‘Gospodari prstenova’ i čari kupovine službenih vozila

Što skuplji automobil, što jači, što udobniji i sa svom mogućom dodatnom opremom jednostavan je kriterij izbora bosanskohercegovačkih predstavnika vlasti, piše  Al Jazeera

Kad čovjek pogleda vozni park najznačajnijih bosanskohercegovačkih institucija, učini mu se da pri njihovom izboru postoji samo jedan prilično jednostavan kriterij – što skuplji automobil, što jači, što udobniji i sa svom mogućom dodatnom opremom.

Tako su parkinzima od Predsjedništva preko parlamenata do raznih ministarstava i agencija zavladali “gospodari prstenova“ i druge skupocjene moćne limuzine kakve je teško pronaći i u institucijama Njemačke ili pred evropskim briselskim zdanjima, gdje funkcioneri ipak u izvjesnoj mjeri imaju odgovornost prema građanima, odnosno poreznim obveznicama, i strahuju da ih neko ne prozove zbog rastrošnosti i neopravdanog rasipništva.

Ali kad neko, od dosade i dugog vremena ili zbog prirode posla, odluči da se zakopa u domen nabavki automobila za institucije, shvati da to i nije baš tako prosta oblast. Oni koji poznaju materiju, a to su ljudi u prodajnim salonima automobila, (ako ih dobro poznajemo i ako imaju povjerenja u nas), otkriju nam cijelo carstvo koje miriše na izigravanje zakona i propisa, uhodane šeme u kojima, bar tako tvrde bolje upućeni, pojedini distributeri, dobavljači, ovlašteni zastupnici proizvođača ili kako se već zovu, unaprijed znaju da će biti nabavljači službenih vozila za institucije i ustanove.

Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Tajanstveni svijet četvorotočkša

Cijeli taj svijet četvorotočkaša, zagonetan i tajanstven gotovo kao formula 1, počinje u institucijama, koje su, u ovakvoj zemlji bez odgovornosti, u poziciji da mijenjaju automobile svake dvije – tri godine. Onog trenutka kad institucija “iskaže potrebu“ za novim automobilom, počinje proces, koji se, dabome, odvija u potpunom skladu sa zakonom.

Kad institucija nabavlja automobil za svoje potrebe, logično je da odgovorni prilično jasno znaju šta im je potrebno, hoće li tim automobilom funkcioneri ići u diplomatske posjete, voziti se po većim gradovima u zemlji po prirodi funkcionerskih obaveza ili će obilaziti povratnike po zabačenim selima. Shodno namjeni, bira se i tip “vozilice“.

E, tu počinje “nepodnošljiva lakoća“  igranja s procedurama.

Iako tenderska dokumentacija za svaku nabavku službenih automobila u osnovi izgleda isto i uvijek je u skladu sa zakonom, iz nje pažljiv čitalac može iščitati neobičnu “ornamentiku“ čari javnih nabavki.

Kad je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine 12. aprila objavilo obavještenje o nabavci dva putnička automobila, nekako mi do ruku, sasvim slučajno, opet iz krugova dobavljača, dođe tenderska dokumentacija. Nabavljaju se dva vozila za potrebe Ministarstva. Procijenjena cijena? Prava sitnica u pravom smislu riječi u poređenju s nekim drugim institucijama i uobičajenim apetitima njihovih funkcionera: jedno 40.000 konvertabilnih maraka (oko 20.000 eura), a drugo 18.675 KM (oko 9.500 eura).

Propisane karakteristike su više nego interesantne – toliko su precizne kao da ih je radio najbolji dizajner neke vrhunske ekipe formule 1, prosto da se čovjek zapita otkud takav stručnjak za auta u nekom ministarstvu!

Precizno do serijskog broja

Prvo traženo vozilo je SUV. To vam je, narodski rečeno, onaj automobil koji liči na terenca, ali je mnogo manji i manje robustan, udobniji za funkcionere koji po prirodi posla moraju „skakati“ po svakakvom terenu. Jasno propisana zapremina – 1.300 kubika četvorocilindričnog motora uz neizbježni turbo-punjač. Jasno u milimetar navedena i maksimalna  dužina, širina, visina i međuosovinski raspon. Tu je, naravno, i ful dodatna oprema, od kamera za parkiranje do prednjih i zadnjih senzora, kompjuter, klima čitav niz priključaka, mehanizmi za vožnju na nizbrdici, led “žmigavci“, tamna stakla, alu-felge – sve propisano do tančina.

“Sad ćemo da vidimo šta to traži gospoda iz ministarstva“, kaže mi vrstan stručnjak za auta, ubacujući podatke u nekakav svoj program. Ne stigosmo ni da postanemo nestrpljivi, a na ekranu se pojavi “tražena roba“ – Nissan Qashqai, 1.3 DiG-T 140, šta god to značilo za nas, koji se ne razumijemo u te igre brojevima u automobilskim karakteristikama.

“Šta to znači“, pitam tog iskusnog znalca, “da je neko ciljano pisao karakteristike za nabavku?”

“Ne mogu se zakleti da je svaki slučaj takav“, osmjehnu se, “ali nagledao sam se sličnih specifikacija kad institucije nabavljaju auta – samo što ne napišu serijski broj i broj šasije, toliko su precizne.“

Otkrivanje različitih nezakonitosti

Iako su svi zakonski propisi ispunjeni, već odavno se govori da navođenje detalja u specifikacijama vozila prilikom nabavke zapravo ograničava prostor ponuđačima za fer nadmetanje, a u izvjesnim slučajevima onemogućavaju bilo kakvu konkurenciju. Mediji su često navodili primjer kad je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine 2015. godine donijelo odluku o nabavci pet novih automobila.

Njihove karakteristike, zajedno sa procijenjenom nabavnom cijenom bile su toliko precizirane da je na poziv mogla odgovoriti samo jedna kompanija – “Porsche” iz Sarajeva, svojim modelom Škoda Superb. Nijedno drugo vozilo na tržištu nije imalo odgovarajuće karakteristike da bi zadovoljilo zahtjeve iz specifikacije.  Tako je ministarstvo s tom kompanijom potpisalo ugovor vrijedan gotovo 250.000 KM (oko 125.ooo eura).

Projekt-menadžer Fonda otvoreno društvo Bosne i Hercegovine Mervan Miraščija pojašnjava “mehanizme“ takvih nabavki.

“Kad uđete u bilo koji od tendera i kad pogledate tehničku dokumentaciju, vi tačno vidite koji automobil se ciljano nabavlja. To su veoma kompleksne aktivnosti, koje niko u samom postupku ne kontroliše. Sve revizije, kontrole agencija, pa i one od strane organizacija civilnog društva, vrše se kad je nabavka već završena. Kad se ta dokumentacija povuče, mi otkrivamo različite nezakonitosti, od nepravilnog provođenja postupka do favoriziranja određenih strana, isključivanja konkurencije i diskriminacije pojedinih proizvođača.“

Na 366 tendera po jedan ponuđač

Uprkos pandemiji, institucije i javne kompanije u Bosni i Hercegovini su tokom 2020. godine kupile 150 službenih automobila.  Prema istraživanju Balkanske istraživačke mreže – BIRN, najskuplji je bio onaj koji je kupila Agencija za osiguranje bh. entiteta Republika Srpska. Koštao je 115.000 KM (oko 58.000 eura) bez poreza na dodanu vrijednost, a kupljen je od kompanije “Audi centar Banjaluka“, koja je, pogodili ste, bila i jedini ponuđač.

Na čak pola od 366 tendera za sve vrste automobila tokom 2020. godine javio se samo jedan ponuđač.

U tom carstvu javnih nabavki, već godinama svjedočimo neviđenom paradoksu – institucije ulažu u automobile, ali ne ulažu u puteve, pa se najluksuzniji službeni automobili kotrljaju po najlošijim cestama u Evropi, ako se izuzme ono malo izgrađenih autoputeva. Valjda zbog toga je i vijek trajanja tih vozila  sveden na najmanju moguću mjeru, pa vrlo često čujemo pojašnjenja visokih funkcionera kako se ne mogu voziti u nesigurnim vozilima starim čak po pet-šest godina i kako je neophodno obnavljanje voznog parka.

Na taj način se “čarolija“ nabavke automobila za institucije periodično ponavlja, uglavnom sa istim akterima sa svih strana. Nije ni čudo – mudri ljudi kažu da jednom stečeno povjerenje ne treba narušavati tražeći druge, neispitane partnere, pogotovo ako je riječ o trgovini… I pogotovo ako se trguje državnim parama.