Stenogrami ratnih sjednica NSRS: ‘Hoćemo li onda sada da rasrbimo Muslimane za sva vremena?’

Nakon šest mjeseci proučavanja stenograma sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH/Narodne skupštine RS u periodu od 1991. do 1996. godine, Memorijalni centar Srebrenica predstavio je danas rezultate istraživanja „Transkripti genocida / Genocide papers“. Riječ je o projektu kroz koji je izvršeno „prekucavanje“ stenograma sjednica, proučavano niz specifičnih tema diskusija te je razvijena offline aplikacija koja omogućava lakši preged sadržaja ove vrste za sve novinare i istraživače zainteresovane za proučavanje genocida.

„Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čoveka koji je čelom polјubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo“ – Ratko Mladić, Skupština srpskog naroda u BiH, 12. maj 1992. godine.

U posljednjih godinu Memorijalni centar Srebrenica je pokrenuo niz aktivnosti ka ozbiljnijem istraživačkom pristupu izučavanju genocida. U okviru toga su realizirani projekti oralne historije, video-zapisa priča svjedoka opsade i genocida u Srebrenici. Realizirali su to u saradnji sa Muzejom ratnog djetinjstva, a kasnije i sa Balkanskom istraživačkom mrežom. Proširene su stalne postavke Memorijalnog centra, a razvijeni su kapaciteti arhiva i biblioteke.

‘Na Palama je Jugoslavija’

Memorijalni centar se, u međuvremenu, otvorio prema svijetu. Posljednje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici ispratile su izjave i poruke 50 svjetskih državnika. U oktobru je, na inicijativu Memorijalnog centra, bh. premijera filma Quo vadis, Aida? održana u Potočarima. Današnje predstavljanje projekta „Genocide papers“ samo je još jedna važna tačka u novom pristupu rada Memorijalnog centra, ali bi predočeni detalji mogli utjecati značajno na percepciju rata u BiH.

No, ono što je najzanimljivije u cijelom procesu, a što naglašavaju i članovi tima Memorijalnog centra – ovi dokumenti su, više, manje, bili sve vrijeme dostupni javnosti. Pa ipak, trebalo je proći vremena prije nego su se institucije države BiH, kakva je i Memorijalni centar, počele baviti njime, te su danas po prvi put – odlučile napraviti značajan iskorak ka informisanju javnosti o odlukama i ključnim izjavama koje donese uvid u ‘duh’ i dominantni diskurs koji je vladao među nosiocima vojne i političke vlasti u RS-u u toku rata.

Na drugoj sjednici od 21. novembra 1991., Skupština donosi Odluku o ostajanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u zajedničkoj državi Jugoslaviji potvrđena na održanom plebiscitu srpskog naroda i da je ista stupila na snagu te se usvaja Odluka prema kojoj područja opština, mjesnih zajednica kao i naseljenih mjesta u kojima je proveden plebiscit skupa sa Republikom Srbijom, Republikom Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom i Baranjom i Zapadni Sremom, smatraju se teritorijom Savezne države Jugoslavije.

Dana 9. januara 1992. godine je usvojena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i proglašena Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu savezne države Jugoslavije. Tom prilikom Radovan Karadžić poručuje da „Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije (u Sarajevu) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Na Palama je to Jugoslavija!“.

‘Politička borba ili osvajanje silom’

Na 7. sjednici u februaru 1992. se Vojislav Maksimović poručuje da se “mi ovdje stvaramo srpsku državu, na srpskoj zemlji i mi imamo pravo na srpsku himnu, na svoju zastavu i na svoj osnovi i jedini simboli, a to je krst sa četiri S“. Na narednoj sjednici predsjedavajući Skupštine Momčilo Krajišnik poručuje da je riječ o sudbonosnim odlukama za srpski narod: „Mi gospodo, imamo dva pravca: jedan, da se politički borimo, da maksimalno postignemo u ovo današnje vrijeme kao prvoj etapi ili da prekinemo razgovore i da idemo u ono što smo vjekovima radili: da silom osvajamo svoje teritorije“.

Na 16. sjednici, održanoj 12. maja 1992. godine usvojena je jedna od presudnih odluka Skupštine,  Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini: državno razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice; koridor (povezanost teritorije) između Semberije i Krajine; uspostavlјanje koridora u dolini rijeke Drine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; uspostavlјanje granica na rijekama Uni i Neretvi; podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavlјanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti; izlaz Republike Srpske na more.

U diskusiju o Zakonu o državljanstvu RS, jedan od poslanika poručuje “znači svi muslimani i Hrvati koje smo protjerali oni su faktički državljani Republike Srpske. U članu 13. može državljanstvo da prestane i oduzimanjem, a to se reguliše članom 19., gdje kaže, može se oduzeti licu čije je boravište i prebivalište van Republike Srpske, ako tako lice pripada organizacijama čije će aktivnosti biti protiv ustavnog poretka RS, ja mislim da je ovo toliko opterećeno nepreciznostima i neodređenostima i u suprotnosti sa našim ciljevima, koje mi moramo ostvariti mi ne smijemo dozvoliti da u ratu dobijemo, a da opet na ovom zakonu izgubimo Državu“.

Poslanik Savo Knežević na sjednici Skupštine 8.1.1993. godine poručuje: “…mislim da je potpuno nepotrebno i besmisleno posrblјavati one koji su se rasrbili. I ako su nekada bili Srbi više nisu i nisu dostojni da se zovu ovim imenom… Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas“.

‘Muslimani sekta turske provenijencije’

Momčilo Krajišnik na to dodaje: „Hoćemo li onda sada da rasrbimo Muslimane za sva vremena. Dobro, gospodo, možemo sada da se opredijelimo i zauzmemo stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije“.

Pritisnuti međunarodnim sankcijama, ali i slabljenjem vojne moći Vojske Republike Srpske, Radovan Karadžić u januaru 1994. u kontekstu rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije navodi: „… makar i da spadnemo na 50 i koji procenat mi treba da budemo presrećni i prezadovolјni to je Dušanovo carstvo, ne budemo li bili zadovolјni zbog nekog potoka, pa čak zbog neke varošice mi rizikujemo da izgubimo sve. … ali shvatite lјudi mi smo protiv čitavog svijeta stvorili ovu državu i sada nam niko ne osporava tu državu, ali se postavlјa to pitanje kolika je cijena za nezavisnost našu“.

Istovremeno moli poslanike za razumijevanje riječima: „… molim vas gospodo nismo u onom stanju u kojem smo bili shvatite to, da ratujemo iz dva razloga, naš neprijatelј je mnogo bolјe naoružan, utreniran, raznovrsno ratuje i izdržlјiv strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što Muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta“.

Značajni gubici se nisu odrazili na stavove rukovodstva koje je poput Krajišnika i u junu 1995. isticao: „Skupština konstatuje, ako se vi slažete, da nije promijenila osnovnu politiku i naše cilјeve. Želimo slobodu i državu za srpski narod i potpuno razdvajanje za sva vremena sa Muslimanima i Hrvatima“.

Karadžić: ‘Odobrio sam i radikalan zadatak’

Uslijedio je i genocid u Srebrenici o čemu je svjesno dozirano govoreno na sjednicama Skupštine. U avgustu 1995. godine Karadžić konstatuje: „…. da smo Srebrenicu uzeli i ušli u nju kada je bio Morillon, nas bi bombardovali, ali znate kako, tepih bombama, spržili bi nas, došao je trenutak, ja sam direktivu broj sedam i to sigurno da se uzme i Teočak i Srebrenica, Žepa i Goražde, sve je to potpisano i išli smo snažno u to. Vi ste sami u telegramu opisali po prvi put sam se čudio zašto Tolimir ovako fino poštuje predsjednika Republike, izvještavate kako je predsjednik Republike veoma zadovolјan, ohrabruje vojsku da nastavi, dok mi lјudi nisu rekli, pa čoveče to tebe hoće da umješa da slučajno ne bi ti rekao da ti nisi za to, ja sam za sve naše odluke i ja stojim iza njih, i snimlјene su Vrhovne komande i sve u njima stoji i usmeno i pismeno sam naredio da se ide na Žepu i na Srebrenicu.“

U oktobru iste godine Karadžić se ponovo vraća na pitanje Srebrenice gdje potvrđuje svoju glavnokomandujuću ulogu u počinjenom genocidu riječima: „Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana, izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plana bez znanja General-štaba, ne ni krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i biliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to“.

Dana 11. jula 1995. godine je pala Srebrenica, te je taj dan označio ‘vrhunac’ genocidne operacije koju su vojne i političke vlasti na čelu sa Radovanom Kardžićem i Ratkom Mladićem planirale i realizirale od 1992. do 1995. godine. U vremenu kada se mnogi ograđaju od odluka i postupanja ‘pojedinaca’, ‘Transkripti genocida’ potvrđuju da je politika dehumanizacije Bošnjaka-muslimana te da su detalji i planovi zločinačkih vojnih operacija bili infomracije koje su, ne samo bile dostupne poslanicima NSRS, već su u većem dijelu i direktno odobrene njihovim ‘rukama’.