Analiza DW: Dejton je zamrznuto Karađorđevo, podjela Bosne i Hercegovine na etničko-nacionalističkim osnovama nastavlja se i danas

Podjela Bosne i Hercegovine na etničko-nacionalističkim osnovama nastavlja se i danas, a u državi ostaju samo profiteri sistema, piše u komentaru za DW novinar Erich Rathfelder.

Kada se u proljeće 2019. u Titovom bunkeru kod Konjica diskutovalo o propasti Jugoslavije, na podiju su bili visokorangirani gosti: Raif Dizdarević i Stipe Mesić, dvojica posljednjih predsjednika propale države Jugoslavije. Mesić je od 2000. bio dva puta hrvatski predsjednik, a tu je bio i Milan Kučan, prvi slobodno izabrani predsjednik Slovenije, koji je na toj funkciji ostao 11 godina.

Sva trojica su se složila da je ključ razumijevanja rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana 25. marta 1991. u Karađorđevu. Trojica nekadašnjih predsjednika su bila istog mišljenja da je ideja o entoteritorijalnoj podjeli zemlje, sa svim implikacijama na politički dnevni red, došla kroz politiku hrvatskog i srpskog nacionalističkog vodstva pod Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.

Tuđman i Milošević se, istina, na to nisu usudili, iako su se oko Bosne i Hercegovine načelno složili, i vodili su dalje rat u Hrvatskoj. Isprepleteno multinacionalno i multireligiozno bosanskohercegovačko društvo je trebalo razbiti i provesti etnoteritorijalni princip.

Nacionalističke vođe Radovan Karadžić i Mate Boban pregovarali su 6. maja 1992. o spornim pitanjima teritorijalne podjele zemlje. Za bošnjačko-muslimansko stanovništvo nije bilo mjesta. Logične posljedice ovakve politike bile su etničko čišćenje Bošnjaka i svih protivnika nacionalizma.

Štaviše, rat nije bio građanskog karaktera. Zločini etničkog čišćenja nisu bili posljedica rata, već njegov cilj! Više od dva miliona ljudi je sistematski iskorijenjeno i protjerano, desetine hiljada ljudi ubijeno i desetine hiljada žena silovane.

Bosanska država se, istina, uspjela odbraniti. U centralnoj Bosni je HVO u jesen 1993. pretrpio žestok poraz, a onda je, nakon masivnog američkog pritiska, pokleknuo i Franjo Tuđman, a Vašingtonski sporazum iz marta 1994. okončao je rat u ratu, na užas zapadnohercegovačkih i srpskih ekstremista.

Karađorđevo je bilo passé, hrvatska paradržava tzv. Herceg-Bosna rasformirana i osnovana Federacija Bosne i Hercegovine. Ali, etnonacionalni princip je preživio.

Nastojeći da postigne prekid vatre, međunarodna zajednica je odmah prihvatila etnonacionalnu podjelu zemlje. Dejtonski sporazum je u novembru 1995., istina, okončao rat, stvorio demokratske strukture sa parlamentom na svim državnim nivoima, u kojima su sva tri „konstitutivna naroda“ trebala da pronađu kompromis za čitavu državu. Ali, u osnovi, sporazum nije promijenio ništa.

Zaraćene strane su, uz vojno prisustvo, uspjele da se razoružaju, ali je nacionalističkim elitama koje su vodile rat, dozvoljeno da ostanu na vlasti. Ljudi su bili traumatizovani, čeznuli za mirom i nisu imali snage da reaguju. Mediji su ostali u rukama ratnih huškača. Prerano održani izbori su ih čak i legitimisali. Pitanja ratnih zločina i satisfakcije za žrtve nijednom nisu ni spomenuti. Također, ni prava manjina, poput Roma, Jevreja i ostalih, koji nisu htjeli nacionalno da se definišu.

To što je Daytonom okončan rat, treba gledati pozitivno, ali da jedan mirovni sporazum konstituiše Ustav zemlje je jedinstven slučaj. Novi Ustav je nametnut. On je zemlji stavio okove i učinio nemogućim provođenje reformi, koje bi odgovarale evropskim ustavima. Različite mogućnosti veta partija iz „konstitutivnih nacija“ stvorile su mnoge mogućnosti za blokade. Podstaknuta je korupcija. U okvirima ovog Ustava nije moguće provesti ekonomske i pravne zahtjeve za integraciju zemlje u EU.

Kada su propale ustavne reforme koje su predložile Sjedinjene Države 2006. godine, potonuli su i snaga i interes zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma za tu zemlju. Evropska unija oscilira od jednog do drugog kompromisa, a presuda Evropskog suda u slučaju “Sejdić i Finci”, u kojem se zahtijevaju puna građanska prava manjina, se ne provodi. Na ovaj način ne može da uspije ni integracija u EU.

I nije nikakva tajna da nacionalističke partije imaju uspjeha u iskorištavanju mogućnosti blokada kako bi sebi obezbijedile prednost. Jer, nacionalističke partije profitiraju od statusa quo. U oblastima u kojima vladaju, dominiraju tržištem rada. One do najsitnijih detalja provode etnonacionalni princip u još izmiješanim sredinama. Dvije škole pod jednim krovom su samo jedan od primjera.

Postoje tri ideologije, tri kulture sjećanja i tri medijska svijeta, koja potpiruju religije. Ako ih ne slijediš, letiš. Ko im se ne priključi, ne može da nađe ni posao. Svako ko ne učestvuje, bit će progonjen kao narodni izdajnik. Manjine su marginalizovane, što je posljednjih godina dovelo do etničke segregacije.

Sve to je u najmanju ruku moralo da bude izazov za zapadni demokratski svijet. Obećanje iz Soluna, da i Bosna i Hercegovina treba da bude primljena u EU, zvuči sve nevjerovatnije. Bruxelles se zadovoljava lažima vodećih političara kako idu evropskim putem, a zapravo rade potpuno suprotno.

Činjenica da Milorad Dodik već godinama prijeti otcjepljenjem Republike Srpske je jasno kršenje Sporazuma iz Daytona i to bi visoki predstavnik morao da kazni. Dragan Čović je, doduše, prestao da priča o trećem entitetu, jer ne može da definiše granice. Ali, Milorad Dodik svojom opstruktivnom politikom pokušava i dalje da paralizuje Bosnu i Hercegovinu kako bi onda govorio da se radi o „propaloj državi“. A on s Rusijom ima moćnog saveznika za svoju politiku dezintegracije.

Sve, zapravo, miriše na Karađorđevo. Nadu daju samo nenacionalističke partije i civilno društvo. No, iako su ove partije i grupacije prisutne barem u većim gradovima, njih ignorišu međunarodne organizacije i EU. Najnoviji primjer: zašto predstavnik EU Johann Sattler ignoriše civilno društvo u Mostaru i pregovara samo s nacionalnim partijama o izbornom pravu u tom gradu?

Desetine hiljada dobro obrazovanih ljudi napuštaju zemlju, prvenstveno u pravcu EU. Oni ne mogu više da izdrže stanje u svojoj zemlji. Ne vide perspektivu ni za sebe ni za svoju djecu. Ako ćemo iskreno: ostaju stari, popovi, hodže i profiteri sistema. Stoga bi analizu tri nekadašnja predsjednika trebalo uzeti ozbiljno.

*Erich Rathfelder, 1947, je njemački novinar, dugogodišnji dopisnik berlinskog lista “Tageszeitung”, za koji je izvještavao i o ratovima tokom raspada Jugoslavije. Autor je više knjiga o Balkanu, Bosni i Kosovu. Živi na relaciji Split – Sarajevo. Tekst je dio serije povodom 25 godina od Dejtonskog sporazuma.