Pupovac neće pod skute Vučićevog ‘Srpskog sveta’: Monstruozne prijetnje

Hrvatska ima sreću, kakvu, na žalost, Bosna i Hercegovina nema. Iako je i u Bosni i u Hrvatskoj tijekom agresije Miloševićeva režima relevantan broj građana srpske nacionalnosti jasno izražavao lojalnost svojoj državi, pa su mnogi i sudjelovali u njenoj obrani, u Hrvatskoj je skupina koju je, uz sve ograde prema trenutnim vlastima, odlikovala lojalnost prema hrvatskoj državi, formirala političku opciju i uspostavila potpunu kontrolu nad dominantnom strankom koja predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj.

Iako Bosna i Hercegovina mnogo duguje nekima od svojih političara, poput Bogića Bogićevića, koji su pokazivali golemu građansku hrabrost, iako njena kultura ne bi bila to što danas jest bez, na primjer, Marka Vešovića, u BiH je taj „konstitucionalni patriotizam”, uz prepoznatljive „miljokaze”, kapitalne osobe u svakom smislu, ipak ostao na individualnoj razini.

U Hrvatskoj je, srećom, drukčije. Jedan od najzaslužnijih za to svakako je Milorad Pupovac. U hrvatsku je političku arenu ušao kao aktivist ljevičarskih organizacija, koje su zagovarale održavanje bivše Jugoslavije, ali je njegov aktivizam vrlo brzo postao antiratni, a kad je postalo izvjesno da „Jugoslavije više nema”, kako je to konstatirao tadašnji član predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, Pupovac je posredstvom nevladine organizacije počeo izgrađivati političku kulturu srpske zajednice u Hrvatskoj i zagovarati dijalog većine i manjine. Isto tako, u ratu je vrlo jasno „izlagao vlastitu kožu” pomažući da se održi kakav – takav dijalog između Zagreba i Beograda, igrao je najnezahvalniju moguću „ulogu poštara”, neomiljenog i u Zagrebu i u Beogradu.

Bez ljudi poput Pupovca, koji su izgradili političku osobnost, a održali određenu distancu prema vlastima i u Zagrebu i u Beogradu, niti proces mirne reintegracije ne bi bio provediv. Naravno, u tom procesu njegova uloga nije bila niti posebno istaknuta, niti ključna. Ključan je bio, ruku na srce, jedan američki general s alzaškim korijenima, Jacques Paul Klein, voditelj UN-ove mirovne misije u Podunavlju, a velik su doprinos dali i Ivica Vrkić, hrvatski liberalni političar, današnji gradonačelnik Osijeka, i Vojislav Stanimirović, psihijatar i tadašnji gradonačelnik Vukovara.

Iako su u Hrvatskoj u ratnom razdoblju djelovale neke stranke, koje su trebale predstavljati Srbe u Hrvatskoj, nakon mirne reintegracije tek je trebalo formirati ozbiljnu manjinsku stranku. To je bilo osjetljivo razdoblje, jer je tada lako moglo sve krenuti krivo.

Pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj

SDS, stranka blizanka onoj bosanskohercegovačkoj, imala je izgrađenu stranačku strukturu u Podunavlju, ali je započela transformaciju, jer je bilo jasno da stranka, koja je prihvatila i provodila Miloševićevu agresiju, ne može preuzeti zastupanje legitimnih interesa manjinske zajednice u Hrvatskoj. Iako je u novonastaloj SDSS (Samostalnoj srpskoj demokratskoj stranci) prevladavala SDS-ova infrastruktura i njegovo članstvo, činjenica da joj se Milorad Pupovac, koji je do tada djelovao kao član male lijeve socijaldemokratske stranke, nametnuo kao ideolog, a da je on stranci ponudio vrlo dobar vrijednosni okvir te je preusmjerila procese u dobrom smjeru.

SDSS je u vrijednosnom smislu preuzeo matricu kasne političke faze djelovanja Svetozara Pribičevića i njegove Samostalne demokratske stranke. Ovaj srpski političar iz Hrvatske s početka 20. stoljeća, koji je nakon stvaranja prve Jugoslavije bio zagovornik unitarizma, postepeno je napustio tu paradigmu i prihvatio pragmatičnu koaliciju sa Stjepanom Radićem i zagovarao preuređenje Jugoslavije koja je djelovala pod kraljevom centralističkom diktaturom.

Pribičević je umro u izgnanstvu u Pragu, tri godine prije sporazuma Cvetković Maček i početka federalističkog preuređivanja prve Jugoslavije, a njegov utjecaj na jačanje liberalno – demokratskog političkog pravca među Srbima u Hrvatskoj i njihovo okretanje od Beograda prema suradnji s centrističkim hrvatskim političkim strankama bili su od velike važnosti za uspjeh tog projekta.

Kako vrijeme prolazi, Pupovac sve jasnije svoj politički identitet gradi prema uzoru na Svetozara Pribičevića.

Doduše, za razliku od Pribičevića koji je bio liberal, Pupovac je prepoznatljivo vrijednosno više lijevo, lijevi socijaldemokrat, a trudi se da stranku, kojoj danas više nije samo ideolog nego i predsjednik, drži u lijevom političkom polju, pa je SDSS članica europskih socijalističkih integracija. Pragmatičan je i zna da probitke za zajednicu koju predstavlja može ostvariti samo suradnjom s parlamentarnom većinom, a da je prostor za jačanje njegove zajednice veći onda kad je on „potrebniji” vladajućima. U koaliciju je formalno ušao s prvom Sanaderovom vladom, ostao je lojalan partner u vladi koju je od Sanadera preuzela Jadranka Kosor i podupirao je do zadnjeg dana, posebno zato što je ta vlada završavala pregovore Hrvatske o pristupanju EU.

Smatralo se da je sasvim normalno što je podržavao koalicijsku vladu na čelu sa socijaldemokratima, koju je vodio kontroverzni Zoran Milanović, iako su se u toj vladi liberalni HNS i neki drugi partneri prema SDSS-u odnosili kao prema koalicijskom partneru, a Milanović baš i ne. Kad je unutar HDZ-a, nakon Jadranke Kosor, prevladala nacionalističko – radikalna skupina, koja je formirala desno nacionalističku koaliciju s Mostom, suradnji s Pupovcem nije bilo mjesta, dapače, on i SDSS su jasno označeni kao politički nepoželjni, ali se situacija bitno promijenila čim se s Andrejem Plenkovićem HDZ vratio u desni centar.

U obje Plenkovićeve vlade Pupovac je važan partner, a od početka ove vlade on nije samo partner za održavanje većine (što nacionalistički radikali u Hrvatskoj nazivaju – trgovinski partner u trgovačkoj koaliciji) nego suradnik u velikom projektu nacionalnog pomirenja Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Pokretanje ovog projekta pokazuje da Andrej Plenković razumije koliko su Milorad Pupovac i njegova stranka važni za Hrvatsku i da koaliranje sa SDSS-om i svim manjinskim zastupnicima za Plenkovićev HDZ nije bilo tek „krpanje većine” nego strateški projekt. Međutim, za desnu marginu hrvatske političke arene, za koju je Plenković, kojeg sustavno nazivaju bruxelleskim birokratom prvi neprijatelj, Pupovac je neprijatelj prioritetno zato što predstavlja srpsku zajednicu, ali jednako tako zato što je partner „europskom birokratu”.

Pupovca nema u „Srpskom svetu“

Koliko Pupovac vrijedi Hrvatskoj vidjelo se ovog ljeta. Tada je Aleksandar Vučić sa svojim trabantima pokrenuo koncept „Srpskog sveta”, dao se proglasiti „predsjednikom svih Srba”, definirao srpski politički prostor koji smatra dijelom svoje vladavinske sfere, a pod skute „Srpskog sveta” veselo su dotrčali kojekakvi kvazipolitičari, od Dodika do Andrije Mandića i Milana Kneževića. Naravno, Pupovca među njima nema, a iako bi se neki koji bi htjeli biti lideri Srba u Hrvatskoj, rado mimo njega tamo uvukli, Pupovac je suviše jasno definirao političku poziciju srpske nacionale zajednice u Hrvatskoj, a da bi takav manevar bio moguć.

Nedavno je Pupovac izgovorio nekoliko pregnantnih rečenica, zbog kojih je i nastao ovaj tekst: “Onaj tko misli da bi identitet Srba u Hrvatskoj trebao biti sveden na tradicijsku kulturu, pravoslavlje ili ćirilicu, ali tamo gdje oni kažu da je moguće, ne razumije ništa, a bojim se da tako razumije i hrvatski identitet. Za Srbe u Hrvatskoj postoje tri važne komponente identiteta, a to su slobodarstvo, ustavni patriotizam i antifašizam”.

Manjina jest skupina građana neke države koja je obilježena posebnim kulturnim, nacionalnim i/ili vjerskim identitetom i povezana voljom da se taj identitet, ta posebnost očuva. Međutim, nacija je zajednica koju ne obilježava samo kulturni, nego i politički identitet. Upotrebom pojma „ustavnoga (ili konstitucionalnog) patriotizma” u definiranju političkog identiteta Srba u Hrvatskoj Pupovac čini ogroman politički iskorak i definira se kao zagovornik integracije Srba u hrvatsku političku zajednicu, u hrvatski ustavni poredak, ali takvu integraciju koja čuva ne samo folklorne, nego i političke oznake posebnoga nacionalnog identiteta.

Riječ je o velikom političkom projektu, čiji su temeljni obrisi prepoznatljivi u tri desetljeća Pupovčeve političke prisutnosti u Hrvatskoj. Političar koji traje trideset godina morao je u tom razdoblju činiti ustupke, koje danas njegovi protivnici mogu vaditi iz konteksta i tako ga pokušati diskreditirati, ali u odnosu na okvir, koji je predstavio u dvije važne rečenice, Pupovac nije činio niti ustupke, niti devijacije.

Neobrazovana fašistička budaletina

Nakon ovako izrečenog političkog programa, koji istovremeno snažno konsolidira i hrvatsku državu i srpsku zajednicu koja je njen integralni dio, bilo je za očekivati pokoju riječ pohvale. Umjesto toga, Pupovac je dobio najgoru zamislivu prijetnju iz kloake desne margine hrvatskog društva. Hrvatska tolerira permanentno generiranje govora mržnje iz nekog marginalnog provincijskog tjednika (provincijskog po mentalitetu, ne zato što izlazi u gradu stoljetne kulturne i sveučilišne tradicije). Uredništvo nekakve tiskovine, koja sebe naziva „Hrvatskim tjednikom”, u nepotpisanom je komentaru poručilo Pupovcu, a vjerojatno i ostalim Srbima u Hrvatskoj „Nećete se smiriti dok i sebe ne vidite na popisu zaklanih (misli se, žrtava logora u Jasenovcu.)”

Nešto takvo može izreći samo neobrazovana fašistička budaletina, a jasno je da to nije politički stav goleme većine hrvatskih građana. Izreći nešto ovakvo političkom lideru ranjive skupine, zajednice koja je u Hrvatskoj više od ostalih izložena rizicima diskriminacije, socijalne izolacije, siromaštva…  teško je kazneno djelo, i, osim političke, ovo iziskuje i snažnu kazneno – pravnu sankciju, koja bi morala biti usmjerena ne samo na utvrđivanje individualne kaznene odgovornosti za govor mržnje i poticanje na nasilje, nego i na zabranu tiskovine u kojoj se ovakva rečenica mogla pojaviti.

Main stream politika u Hrvatskoj često ne razumije kako opasno može biti zagovaranje mržnje i nasilja koje dolazi s margine društva, iz djelovanja besprizornih, neukih, primitivnih, zlih… Naravno, danas u Hrvatskoj nisu takve okolnosti da bi nakon izricanja ovih riječi život, sigurnost, obitelj Milorada Pupovca mogli biti ugroženi, ali ugrožene su vrijednosti koje on zagovara. Ako na isticanje konstitucionalnog patriotizma unutar srpske zajednice netko može odgovoriti prijetnjom genocidom (a ne treba biti uvijen i ne reći da je, kad se spomene logor u Jasenovcu, jednako kao kad se spomenu Srebrenica ili Škabrnja i Vukovar, prva asocijacija – genocid), postavlja se racionalno pitanje – je li onda konstitucionalni patriotizam poželjna politička vrijednost.

Tako dugo dok ne počnemo prepoznavati vrline i vrijednosti onih s kojima se možda uvijek i ne slažemo u svemu, dok ne počnemo snažno iz javnog prostora potiskivati one koji zagovaraju nasilje, ne možemo računati na to da ćemo postati ozbiljno konsolidirano demokratsko društvo. Pupovac je hrvatskoj političkoj eliti snažno ponudio savezništvo. Očito je da aktualna administracija zna da je to savezništvo od presudne važnosti za njene političke projekte. Međutim, onda treba znati i braniti skupne vrijednosti i iz javnog diskursa istiskivati zagovornike protudemokratskih nasilnih političkih opcija.

Piše: Davor Gjenero, AJB