Podsjećanje: Pljačka konvoja spasa

U našem pravosuđu nije rijedak slučaj da kad se ne zna šta će s nekim krivičnim predmetom, onda taj predmet hoda od jednog do drugog ili trećeg tužiteljstva, a tamo gdje naposljetku stigne, završi u ladici, kupi prašinu, a pravda na čekanju. Tako je, nažalost, i sa predmetom tuzlanski konvoj spasa, čiju je istragu Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, pozivajući se na Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, potkraj prošle godine po drugi put prebacilo Tužiteljstvu Srednjobosanskog kantona Travnik. Postupajući tužitelj može koristiti do sada prikupljene činjenice, utvrđivati nove, nakon čega bi trebalo da slijedi odluka. To će teže ići s obzirom na to da je napad na pomenuti konvoj izvršen u općinama tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne prije više od 27 godina, a od tada dosta se toga desilo.

Kad je dobijena dozvola HR H-B da kolona teretnih i putničkih vozila može u maju 1993. godine krenuti iz Tuzle u Republiku Hrvatsku po hranu, lijekove i druge potrepštine, izgleda da se naivno mislilo da će humanitarna operacija proći sigurno, ali nije bilo tako. Očito je da su u Herceg-Bosni bili planirani napad i bestijalna pljačka konvoja, budući da je kolona vozila bila duga nekoliko kilometara, tako da su kamioni početkom juna 1993. zaustavljani od Prozora i najviše u Lašvanskoj dolini, koja se proteže od jugoistočnih padina Vlašića (iznad Travnika) do Viteza i Busovače. Ljudi iz konvoja su pričali da se sve zbivalo kao u pljačkama vlaka u kaubojskim filmovima, prvo žene i djeca zaustave kamione, a onda bojovnici HVO-a spriječe bilo kakav otpor da bi se otimalo ono što je za Tuzlake skupljano u zapadnoj Evropi i Hrvatskoj.
Vodstvo konvoja, a tu je bilo i Hrvata, pokušalo je da se dogovori sa časnicima HVO-a i ostavi im dio hrane, ali to oni nisu prihvatili i dogodilo se za konvoj ono najgore: opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila sa opremom i lijekovima, roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona maraka i oko 500 tona druge robe, čija vrijednost nije procijenjena, kao i novca oko 1,3 miliona maraka. Otimani su kamioni i automobili tako da je samo jedan manji dio hrane (uglavnom brašno) uspio stići u Tuzlu, ali za ljude iz konvoja, kako su poslije pričali, još je teže bilo što su na području pod kontrolom H-B tretirani kao neprijatelji, a ono u kamionima kao ratni plijen. Jeste da se sve to događalo u vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH, ali konvoj je bio humanitarni, vodstvo i vozači bez oružja, a bojovnici su samo čekali priliku da pucaju iz vatrenog oružja. To se i dogodilo. Ubijeno je sedam vozača, i to: Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić.
Zvuči apsurdno, ali je tačno: dosadašnja istraga o ovom predmetu u tužiteljstvima je izgleda vođena tako da se do dokaza ne dođe, tako da je u tom selektivnom pristupu ishod – ništa. Zbog političkih razloga pojedini tužitelji i istražitelji su zaobilazili neke relevantne osobe koje bi mogle biti involvirane u ovaj slučaj. Zna se da je u vrijeme napada na konvoj spasa zapovjednik Zbornog područja HVO-a Vitez bio tada pukovnik Tihomir Blaškić, da se nijedna odluka nije mogla donijeti u toj regiji bez suglasnosti dopredsjednika Herceg-Bosne Darija Kordića, a da je komandir bojne vojne policije bio Paško Ljubičić, sva trojica su živa i trebalo bi ih ispitati. Doduše, njima je već suđeno, ali ne i za konvoj, nego za druge ratne zločine: Blaškić je u Haškom tribunalu osuđen na devet godina zatvora, Kordić isto u Tribunalu na 25 godina, a u Sudu BiH Ljubičiću je presuđeno 10 godina zatvora i oni su izdržali kaznu i sad su slobodni.
Pomenute osobe bi, dakle, mogle objasniti neke okolnosti u vezi s konvojem kako bi se došlo do još nekih osoba koje su zapovijedale i izvršile ubojstva vozača i veliku pljačku hrane, lijekova i novca. Od postupajućeg tužitelja u Travniku se očekuje da bude ažuran i ne propusti nijednu zakonom propisanu procesnu radnju. Točno je da je od napada na tuzlanski konvoj spasa prošlo puno godina, ali ratni zločin ne zastarijeva i ovaj krivični predmet je aktivan sve dok se drugačije ne odluči.

Piše:Djuro Kozar, Oslobodjenje