnjim prtljagom vaših trvenja i vašeg nacionalizma nikada nećete ući u EU.”

Kratka, ali poučna lekcija našim političarima, iz koje bi dosta toga mogli da nauče i ovdašnji mediji.

Kako rekoh, narod nije nevin, jer je pristao na strah moćnika i na samokorumpiranost. Ipak, vatre buđenja i protesta se tu i tamo pale.

Na nedavnom Maršu žena u Sarajevu jedna djevojka je u revolucionarnom zanosu vikala: “Budi se istok i zapad…”

Piše: Gojko Berić