Kako su bošnjački političari, bez ispaljenog metka, Bosnu sveli na Kanton Sarajevo

Skupljeno je 18 potpisa za smjenu trenutne Vlade Kantona Sarajevo koja se u toj poziciji nije zadržala ni godinu dana. Među potpisnicima za smjenu je i Aljoša Čampara. Čampara je isključen iz SDA. Kakva će biti dalja sudbina Čampare? Da li će u novu Vladu ući SBB i tako formirati stabilnu većinu? Šta o svemu tome misli YouTuber Damir Nikšić, koji usput sjedi i u Skupštini? Od ostalih vijesti: ponovo se rješava problem GRAS-a, ViK ponovo dobio novu upravu i, naravno, dnevna doza „nestašluka“ direktorice KCUS-a i supruge predsjednika SDA, koja s pozicije direktorice Kliničkog centra u Sarajevu uspijeva nekako da se petlja i u političke procese u zemlji.

Ako kojim slučajem živite u BiH, posebno u njenom glavnom gradu, ovo su ključna pitanja o kojima posljednjih dana možete čuti ključne aktere kako dumaju.

Bezidejna politika

Usput možete čuti, iako ne često, da su članovi Predsjedništva otputovali negdje, uglavnom uz vrlo malo interesa javnosti, što ne treba da čudi, jer Predsjedništvo kao kolektiv diplomatske aktivnosti ima uglavnom samo kada ih neko privede na njih (vidi ovdje). Šta radi i usvaja Vijeće ministara također prolazi nezapaženo, kao što nezapaženo prolaze i aktivnosti Vlade Federacije BiH koja je u tehničkom mandatu već pune dvije godine.

I dok se svijet suočava s jednom od najvećih i najozbiljnijih pandemija koja je zadala težak udarac globaljnoj ekonomiji, dok se stotine milijardi od država upumpavaju kako bi se što više ublažile ekonomske štete COVID-a 19, dok Evropska unija najavljuje Ekonomsko-investicijski plan za zapadni Balkan vrijedan 9 milijardi eura, dok se priprema „mini Šengen“ kao velika ekonomska unija za našu regiju, dok migraciona kriza nastavlja potresati Evropu, uključujući našu zemlju i posebno samoj sebi prepuštenu Krajinu, probosanska politička scena predano je, istinski i dubinski posvećena međusobnim sukobima u Kantonu Sarajevu kao najvažnijem političkom izazovu. S onim gorespomenutim problemima i temama, a koje sigurno nisu kantonalna nadležnost, iste te probosanske stranke bave se onoliko koliko ih muka natjera.

No, ne ponašaju se sve političke opcije u BiH tako. Milorad Dodik još je kao predsjednik Republike Srpske svoju funkciju i ulogu predsjednika manjeg entiteta uspio izdići i na međunarodni nivo, te se s ove pozicije sastajati s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, otvarati svoje urede po svijetu, lobirati u SAD-u, itd… I kao član Predsjedništva nastavio je sastančiti s ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejem Lavrovom, predsjednikom Bjelorusije Aleksandrom Lukašenkom, s Vučićem se viđa i koordiniše politiku gotovo na sedmičnoj osnovi, dok usput, u svojstvu „lidera srpskog naroda“ uspijeva skoknuti i do Zagreba i susretati se s najvišim rukovodstvom Republike Hrvatske, jednako kao i predsjednik HDZ Dragan Čović, dok pak ostala dvojica kolega iz Predsjedništva ne mogu ni do Zagreba. Možda je Dodik zbog svojih preferencija i izbora saveznika dospio na crnu listu SAD-a, no postoji jasan i nimalo bezazlen kružiok partnera i država u kojima je više nego dobrodošao. Da ne spominjemo tek diplomatske aktivnosti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je uspio postati miljenik Zapada, a biti i dalje dobrodošao i u Rusiji i Kini, ili hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, prekaljenog briselskog diplomate.

S druge strane, nije baš najjasnije gdje je i kako danas prispjela „probosanska diplomatija“. Zapadni državnici nas odveć ne tretiraju preozbiljno osim ako nismo dio neke njihove šire strategije, a ni Erdogan od promjene u Predsjedništvu ne zove više prečesto. Eventualno od probosanskih protagonista čujemo poneku jadikovku vezano za pogubni ruski, srbijanski ili hrvatski utjecaj na našu zemlju, no rijetko kada im se postavlja pitanje šta oni sami tačno čine na osnaživanju i promociji bh. interesa u svijetu.

Filozofija mindera

Aljoša Čampara je intervjuu nakon isključenja iz SDA bio potpuno u pravu kada je zaključio da su Bošnjaci danas neupitan i nezaobilazan politički faktor te da je besmisleno plašiti ih Dodikom i Čovićem. Bošnjaci danas uistinu jesu u poziciji da imaju vlastitu državu u kojoj na raspolaganju imaju čitav niz institucija kojima upravljaju, no ključni problem nije u mogućnosti, nego u načinu na koji oni koji danas predstavljaju Bošnjake tretiraju i upravljaju institucijama države, a to čine nekompetentno, traljavo i besciljno.

Stoga, ne treba čuditi ni što su se ključne bitke probosanske scene danas najvećim dijelom svele na Kanton Sarajevo i pozicije i odnose koji u njemu vladaju. Iako će simpatizeri SDA i DF-a za ovo krivca tražiti u opoziciji, prije svega u NiP-u i Našoj stranci, jer oni tobože jedino kantonalne teme nameću kao bitne, najodgovornija za takvo stanje stvari upravo je SDA i njena filozofija upravljanja državom.

To je filozofija prema kojoj je država prije svega jedan veliki resurs kojim valja ovladati. Cilj takve politike u prvom redu je kontrola nad svim tim silnim budžetima, državnm firmama, ministarstvima, agencijama i ostalim institucijama, kako bi se u njih mogli kadrovirati vlastiti uhljebi i preko njih držati čvrsta i neprikosnovena kontrola nad svim ključnim segmentima društva: od državnog aparata preko ekonomije do kulture. Što su se pak sve te bitke svele uglavnom na teritoriju Sarajeva, posljedica je kako njegove velilčine i snage (preko 40% BDP-a čitave BiH i budžet veći od miliajrde), tako i činjenice da je iz glavnog grada puno lakše ovladati i resursima u ostatku države.

Zahvaljujući takvoj političkoj filozofiji, probosanska politička scena dospjela je u svojevrsni politički paradoks, pa u onome što bi trebalo biti potpuno politizirano, poput vanjske politike, ima vrlo skromnu infrastrukturu, nejasnu strategiju i lošu perspektivu, a stvari u koje bi politika trebalo da ima minimalno upliva, poput upravljanja bolnicama i prevoženja putnika, postale su vrhunski politički interes. Razlog je jasan: dugoročne lične koristi od dobre državne politike su maglovite; lične koristi od lokalne kontrole institucija i resursa su novčano i interesno trenutno vidljive i opipljive.

U konačnici, ovakav pristup i sistem vrijednosti ne gradi državu, ne gradi čak ni kanton, gradi tek jednu partokratsko-interesnu kastu koja zarad vlastitog profita parazitira na produktivnom radu ostatka društva. Za promjenu ovakve paradigme najprije će biti potrebna depolitizacija društva i redefinisanje onoga šta moderna država jeste, a za to su pak potrebni oni kadrovi koji odgovor na to pitanje već znaju.

Piše: Denijal Hadžović