Beskrupulozni Prevljak poslao pismo borcu i tražio njegov glas: Sin ga obavijestio da mu je otac poginuo 1992. i poručio “Dabogda vam zadnje bilo”

Fikret Prevljak, kandidat Stranke demokratske akcije za načelnika Općine Ilidža, jedna je od najvećih predizbornih zvijezda u oštroj konkurenciji nezapamćeno velikog broja živopisnih kandidata, ambicioznih luđaka, profesionalnih egzibicionista, koji će na lokalnim izborima tražiti svoj komad sunca na političkom nebu Bosne i Hercegovine. Prevljak se nametnuo svojim sirovom pojavom, neartikulisanim jezikom, nezgrapnim porukama na rubu kalambura i upitne uračunljivosti onoga ko ih izgovara.

No, nije se šef Kantonalnog odbora SDA zaustavio samo na audio-vizuelnim porukama tokom kampanje, javnim obraćanjima, mitinzima, on je buduće birače vabio i cirkularnim pismom koje je slao na kućne adrese u kojem je apelirao na njihovu patriotsku svijest, nacionalnu odgovornost i lojalnost koja im ne ostavlja prostora da ne glasaju ni za koga drugog osim njega, slavnog komandanta.

PREVLJAKOV ŠEHIDSKI SASTANAK

Jedno od desetina hiljada takvih pisama Fikret Prevljak je uputio na adresu Fahrudina Kovača.

Na počeku pisma kandidat za načelnika Ilidže izražava nadu da je primatelj “dobro i da tebe i tvoju porodicu moje pismo zatiče u najboljem zdravlju”.

Prevljak dalje evocira uspomene na ratne dane: “Mi borci Armije Republike Bosne i Hercegovine najbolje znamo šta je agresor pokušao ostvariti. Prošli smo sito i rešeto što bi rekli naši stariji…” On nastavlja sa podsjećanjem Fahrudina Kovača na “nezaboravne trenutke u kojima smo bili SVI ZA JEDNOG, JEDAN ZA SVE. Mi  nismo ostavljali svoje ranjene i mrtve, bili smo kao jedan do posljednjeg dana rata”. Prevljak, ili oni koji su mu pisali ovo “potresno” pismo, podsjeća da mu je i nakon svih ovih godina “teško kada se prisjetim trenutaka u kojima smo gubili našu braću i naše saborce. Ali, i tada smo bili skupa!”, uskliknuo je ratni komandant, pa nastavio udarati na najtananije osjećaje svojih bivših boraca. “Svaka šehidska majka i majka poginulog borca je i moja majka. Nikad ih nisam i neću zaboraviti“.

U svojem curkularnom pismu Prevljak posebno, masnim slovima, naglašava da je “uvijek bio i uvijek ću biti na bedemu odbrane, bilo u ratu, ili u miru, bilo kada i bilo gdje”.

“Znam da si možda razočaran“, piše general Prevljak Fahrudinu Kovaču, “možda si i ljut zbog određenih nepravdi koje su pogodile borce. Borci imaju puno pravo da se ljute na neodgovorne pojedince u sistemu vlasti”.

No, tu je on, komandant u ratu i, akobogda Inšallah, načelnik u miru, Fikret Prevljak koji će sve nepravde prema borcima ispraviti i vratiti im dostojanstvo. Ali za to su mu potrebni glasovi.

“Očekujem tvoju podršku na predstojećim izborima”, poručuje SDA-ov kandidat svom suborcu Fahrudinu Kovaču. “Ja ne znam izdati.” Tu sam da služim svom narodu”, poručuje na kraju ovog pisma Prevljak citirajući svog uzora i političkog pokrovitelja Aliju Izetbegovića, čijem je sinu i snahi godinama najvjerniji poltron, kako se javno hvali.

ODGOVOR SINA, ŠEHIDSKOG DJETETA

Fahrudin Kovač nije primio pismo svog ratnog komandanta i kandidata za načelnika Ilidže. Nije ni mogao. Nesretni Kovač je  poginuo 31. maja 1992. godine u odbrani Butmira. Pismo koje mu je uputi Prevljak primio je njegov sin Amer Kovač, koji je, kako navodi u svom potresnom obraćanju na društvnim mrežama, imao 3,5 godine kada mu je poginuo otac. Odrastao je sa majkom i sestrom Aminom. Prevljakovo pismo je sve što je njegova porodica za sve ove godine dobila od vlasti u kojoj je svih ovih godina aktivno prisutan “general Fikro”.

Amar Kovač u obraćanju Fikretu Prevljaku piše: “Da ti kažem, generale, moj babo bi glasao za vas, jer je bio borac, volio svoj narod i zemlju, kažu mi da je bio dobar čovjek, pošten, vrijedan, ja ga se slabo sjećam.

Sretnu me ljudi, kažu da imam lika njegovog, a meni je u životu ostalo sam par slika njegovih.

Bolje se ja sjećam rata, moj generale, nego vi.

Sježam se kad mi je babo rahmetli ranjen, kad su ga unijeli u dnevni boravak krvavog, toga se ja sjećam.

Zbog vas sam samo doživjeo poniženje kao šehidska porodica i ništa više.

Dolazio sam Vam i kući i tražio vas u opštini da vam objasnim zašto moj babo ne može glasati za vas.

Ukopan je u haremu ispred džamije.

Pustite ga barem na miru, pustite ga.

Suze mi idu dok ovo pišem, majku mi potresate kući i sestru”.

Na kraju se Amer Kovač, šehidsko dijete, čijeg oca koji je ubijen prije skoro tri decenije njegov razni komandant poziva da glasa za njega na općinskim izborima, obraća generalu Fikretu Prevljaku bolnom kletvom, ljudski razumljivom i opravdanom:

“DABOGDA VAM ZADNJE BILO.

JA VAM NIKADA HALALITI NEĆU”