Aplauzi na sahranama: Već viđeno buđenje srpskog nacionalizma

Nije kult smrti nešto novo u Srba. I nije to samo srpski specijalitet.Tako je od pamtivijeka na Balkanu, pa i kod Crnogoraca. Pa i kod onih koji nemaju taj osjećaj samobitnosti. Otuda i pretjerano iskazivanje “ljubavi” prema blagopočivšem mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju nije nikakav novum.

Odjednom je najuspješniji od Justinovih (Popović) đaka, naravno tek u trenutku smrti, postavljen u najmanju ruku uz bok Njegošu i Petru Cetinjskom, a čin njegove sahrane, tiskanje svjetine i izgovorene riječi nad otvorenim kovčegom u Podgorici koje su ponajviše govorile o samim govornicima, posvjedočio je i o još koječemu. O nekrofiliji nečuvenih razmjera odavno izmještenoj sa grobalja u svakodnevni život, o crkvi koja se izdigla iznad države i ne samo što ne plaća porez državi nego i autonomno odlučuje hoće li i koje državne zakone poštovati. Pa čak i one koje se tiču sprječavanja širenja opasnog virusa kovid-19 od kojeg se zarazio i na kraju i I sam umro kontroverzni vladika Amfilohije.

Sahranu pretvorili u grotesku

U prošlu nedjelju kada je u crkvi Svetog Petra Cetinjskog koju je sam Amfilohije podigao za života novcem vjernog naroda, priređen višesatni ritual opraštanja uz služenje zaupokojene liturgije, još jednom je potvrdio da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori iznad države jer je malo vjerovatno da će bilo ko odgovarati zbog kršenja svih mogućih zabrana i preporuka donijetih u vrijeme pandemije.

Iako je vladika umro od zarazne bolesti, hiljade ljudi su cjelivale njegovo mrtvo tijelo izloženo u otvorenom kovčegu uvjereni da im ni korona ni država (Crna Gora) ne mogu ništa! Država nije niti će pokušati da ih sankcioniše, ali šta će uraditi korona biće poznato za koji dan. Patrijarh srpski Irinej i vladika nikšićko-budimljanski Joanikije koji je imenovan sa administrator crnogorske mitropolije umjesto preminulog mitropolita, kako je objavljeno, već su inficirani zaraznom bolešću.

I nisu se, naravno, prvi put začuli aplauzi na nekoj sahrani. Vidjeli smo to još u vrijeme buđenja srpskog nacionalizma devedesetih na ispraćaju Aleksandra Leke Rankovića naprimjer. I nije prvi put popularnost pokojnika naglo porasla kao u slučaju ubijenog prvog demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića. Ni Leka ni Đinđić ni Amfilohije nikad nisu bili popularniji nego u trenutku vlastite smrti.

Ne može biti slučajno da je ni od koga određen na Đinđićevom ispraćaju na posljenjednji put iz Hrama Svetog Save nakon atentata govorio upravo vladika Amfilohije i to rječnikom od kojih se mnogim prisutnim Đinđićevim saborcima I poštovaocima dizala kosa na glavi. Najobrazovaniji sveštenik u Srpskoj crkvi nije nikako slučajno rekao da “ko se mača laća na kraju od mača strada” neuvijeno amnestirajući Đinđićeve dželate od odgovornosti. Ali nije to najspornije u biografiji ovog “ratnika u mantiji” kako su ga opisivili u medijima.

Bećković može, Vučić ne može

Nije slučajno ni što je među govornike u Podgoricu rame uz rame sa srpskim patrijarhom Irinejem doveden i jedan od najgorljivijih srbijanskih akademika, navodno pjesnik po zanimanju, i to baš onaj kojem je doskora bio zabranjan ulazak u državu Crnu Goru. Za Matiju Bećkovića, o njemu se ovdje naravno radi, Amfilohijeva sahrana je veličanstvena i važna toliko da se može mjeriti još samo sa sahranama kralja Aleksandra i patrijarha Pavla. Svašta je još govorio akademik-pjesnik, poznat po nijekanju crnogorskog jezika i nacije, a bogami i državnosti Crne Gore, baš kao i pokojni Amfilohije kojemu se navodno obraćao. Koji je monaško ime dobio po nedavno beatifikovanom Nikolaju Velimiroviću, najpoznatijem antisemiti i srpskoma nacionalisti koji je uz Justina Popovića Amfilohiju bio idejna vodilja u životu.

Na Amfilohijevom odru htio je govoriti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ali je episkopski savjet Mitropolije crnogorsko-primorske kao glavni organizator ispraćaja Amfilohija u kriptu hrama Sv. Petra Cetinjskog, odlučno rekao – ne. Baš kao što je ne poručio Vučiću i pred prošlu Novu godinu kada je tim tijelom i litijama protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti rukovodio Amfilohije. Vučiću je tada poručeno da nije poželjan na litijama odnosno pobuni protiv zakona koji je usvojen kako bi se napravio pravni okvir za odnose crnogorske države i Srpske pravoslavne crkve.

Ovaj put Vučiću i članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku je dozvoljeno da dođu u Podgoricu ali bez prava da stanu u red govornika na sahrani Amfilohija. Bilo je to dovoljno za pronicljivije posmatrače za zaključak da u “srpskom svijetu”, najnovijoj sintagmi za prostor Srbije, bh. entiteta Republika Srpska i sjevernom dijelu Crne Gore, odnosi nikako nisu ni skladni ni veličanstveni kakvu poruku beogradski gosti na sahrani htjeli poslati “vjernom” narodu.

Najtačnija (pr)ocjena skupa u Podgorici vjerovatno je ona da su se na jednom mjestu okupili (skoro) svi nosioci i sljedbenici nacionalstičkih ideja iz devedesetih, bilo iz crkvene ili političke elite koji su pohod na Dubrovnik, na Vukovar ili Bosnu i Hercegovinu smatrali ne samo opravdanim nego i legitimnim. Nije bilo samo opravdano odsutnog Slobodana Miloševića, ali ni predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića koji je u međuvremenu odbacio svoj ratnički teret i postao moderan političar transatlantskih opredjeljenja.

Biće da su se neki u Crnoj Gori zabrinuli, pogotovo ovi kojima se ne sviđaju ekspertske vlade, da Vučić ne krene Đukanovićevim stopama, pa su odlučili kako su odlučili. Zato Bećković može, a Vučić ne može govoriti u Crnoj Gori. Bar na onim mjestima gdje se glas Crkve postavlja iznad interesa države.

Pobjeda vraga ili druga antibirokratska revolucija

I dok su hvalospjevi upokojenom mitropolitu odjekivali crnogorskim brdima, bilo je i slobodnih glasova, pogotovo malo podalje od brđanskih navika i svjetonazora, spremnih da javno iznesu sve Amfilohijeve brljotine, pogotovo one koje se nikako ne mogu svrstati u sveštenička i monaška odnosno duhovna traganja za “tajnama svete Trojice”, kako glasi naslov Amfilohijevog doktorata.

Najeksplicitnija je u kritici Amfilohija bila iznova probuđena dramska spisateljica Biljana Srbljanović u tekstu “Pobeda vraga”. Za nju, a ona nikako nije usamljena ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, Risto Radović, što je Amfilohijevo svjetovno ime, nije bio dobar čovek jer je i “kao jerej i kao fizičko lice, život vodio posrćući pod svojom ambicijom da vlada: i crkvom, i državom, i ljudima i narodima”. “Ta ambicija počivala je na dubokom neslaganju sa novim dobom, sa pravom svih ljudi na život, na slobodu misli i verovanja, sa pravom na sopstveni identitet, bilo rodni, bilo seksualni, bilo nacionalni ili čak verski”.

“Vođen idejom ‘istrage poturica’, opsednut putem ka ‘Novom ljetu’, Crnoj Gori i Srbiji bez Bošnjaka, bez i samih Crnogoraca, Radović nikada nije krio svoj prezir za druge narode i vere, i više od toga. Muslimane je nazivao ‘lažnim ljudima, sa lažnom vjerom’, pravdajući srebrenički genocid. Ostaće zapamćen kao duhovnik koji je Arkana i njegovu paravojsku na Petrovdan, ni manje ni više, uveo u cetinjski manastir, da ih blagoslovi pre pohoda na Hrvatsku. Biće zabeleženo i to kako se javno nudio za jataka Radovanu Karadžiću, kako je njegovu majku sveticom proglasio, samo zato što je rodila onog što je ‘srpske zemlje’ ‘čistio od muslimana’, kao čovek koji je javno plakao samo za Miloševićem, a koji je nad odrom Zorana Đinđića, pred njegovom majkom, ženom i decom, praktično proklinjao ubijenog premijera’, zapisala je Srbljanovićeva.

Srpska istoričarka Latinka Perović je izjavila da je sahrana crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija izgledala kao „druga antibirokratska revolucija“.

„Gledajući prenos te sahrane, sve to me podsetilo kao da se radi o drugoj antibirokratskoj revoluciji. To je, posle Gazimestana, najizraženiji politički događaj i snažna homogenizacija Srba u Crnoj Gori i doprinos velikoj podeli u toj zemlji“, ocijenila je Latinka Perović na sjednici Političkog savjeta Građanskog demokratskog foruma.

Ispraćajem Amfilohija pozabavio se i srpski pisac i kolumnista Svetislav Basara Bas koji je redovnu kolumnu ironično nazvao “Sahranom biblijskih razmjera”.

“U nedelju je mimo običaja – nedelja je dan za ustajanje iz groba, a ne za polaganje u njega – sahranjen mitropolit Amfilohije, i to pompezno, na način faraonski, takođe mimo pravoslavnog zakonopravila koje nalaže da se umrli monah – bez obzira na čin – umota u mantiju, odnese u crkvu da prenoći, a onda se sutradan (bez ikakvog kovčega) polaže u grob u kome provede sledeće tri godine”, podsjetio je Basara na zakonopravilo uz konstataciju da zakonopravila za “za simfoniju Srpsje pravoslavne crkve i nacionalističke kulturno-političke elite zakonopravila naprosto ne važe”.

I Crkva mora poštovati zakone

A korona? Šta ćemo sa koronom? Kliktao je složno srpski i crnogorski rod, tačnije onaj njegov racionalniji dio, te uzalud ponavljao da vladika nije koronu odnio u grob. Uzalud. Jer na zapadnom Balkanu zakonopravila ne važe, uključujući I ona epidemijska. Tako je to odavno i prije one Brozove krilatice da se “ne moramo držati zakona kao pijan plota”.

Hoće li svi koji su iz Srbije i Bosne i Hercegovine bili na sahrani u Podgorici biti stavljeni u karantin od 14 dana? Naravno da neće. Zapravo neće niko. Svima njima treba dati da potpišu saglasnost kako se u slučaju zaraze koronom dobrovoljno odriču mjesta u bolnici. Pošteno, ali ni od toga neće biti ništa. Pa kako, zašto?

Crkva koja je u socijalizmu bila skrajnuta i potcijenjena postala je ne samo patner vlastima u svim našim normativno sekularnim državama. Ponegdje i ponekad, neki misle i prečesto, istupa iznad države ponašajući se da za nju zakonu ne važe. Kao u slučaju sahrane vladike Amfilohija. Država će nastaviti da opominje i kažnjava obične građane zbog toga što ne nose maske, ne drže distance ili ne peru ruke. I nikog nije briga što su neki građani jednakiji od drugih i u životu i u smrti. Ta će se praksa prekinuti onog dana kada zakoni budu podjednako važili za sve.

Piše: Goran Mišić, AJB

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/aplauzi-na-sahranama-vec-videno-budenje-srpskog-nacionalizma