Ko bira patrijarha SPC: Crkva ili Vučić?

Novi srpski patrijarh, 46. po redu, bit će izabran danas (četvrtak, 18. februara), tačno tri mjeseca nakon što se upokojio stari patrijarh blaženopočivši Irinej (od posljedica korona virusa). Tačno toliko vremena je i propisano Ustavom Srpske pravoslavne crkve za izbor novog poglavara.

Za tri mjeseca, koliko je trajala “izborna kampanja”, odnosno lobiranje za ovog ili onog kandidata različitih struja u Crkvi, što je prilično neuobičajeno, nijedna informacija o tome nije procurila u javnost. Čak su i insajderski izvori najuticajnih medija ostali nijemi, poštujući odluku Sinoda (crkvene vlade) da se o izboru novog patrijarha ne govori u javnosti, pogotovo ne o eventualnim razmimoilaženjima među vladikama koji će glasati na Svetom arhijerejskom saboru.

Jedina kampanja, zapravo antikampanja, vođena je protiv vladike diseldorfskog Grigorija, koji je, uprkos neviđenom medijskom linču nekih televizija i novina, i sam ostao dosljedan u izboru šutnje, kao jedinog načina svoje odbrane.

Monasi koji vole hedonizam

Beskrajno dugu šutnju Crkve o ovom nesumnjivo važnom poslu i za Crkvu i za državu Srbiju prekinulo je tek protestno pismo grupe vladika Sinodu SPC-a i burne reakcije javnosti, koji su uspjeli spriječiti namjeru da se zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora i izbor novog srpskog patrijarha, navodno zbog epidemije korone, upriliči u jednom od najekskluzivnijih beogradskih hotela “Hilton”, u kojem noćenje s doručkom košta 160 eura. Ova blasfemična ideja, koju neki mediji pripisuju Sinodu, a neki i ministru inostranih poslova Nikoli Selakoviću i prvim oficirom za vezu predsjednika Aleksandra Vučića sa vrhom Crkve, dodatno je poljuljala ugled crkvenih otaca i samoj proceduri izbora prvog među jednakima.

Vladičanska bezgranična i odranije poznata ljubav prema skupocjenim limuzinama i džipovima potpuno u neskladu sa monaškim pravilima, koje su izabrali posvećujući život Bogu, molitvama i duhovnim, a ne materijalnim vrijednostima, izborom “Hiltona” sa pet zvjezdica je pokazala da nikako nisu imuni na čari zavodljivog hedonizma.

Veliki skandal u najavi je ipak zataškan, a neki su se beogradski mediji toliko zaboravili da su na naslovnim stranama objavili kako će Fudbalski klub Crvena zvezda ubrzati izbor srpskog patrijarha. Mnoge vladike, navodno, vole i fudbal i zainteresovane su da gledaju večernji Zvezdin okršaj sa Milanom u Ligi Evrope u četvrtak navečer, pa će se potruditi da izbor crkvenog poglavara svakako “odrade” prije te utakmice.

Konspiracija s poznatim ishodom

Ko će na kraju biti izabran, a potom u roku od najviše tri dana i hirotonisan za poglavara najvažnije vjerske institucije u zemlji, odnosno ko su kandidati i dalje se drži u strogoj tajnosti, što je nekako sasvim neopravdano ostalo kao sporedna tema u odnosu na sve druge koje svakodnevno opterećuju život u Srbiji.

Jedan od razloga nepotrebne šutnje svakako može biti i prosta činjenica da će onaj crkveni visokodostojnik koji će na kraju biti izabran, htio ne htio, biti “Vučićev patrijarh”, po istoj analogiji po kojoj je German bio Titov, Pavle Miloševićev, a Irinej Tadićev patrijarh. Jer, skoro da nema nikakve sumnje da će Irinejev sljedbenik najvjerovatnije postati jedan drugi Irinej, onaj episkop bački, koji odavno vedri i oblači u SPC-u i koji je već jednom bio “u šeširu”, ili neko njemu vrlo blizak.

U svakom slučaju, neko sasvim blizak postojećim političkim prilikama u Srbiji, u kojoj je već predugo ustanovljena neustavna hijerarhijska praksa kreiranja najvažnijih odluka na jednom mjestu, ne samo državne nego i crkvene vlasti. Uostalom, o tome smo već pisali u tekstu pod naslovom “Jesen srpskih patrijarha: Irinej umjesto Irineja”, ima ga na portalu Al Jazeere Balkans, sa glavnim zaključkom kako bitnih promjena u crkvenoj politici sa novim patrijarhom gotovo sigurno neće biti.

Jedino što se u uvom trenutku pouzdano zna jest da će se završni ritual prvi put obaviti izvan Patrijaršijskog dvora u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru i koji od sveštenika će iz Jevanđelja izvući jednu od tri koverte sa imenima onih vladika koji su ušli u najuži izbor, odnosno dobili najveći broj glasova na Saboru. To će biti najstariji među njima, monah Jovan (Radosavljević) iz Eparhije vranjske (94), koji će u takozvanom apostoloskom žrijebu izvući ime novog patrijarha.

Neki lokalni mediji u Vranju odmah su spekulirali kako je i stari monah vrlo blizak sa episkopom bačkim Irinejem, što može biti zanimljivo onim ljubiteljima zavjere koji tvrde da se volja Božija može izigrati malom prevarom: da se u sve u tri koverte ispiše ime istog episkopa, onog koji je dobio najviše glasova na Saboru.

Šta može vladika Joanikije?

Ali, ostavimo spekulacije po strani. Može li neko stvarno pokvariti očigledno unaprijed i strogo kontrolisan izbor novog srpskog patrijarha, odnosno ugroziti glavne favorite vladiku Irineja ili nekoga od njegovih ljudi od najvećeg povjerenja? U javnosti se licitiralo čak sa 15 imena, od njih tridesetak, koji formalno ispunjavaju uslove za izbor, ali se u argumentaciji nije odmaklo od prostog nagađanja ili favorizovanja nekog od kandidata prema sopstvenim afinitetima.

U posljednje vrijeme, u tom kontekstu, često je spominjano i ime vladike budimljansko-nikšićkog Joanikija, jednog od prvoboraca litijaškog ustanka protiv Mila Đukanovića u Crnoj Gori, koji je, zbog kršenja svih preporuka crnogorskih vlasti o zabrani okupljanja u vrijeme pandemije, bio i privođen. Ovaj je vladika – kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji – odavno viđen za nasljednika mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je izgubio bitku protiv korone.

Ukoliko bi Joanikije bio kandidovan i postao patrijarh, to bi moglo značiti samo jedno: da će Crkva pojačati pritisak na Crnu Goru, kojoj se osporava pravo na nezavisnost, ali i zadire u pitanje nacionalnog identiteta Crnogoraca, što svakako nije crkveno, nego, prije svega, državno pitanje, bez obzira koje političke opcije trenutno imaju većinu u Podgorici. Može li u tom slučaju Joanikije biti onaj jezičak na vagi koji, podržan od Beograda, može pretegnuti i natjerati vodu da potječe na svoju vodenicu? O tom potom.

Senzacije neće biti

Drugi jaki čovjek u SPC-u, vladika diseldorfski Grigorije, vjerovatno bi izazvao tektonske poremećaje u trošnom crkvenom mehanizmu. On je, međutim, do te mjere uvaljan u blato da je teško povjerovati kako će u ovom trenutku dobiti povjerenje sabraće. Njegov eventualni izbor bio bi prvorazredna senzacija i označio početak neophodnog podmazivanja funkcionisanja i crkvenog, i državnog aparata.

Kada se “precrtaju” Joanikije i Grigorije, ostaje opet Irinej kao glavni favorit za patrijarha. Međutim, poznato je da Irinej i nije baš omiljen kod mnogih vladika upravo zato što je već godinama nesklon da čuje različita mišljenja i koji o svemu odlučuje, uprkos argumentovanoj kritici da je Crkva prešla postkomunistički zenit i da polako počinje opadati povjerenje vjernika u Božije izaslanike na zemlji.

Zato su u igri i Irinejevi najbliži saradnici, poput vladike zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, nešto liberalnijeg sveštenika mlađe dobi i sklonog ekumenskom dijalogu, ali i episkop banjalučki Jefrem i umjereniji mitropolit dabrobosanski Hrizostom, koji je tri mjeseca bio i mjestobljustitelj, odnosno čuvar trona SPC-a do izbora novog patrijarha.

Moguće je, na kraju, da niko od njih ne prođe “kvalifikacije”, odnosno plasman među trojicu od kojih će na jednog, kako se vjeruje, pasti Duh sveti u trenutku čitanja Jevanđelja. Moguće je da će to biti i vladika šumadijski Jovan, ali i neki od vladika koji uopšte nije spomenut u ovom tekstu, ali je sigurno da velike senzacije neće biti.

Novi patrijarh stare politike

Misterija hoće li se Irineju (Buloviću) ovaj put osmjehnuti sreća, odnosno Duh Sveti, kako piše u crkvenim knjigama, pri kraju je. Dugo držanje javnosti u bezrazložnoj neizvjesnosti iz državnog sektora se tako preselilo i u crkveni prostor. Pa se informacije kriju i odlažu do posljednjeg trenutka, kako bi se tek tada saopštilo ono što je već od prve sekunde bilo potpuno bjelodano. A to je, najprije, činjenica da država i dalje Crkvu čvrsto drži pod kontrolom i instrumentalizira je u svoje političke programe, koji nemaju mnogo veze sa duhovnošću, koja bi morala biti imanentnija Crkvi od bilo kojih finansijera, pa makar se oni zvali i država.

U takvom kontekstu stvari ne mogu izmaći kontroli pogotovo kada je u pitanju tako važan proces kao što je izbor poglavara Crkve. Teško je i zamisliti da bi državni vrh Srbije, koji se upadljivo držao po strani tokom posljednja tri mjeseca, ako se izuzmu tajni pregovori i dogovori daleko od očiju javnosti, mogao propustiti priliku da dobije novog patrijarha prema sopstvenim željama. Novi će patrijarh, zapravo, voditi i podržavati staru politiku. Onu koju određuje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I to je jedino važno.

Piše: Goran Mišić/ AJB