I šta sad, Ameriko?

Zaštitne barijere izvršne, zakonodavne i sudske vlasti su na kraju odoljele njegovim ludačkim napadima. Vajkanja i tužbe mu nisu pomogli – pa ni sudije najvišeg suda koje je sam izabrao. Donald Tramp će 20. januara morati da napusti Belu kuću. To je razlog za olakšanje. Sa Džoom Bajdenom (Joe Biden) vlast preuzima politička ličnost koja je pouzdanija, koja se pridržava etabliranih pravila ponašanja i koja zna koliko su demokratske institucije ranjive.

Ali, tu je i kraj uračunljivosti. Oni koji misle da će Trampovi duhovi da nestanu 20. januara, prave, poput mnogih drugih, kardinalnu grešku: smatraju da je Donald Tramp bio slučaj, belaj, izuzetak.

Donald Tramp nije bio slučaj

Ne, on to nije bio. Donals Tramp i njegov korumpiran, nacionalistički i rasistički način vođenja politike – to nije bio slučajan fenomen. To je posljedica dvopartijskog sistema koji je propustio mogućnost da se obnovi. I trebalo bi da bude alarm za buđenje svih onih koji smatraju da insistiranje na prevaziđenim strukturama i privilegijama obezbjeđuje budućnost demokratije. A upravo  je suprotno.

Kao i svi uspješni populisti, Donald Tramp je od početka sa sloganom „mi“ protiv „njih“ uspješno sakupljao glasove. Izborni slogan: „Amerika first” odnosno “Amerika prva“ je najprije implicirao rasističko obećanje da će biti potisnuto ono što je „strano“ i „neameričko“. Iako zvuči bizarno u jednom takvom doseljeničkom društvu, ono znači da je na vlasti trebalo da ostane većinska zajednica bijelaca.

Demografski razvoj u narednim godinama će pojačati to osjećanje gubitka moći. Duh je izašao iz boce.

Borba protiv elita

Druga priča koju je Donald Tramp smislio u ranoj fazi glasila je da se on bori na strani podjarmljenih i neprivilegovanih protiv elite.

Sa političkom karijerom dužom od 50 godina, Džo Bajden otjelovljuje upravo tu elitu. Zato on nema šansu da izvuče ljude iz te šeme prijatelj/neprijatelj.

I to vodi ka trećem, najpostojanijem a time i najopasnijem instrumentu moći Donalda Trampa: kontinuiranom podrivanju opštevažeće realnosti u kojoj ima neutralnih činjenica koje nisu politički motivisane, već naprosto istinite. U kojoj postoje naučna saznanja koja se ne orijentišu na profit, već se temelje na istraživanjima. Kako uopšte doprijeti do ljudi koji se kreću još samo po svom svijetu laži i teorija zavjere? Kako da zavlada zajedništvo u društvu koje je iskliznulo iz realnosti?

Kraj već prije početka?

Džo Bajden i njegov kabinet će morati da se bore sa brutalnim unutrašnjopolitičkim izazovima. Ako njegovoj partijji ne uspije da pobijedi na izborima za Senat u Džordžiji 5. januara, njegovi izgledi na uspješan predsjednički mandat će nestati prije nego što stigne da položi zakletvu 20. januara. Jer, Republikanci će svojim glasovima u Senatu činiti sve kako bi bojkotovali sve razumne projekte.

Ako se taj vjerovatan slučaj desi, doživjećemo SAD u kojima, doduše, postoji političko vođstvo koje se trudi da nađe put kako bi ponovo postao stari pouzdani partner, ali pri tome vlada narodom koji je podijeljen kao nikad ranije i koji se bori sa ekonomskim teškoćama koje samo pojačavaju tu podjelu.

Doživjećemo zemlju koja je godinama – ako ne i decenijama – suočena sa unutrašnjepolitičkom borbom za vlast i koja se o dalje povlači iz multilateralnih obaveza prije svega u Evropi. Svejedno ko sjedi u Bijeloj kući. To je gola istina kojoj Evropa i Njemačka moraju napokon da pogledaju u oči.

Piše: Ines Pohl / DW