Lokalni izbori uz ideološke poruke i raspirivanje nacionalnih strasti

BiH je pred još jednim izborima. Za koje mjesecima ponavljam kako neće donijeti ništa specijalno nova. Da bi, naprotiv, samo dodatno mogli osnažiti logiku koju na vlastitim plećima desetljećima osjećamo. I zbog koje nas je u ovoj zemlji svakim danom sve manje.

Kod malog čovjeka, međutim, ponovo se pojavila nada. Da bi, naime, sa skorašnjim izborima konačno moglo krenuti. Da bi na vlast u općinama i gradovima širom zemlje, još konkretnije, konačno mogli doći novi ljudi. I da bi se to moglo odraziti i na njegov vlastiti život. Da bi i on, dakle, s ovim izborima konačno mogao okrenuti novu stranicu – da od svoga rada može živjeti kod vlastite kuće, u rođenoj zemlji. I da definitivno prestane razmišljati o tuđem svijetu u koji je, zbog karaktera vlasti ovdje, desetljećima prisiljen odlaziti.

Dio zasluga za novu nadu, vjerujem, pripada i novom kursu Središnjega izbornog povjerenstva (SIP). I njegovoj odlučnosti da iz političke utakmice isključi sve koji u javnom prostoru, u obraćanju biračkom tijelu posebice, koriste jezik mržnje. U jednom momentu zbog toga je nesanicom opterećeno bilo i vodstvo Ujedinjene Srpske, partije na čijem je čelu čovjek s još uvijek nerasvijetljenom i krajnje problematičnom ratnom prošlošću. Jer, njemu i njegovoj partiji je zbog govora mržnje – i podsjećanja na etničko čišćenje koje su njemu slični činili ratnih devedesetih – bilo onemogućeno sudjelovanje na lokalnim izborima.

Do izbora je, istina, još skoro mjesec. Ali, ne vjerujem da optimizam kod malog čovjeka već danas nije splasnuo. Ili barem dijelom splasnuo. Zašto?

Puno je razloga tome. Jedan bi, recimo, mogao biti u milosti koju prema govoru mržnje Stevandića i Ujedinjene Srpske iskaza Sud BiH. Institucija, dakle, koja bi takav govor prva morala i sankcionirati. Umjesto toga, najviša sudska instanca ove zemlje, vjerovali ili ne, odluku SIP-a proglasi ništavnom, a žalbu Ujedinjene Srpske opravdanom. I usput, svima kojima njegova odluka para uši „časni“ Sud pojasni, prijetnje novim etničkim čišćenjem u spotu ove partije nisu izrečene u vrijeme predizborne kampanje – nego prije nje. I stoga se na njih ni ne odnose pravila kojih se pojedinci i političke partije imaju pridržavati dok ta ista kampanja traje.

Stevandić i njegovi su, drugim riječima, mogli koristiti logiku zastrašivanja, kakvu su, recimo, u prvoj polovici XX stoljeća koristili neki drugi, na području Hitlerova Trećeg Reicha posebice. Jer, prijetnju novim etničkim čišćenjem je moguće razumjeti samo na taj način. No, „časni“ Sud svojom odlukom potvrdi da, ako je prijetnja izvan datuma predizborne kampanje, takvom je ni ne treba shvaćati. Nego je, ispade, treba razumjeti na način kako je i sam Stevandić krsti – kao umjetnički izričaj i formu umjetničke slobode. Koja, istina, ljude može natjerati na nove zbjegove, ali zbog njih se od prava na „umjetničke slobode“ ne smije odustajati.

Takvom odlukom, nažalost, Sud BiH će i sam biti odgovoran za radikalizaciju koja bi budućnost zemlje mogla dodatno opteretiti. Jer, njegova odluka je, više nego ijedan spot, pa i onaj zbog kojeg je sankcija Ujedinjenoj Srpskoj izrečena, vjetar u leđa političkom ekstremizmu kojeg lider ove partije i osobno personificira. I Stevandić mu zbog odrađenog marketinškog posla, koji će mu, čak i da ne radi nikakvu predizbornu kampanju donijeti utjecaj kakav ni sanjati nije mogao, može biti vječno zahvalan.

No, stajanje sistema uz pravo na prijetnje novim etničkim čišćenjem nije i jedini razlog splašnjavanja narodnoga optimizma, a i mojih procjena kako su promjene od ove zemlje još uvijek daleko. Ako je, naime, po prvim danima kampanje suditi, i na ovim izborima su, kao i na svim dosadašnjim, pomiješani lončići. Jer, umjesto lokalnih tema – izgradnje puteva, vodovoda, rješavanja pitanja lokalne infrastrukture uopće i njima sličnih – u prvom planu su ponovo visoke nacionalne teme.

Na predstavljanju kandidata SDA za lokalne izbore sarajevskog kantona, primjerice, mogao se vidjeti slogan Snažna SDA, sigurna BiH. Druga je stvar što tu sigurnost u prethodnih četvrt stoljeća s ovom partijom BiH ni jednog dana nije osjetila. Naprotiv, u njezinoj režiji je iskusila i kriminal i korupciju u najvišim strukturama državne vlasti. A, ruku na srce, svjedoči im i ovih dana. U vrijeme, dakle, dok njezine građane ova partija pokušava uvjeriti u potpuno suprotno. Po poznatom principu, dakako, vjerujte nama – ne vjerujte vlastitim očima.

No, da i nije tako, kakve veze apostrofirani slogan ima s lokalnim temama općina sarajevskog kantona? Nikakvih. Što, naravno, znaju i kreatori slogana. Ali, u nedostatku rezultata, koji bi poboljšali život lokalnoga stanovništva, pribjegava se porukama kojima se nanovo udara u tanane strune krvnih zrnaca – i igra na logiku zbijanja nacionalnih redova.

Slogane hrvatsko-srpskih partnera „borca“ za bošnjačka prava, dok ovaj tekst nastaje, još uvijek nisam bio u prilici vidjeti. No, SNSD-u, objektivno, oni ni ne trebaju. Jer, nepresušna tvornica kovanica, kojima se cilja na emocije obična svijeta – onih kojima se rasplamsavaju nacionalne strasti – je čovjek s čela te partije. Uostalom, to su potvrdile i njegove aktivnosti u prvim danima predizborne kampanje – što na poziciji člana državnoga Predsjedništva, što na poziciji lidera svoje partije. S tom pameću bi svugdje u svijetu bio tretiran najobičnijim klaunom. I bio bi predmet općeg podsmijeha. Ovdje je, dojam je, a i to je pokazatelj kako nam je socijalni ambijent daleko od civilizirana svijeta, sve bliže statusu nacionalnog božanstva.

Izborni inženjering, ili preciznije, prekrajanje volje birača, izborna krađa je priča koja ni na ovim izborima neće gubiti na svome intenzitetu. Naprotiv. Puno je indikacija da bi mogla biti i beskrupuloznija od svih dosadašnjih. Što bi, uostalom, ako ne to, trebala značiti Lista za Doboj u Mostaru. Ili, recimo, stranka Čapljina u srcu i Stranka za bolje Goražde u Doboju? A to, dakako, nisu jedini dokazi o stvarnim namjerama onih koji izborne marifetluke u BiH drže u svojim rukama. I pod svojom kontrolom dakako.

Ili, što bi, ako ne namjeru da se izbornom krađom osvoje neke općine i gradovi, trebao značiti podatak da je na pridobivanju našeg svijeta izvan BiH za jednu opciju novac poreznih obveznika trošilo čak i državno Ministarstvo vanjskih poslova? Ali, i da je na glasovanju iz inozemstva prijavljeno nekoliko puta više glasača nego ikada nakon rata. Iako, u prvim postratnim godinama su ljudi, koji su mimo svoje volje završili na različitim svjetskim meridijanima, još uvijek živjeli u nadi da im je boravak tamo privremen – i da će se brzo vratiti rodnom domu i nastaviti živjeti kako su uvijek i živjeli. I bili su, razumije se, zainteresirani participirati i u oblikovanju izborne volje.

Danas ih je s tom vrstom interesa svakim danom sve manje. A na popisu za glasovanje prijavljenih, što je logički paradoks, nekoliko puta više. Što, opet, sugerira da netko tko na različitim razinama ima kontrolu nad državnom administracijom, nad organima MUP-a posebice, zloupotrebljava svoju moć kako bi lažirao i volju birača.

Uostalom, zbog pokušaja prijevara ih i u ovom momentu ima uhapšenih. Iako, glavni bosovi će i ovaj put ostati izvan domašaja zakona. Iskustvo Prozor-Rame, uostalom, najzornije svjedoči u prilog tome. Tamošnji HDZ, naime, uz pomoć mostarske centrale dakako, čini sve kako bi dobio kontrolu nad jednim od najvećih općinskih proračuna u državi. A to je u regularnim uvjetima nemoguća misija. Naprosto, načelnik te općine je čovjek nesvakidašnjeg ugleda u svome kraju. I moguće ga je pobijediti jedino prijevaramaKrađom. I otuda masa prijavljenih za glasovanje iz inozemstva. Iako, makar polovina njih ne zna ni da su za glasovanje prijavljeni, ni da će za mjesec dana svoj glas dati Čovićevom jokeru za prvog u Prozor-Rami.

Naravno, od odgovornosti za već sada poprilično izvjestan izborni ishod amnestirati ne treba, niti je moguće, i građane. Jer, za očuvanje status quoa je odgovornost na njima i najveća. Na onima koji će izići na izbore i glasati za nacionaliste – a radi se mahom o ljudima zaposlenim u državnoj upravi, javnim poduzećima, državnim službama i agencijama – jer time, tako barem oni misle, čuvaju svoja radna mjesta. Ali, i na onima koji na izbore ponovo neće uz objašnjenje da ne žele sudjelovati u izrežiranomu kupleraju. A neizlaskom, zapravo, i sami potpomažu održanje stanja kakvo imamo čitavih četvrt vijeka.

Sve u svemu, u najvećem dijelu bi moglo biti kao što i jeste. Istina, ne treba isključiti i poneki potres. I obrat dakako. Na prostoru Federacije posebice. HDZ-u se, recimo, uopće ne piše dobro u Tomislavgradu – u kojem već 30 godina radi što mu drago. Sa strepnjom će, sve upućuje, čekati rezultate izbora i u Livnu. I SDA bi, međutim, u odnosu na prije četiri godine slavlje moglo ponegdje zaobići. U Sarajevu će, uvjeren sam, pakirati kofere. A slična sudbina bi je mogla zadesiti i još ponegdje – na prostoru Tuzlanskog kantona posebice.

Mjesecima, priznajem, ponavljam da je od mogućnosti potresa te vrste osiguran jedino Dodik. No, najnovije vijesti bi nesanicu mogle izazvati i kod njega. I to ne samo zbog onoga što bi ga moglo zadesiti na općinskoj, nego i entitetskoj i državnoj razini. Jer, čitam, vodstvo DNS-a, koji mu je omogućio i zaposjedanje i učvršćivanje na vrhu, a temeljem toga i kupovinu svega u RS-u – od BoskeHotela Bosna i Agencije Sector Security, zbog koje je njezin vlasnik i otpremljen s ovog svijeta, a zahvaljujući kojoj danas ima privatnu vojsku od 1.000 ili čak 1.500 naoružanih ljudi, do ATV-a i još koječega – je odlučilo nakon 15 godina vjernosti raskinuti koalicijski savez sa SNSD-om.

A to bi Milu silnog, u prilog čemu govore i prve reakcije oporbe u ovom dijelu zemlje – i pozivi DNS-u da joj se pridruži – moglo suočiti sa serijom potresa i lančanih udara, pa i definitivnim gubitkom političke moći kojom se danas šepuri.

Bilo kako bilo, za ono što za mjesec dana dobijemo nikoga nećemo imati pravo optuživati. Ni Ameriku, ni Evropu, ni Boga, ni cara. Uostalom, do njih i nije. Do nas je. Za sve što nam se dogodi zaslužni smo, a i odgovorni sami. Ili, kako ona narodna kaže, svatko dobije što zaslužuje. Pa i vlast kakvu zaslužuje. I, sve što s takvom vlašću ide u paketu.

Piše: Akademik Slavo Kukić