O Bosni ‘u četiri oka’

Ovonedjeljno gostovanje političkog vodstva Republike Srpske kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Beogradu, odvijalo se po scenariju političke drame u kojoj je sve na kocki: i sam opstanak ili države Bosne i Hercegovine ili njenog entiteta Republike Srpske; međusobni odnosi u trouglu susjednih zemalja koje su prošle kroz ratni pakao devedesetih; prećutne prijetnje ponovnog crtanja granica koje su sa stvaranjem paradržava na teritoriju Bosne i Hercegovine bile uzrok masovnih progona stanovništva u ratu 1992.-95, ovog puta kao mogući kusur u pregovorima pod međunarodnim pokroviteljstvom za međusobno priznanje Kosova i Srbije.

Za dramu se ponajprije pobrinuo član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.

On u najavljenom sastanku najviših predstavnika Srbije i Kosova u Bijeloj kući u Vašingtonu vidi i priliku da, ako se već dogovaraju neke nove realnosti na Balkanu – i ako se od Srbije zahtijeva priznanje Kosova – onda treba staviti na dnevni red i status Republike Srpske. To nije nov projekt. Duga je istorija nastojanja da se potkopa i ospori bosanskohercegovačka državnost: sam Dodik je u nebrojenim prilikama govorio o Bosni i Hercegovini kao propaloj državi, otvoreno pozivao na njenu podjelu, predstavljao entitet kao srpsku državu. Novo je, međutim, to što je ovog puta te pozive na otcjepljenje Republike Srpske formalizovao u dokumentu upućenom predsjedniku Srbije kao podsjetnik za moguće otvaranje pitanja statusa entiteta i podjele Bosne i Hercegovine.

Vučić je, čuvajući se od optužbi kako na bilo koji način ohrabruje ili podržava takve inicijative ipak i sam doprinosio širenju neizvjesnosti uoči gostovanja reprezentacije Republike Srpske u Beogradu.

Govorio je kako on mora „saslušati šta oni traže“; kako je dva puta pročitao dokument iz Banjaluke i kako kritičari iz Sarajeva pojma nemaju šta on misli o tom dokumentu. Njegova izjava kako je tokom gostovanja rukovodstva Republike Srpske imao i razgovor nasamo s Dodikom mogla je biti sračunata na produbljivanje neizvjesnosti o tome o čemu su to razgovarali u četiri oka ali mu gost, na zajedničkoj konferenciji za štampu, nije ostavio nikakvog prostora za tajnovitost: javno je ponovio pitanje kako je Bosni i Hercegovi bilo dozvoljeno da se otcijepi od Jugoslavije a Republika Srpska ne smije ništa da traži.

Ovaj događaj na kraju umjesto bilo kakve tajnovitosti u Dodikovoj ljutitoj otvorenosti nudi svim zainteresovanim dobar uvid u ono šta se sve može očekivati u predstojećim razgovorima u Bijeloj kući i kakve odgovore da pripreme na očekivana pitanja.

Vučićeva sračunata pozivanja na poštovanje Dejtonskog sporazuma i suvereniteta Bosne i Hercegovine kakva je propisana tim sporazumom padaju u vodu ako on istovremeno redovno ugošćuje Dodika kao najupornijeg poricatelja bosanske države i daje mu platformu za njeno osporavanje i urušavanje. Dobar primjer je Dodikova verbalna odanost „izvornom Dejtonu“. On, recimo, bez i minimalnog poštovanja za činjenice falsifikuje već i prvi član tog sporazuma koji glasi:

„Kontinuitet: Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’, nastaviće svoje zakonsko postojanja pod međunarodnim pravom kao država, s unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se ovdje predviđa u njenim sadašnjim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati kao Bosna i Hercegovina članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili tražiti članstvo u organizacijama u okviru Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.“

Nastojanje da se 25 godina nakon postizanja Dejtonskog sporazuma dokaže kako je entitet stariji od države i da se protivustavno za Dan Republike Srpske proglasi 9. januar – dan kad je 1992. godine „Skupština Republike Srpske“ široke prostore Bosne i Hercegovine proglasila srpskim teritorijama na kojima će zatim biti provedeno „etničko čišćenje“ i masovna zlodjela s kulminacijom u genocidu u Srebrenici – suprotno je zaklinjanju u odanost izvornom Dejtonu ili suverenitetu bosanske države.

Pokušaj da se ta krivotvorena verzija istorije unese u razgovore pod okriljem Bijele kuće teško da će naići na razumijevanje čak i administracije čiji je predsjednik, dva mjeseca prije izbora, najživotnije zainteresovan za kakve-takve uspjehe na međunarodnoj sceni. On je inače više puta pokazao da nije baš zainteresovan za detalje evropske geografije: veliki odjek u svjetskim medijima imala je epizoda u kojoj je u razgovoru 2018. godine – optužio lidere baltičkih država da su započeli ratove devedesetih i doveli do raspada Jugoslavije a oni s nelagodom shvatili da je zamijenio Baltik i Balkan.

Samozvane „probosanske snage“ u Sarajevu ni danas, kao ni u pregovorima koji su vodili postizanju Dejtonskog sporazuma, nemaju usaglašen strateški odgovor na nasrtaje na bosansku državnost ni partnere u svijetu koji bi s punim autoritetom stali u odbranu Bosne i Hercegovine izvan uobičajenog uvjeravanja kako su „odani njenom suverenitetu i teritorijalnom integritetu“.

I to je, naravno, dragocjeno u odsustvu domaćih snaga koje su zaokupljene otimačinom za ostatke javnih dobara i funkcija; međusobnim optužbama za pripadanje kriminalnom i političkom podzemlju; sve do sumnjičenja za uvoz migranata džihadlijskih opredjeljenja.

Piše: Kemal Kurspahić, RFE