Katolička crkva na putu da postane sekta

Vrhovni čuvari vjere u Vatikanu striktno kažu „ne“ – homoseksualni parovi ne smiju dobiti blagoslov. To je novi korak u samouništenju nekada moćne crkve, piše u autorskom tekstu za DW Alekdander Gerlah.

Kada je papa Benedikt XVI prije deset godina rekao da Katolička crkva ne smije da bude svjetovna, poruka je primljena kao kritika sistema crkvenog poreza kakav važi u Njemačkoj. Crkva, smatrao je papa, ne treba da koristi državne institucije kako bi izbjegla iskušenje korupcije.

Naime, i Katolička i Evangelistička crkva u Njemačkoj postupaju po principu „pričest za pare” – kao pravi vjernici tretiraju se samo oni koji plaćaju crkveni porez. To se kosi s biblijskim predanjima i kanonskim pravom Crkve, pa su papine riječi dočekane s odobravanjem.

Ali, danas znamo da je papa mislio na nešto sasvim drugo.

Za Jozefa Racingera, bivšeg papu, prava Crkva nije mogla biti narodna crkva. Jer, u narodu ima raznih stavova koji su svi opterećeni relativnim duhom vremena. U Katoličkoj crkvi pak bilo je mjesta samo za apsolutnu istinu. Prema papi Benediktu, bolje da crkva bude mala skupina, nego da za jotu odstupi od prave istine.

„Mala skupina” je eufemizam za sektu. U posljednjih deset godina Katolička crkva stigla je u predvorje sekte i to baš pod papom Franjom, koji politički i teološki stoji na suprotnom kraju crkvenog spektra u odnosu na svog prethodnika.

Pod papom iz Argentine, tvrdolinijaši u Vatikanu prigrabili su monopol na svoju sektašku istinu i od nje načinili jedinu moguću poziciju Crkve.

Žene ne mogu biti sveštenice, jer pričest iz ženske ruke nije Bogu draga. Razvedeni, pa opet oženjeni ne mogu biti pričešćeni, jer je to zbunjujuće Božijem oku. Naravno da homoseksualni parovi ne mogu biti vjenčani u Crkvi, a sada je iz Vatikana saopšteno da ne mogu biti ni blagosiljani, jer Bog ne odobrava grijeh. Prokleti su i svi koji uz pomoć moderne medicine dobiju potomstvo ili oni koji žele dostojanstvenu smrt uz pomoć ljekara, umjesto da trpe nesnosne bolove na kraju života.

Svima njima se iz Rima poručuje: Bog to ne želi. Bog vas ne želi!

Tako se nekada divovska Crkva umanjuje na nivo sekte. U Latinskoj Americi je već izgubila oko polovine (!) vernika koji su prešli u slobodne crkve. U mnogim dijelovima Evrope crkva maltene ne postoji. Najviše desetak odsto vjernika dolazi nedjeljom na misu, i svake nedjelje sve ih je manje.

Kako nemaju doslovno pravo glasa u Crkvi, vjernici se izjašnjavaju odlaskom kroz crkvena vrata, da se ne vrate. Hiper-produhovljene tvrdolinijaše u Vatikanu to ne može da pokoleba – oni doslovno čitaju Jevanđelje po Mateju: Mnogi su zvani, ali je malo izabranih.

Odlučni bijeg crkve od stvarnosti ima istu ideju kao populizam u politici: to je zamjena za pravo djelovanje.

U katoličkoj metropoli Kelnu odavno su u gradskoj administraciji zauzeti svi termini koje građani mogu zakazati da bi zvanično napustili Crkvu i prestali da plaćaju crkveni porez. Ne, Kelnom ne kruži Lucifer, nego tvrdo konzervativno rukovodstvo biskupije kriminalno sprečava da se rasvijetle slučajevi zlostavljanja djece od strane sveštenstva.

Katolička crkva je u najtežoj krizi još od reformacije. No ovog puta neće biti podjele crkve, već će doći njen kraj.

Zašto danas niko više ne vjeruje u staroegipatska ili starogrčka božanstva? To nije zato što su se ljudi načelno lišili dogme. I bezgrješno začeće i vaskrsavanje iz mrtvih oduvijek su bili stvar vjere, upravo biblijski: Ko može da shvati, shvatiće.

Ali ljudi dižu ruke od neke religije onda kada ona više ne pruža konkretne odgovore na pitanja koja ljudi imaju. Katolička crkva više nema te odgovore.

Osim toga, Crkva se kreće van okvira koje mnogi ustavi garantuju crkvenim zajednicama. Smije li slobodarska država da finansijski pomaže crkvu koja odbija jednakost svih ljudi, njihovo dostojanstvo i prava koja iz toga proizilaze? Svakako da ne smije. U katoličkoj vjeri muškarci i žene nisu ravnopravni, a diskriminiše se i na osnovu porodičnog statusa i seksualne orijentacije.

Redukovana na sektu, Katolička crkva više ne može da postavlja teme niti da pomaže u traganju za dobrim i održivim odgovorima. Ona radi upravo suprotno.

Papa Franjo je zakazao, šta god da je pokušao. Nije znao da difuzne inicijative kanališe i utemelji teološki i crkveno-pravno. Tako su ekstremisti zavladali Vatikanom i toliko marginalizovali liberale, da će, paradoksalno, pod jednim liberalnim papom biti dovršen odlazak liberala iz Crkve.

Ako je tačno da Bog ne blagosilja grijeh, onda ni sveštenici ni velikodostojnici ni sama Crkva više nemaju Božiji blagoslov. Jer grijehovi Crkve su preveliki, a samodopadljivost Vatikana frivolna i opscena.

„Smrvite bestidnicu!”, pozivao je još Volter na rušenje licemjerne crkve svog vremena. Taj poziv i danas važi.

Za trideset godina će recimo u Njemačkoj u svakom gradu i svakom selu stajati arhitektonski zadivljujuće koncertne dvorane, restorani ili noćni klubovi. A djeca će pitati roditelje zašto su na prozorima tih građevina nacrtane neke šarene čike.

Piše: Aleksander Gerlah/ DW

*Aleksander Gerlah je lingvista i teolog, viši saradnik Karnegijevog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima, i viši naučni saradnik na Institutu za religiju i međunarodne studije na Kembridžu. Komentariše za „Njujork tajms“ i „Noje cirher cajtung“. Bio je stipendista na Harvardu, Nacionalnom univerzitetu Tajvana i Gradskom univerzitetu Hong Konga.