Vučić u Banjoj Luci s virusom Cosovo-19

Nisu se čestito ni smirili neredi u Srbiji izazvani hoću-neću policijskim satom zbog pandemije virusa Covid-19 koji je s one strane Drine bio pobijeđen da bi pobjednik pobijedio i na izborima, a Aleksandar Vučić je već bio u avionu. I doletio do Banje Luke. Razlog je što Covid-19 u Bosni i Hercegovini (kao, uostalom, ni u Srbiji) ne trpi poraz, već opasno prijeti, potpuno neosjetljiv na naciju, vjeru i političke proglase vladajućih partija, u što se vođa naprednjaka uvjerio i tokom protesta pred Skupštinom Srbije za koje su – njemu odani mediji – čak optužili lidera SNSD-a BiH Milorada Dodika i njegove “ruske veze”. Ljudi se, s razlogom, boje i nepoznate bolesti i bolesnog zdravstva, pa nije naodmet skrenuti im pažnju. Hljeba i igara, stara je deviza, u skladu s kojom je Vučić već na aerodromu dočekan uz kolo i pogaču, kako i dolikuje visokom gostu koji je u Republiku Srpsku stigao s obrazom: donio je ključeve 15 sanitetskih vozila namijenjenih domovima zdravlja širom RS-a, kao prethodnica je iz Beograda stigla pošiljka od 10.000 testova, a tokom cjelodnevne posjete frcali su milioni eura što ranije doniranih, što tek planiranih.

Objedinjavanje pitanja Kosova i RS-a

Kako god, valja izdvojiti dva obećanja – jedno Vučićevo, a drugo Dodikovo. Prvo se tiče najave gradnje aerodroma u Trebinju za koji Vučić već ima i upravljačku strukturu za narednih 35 godina. Drugo je nešto kraćeg roka i odnosi se na “objedinjavanje pitanja Kosova i RS-a” koje je Vučić pristojno odšutio, pa će član Predsjedništva BiH, kako je najavio, zajedno sa suradnicima “pokušati da ubijedi Vučića da se to posmatra jedinstveno”. Zna Dodik odlično po kojem rubu hoda kada otvara ovu vrstu Pandorine kutije, pa je stoga požurio da novinarima objasni kako to – baš ni u kom slučaju – nije protiv Dejtonskog sporazuma. A da se ne lažemo, zna i Vučić, pa je zato i šutio. I za svaki slučaj ponovio svoju evropsku mantru o Srbiji koja “ničim ne ugrožava Bosnu i Hercegovinu, podržava njezin teritorijalni integritet” i, naravno, ima “pravo da pomaže opstanak Republike Srpske”. Koji, naravno, niti jednog trenutka niko i nije doveo u pitanje, no za svaki slučaj – u brojnim reakcijama koje su uslijedile – valja izdvojiti onu američku, ambasadora Erica Nelsona, koji je naglasio kako je postojanje bilo kojeg entiteta BiH u potpunosti ovisno o postojanju BiH i neodvojivo od jednog i jedinog Daytona.

Strasti se, naravno, još nisu stišale, analitičari Balkana iz cijelog svijeta, a naročito domaći, latili su se posla još dok su delegacije domaćina i gostiju obilazile srpsko-ruski hram u izgradnji. Kad bude gotov, a u planu je uprkos pandemiji za dvije godine (izgradnja je počela 2018. kada su osveštani temelji), hram/repliku pravoslavne crkve koja je bila u Kremlju, nada se Dodik, otvorit će osobno ruski predsjednik Vladimir Putin. Zato obećavajuće-proročki zvuči Vučićev odgovor na novinarsko pitanje kada se očekuje kraj izgradnje: Do izbora! No, hram je i nezavršen očito poslužio svojoj namjeni, reprezentativnoj demonstraciji ruske podrške političkim projektima Srbije na Balkanu. Upravo u toj dimenziji valja čitati Dodikov nastup, ali i Vučićevu šutnju koja, je li, treba biti posve dovoljna da Evropa i ostatak svijeta razumiju poruku. Za svaki slučaj, beogradska Politika ju je i obznanila kao svoju (prijeteću) naslovnicu od petka: Ako KiM ostaje u Srbiji, Srpska će ostati u BiH.

Virus Cosovo-19

Što nedvosmisleno ukazuje koji je virus u Banju Luku doveo Vučića: onaj kosovski. Nije tajna, Evropska unija ima neskrivenu ambiciju da upravo sa Aleksandrom Vučićem riješi problem Kosova. Otuda svih osam godina njegove vladavine Srbijom Evropa nerijetko i na oba oka žmiri na njegovo gušenje ljudskih sloboda, medijskih prava i njegovu autokraciju. Kosovo i Rusija zapravo su determinante unutar kojih Evropa koketira s Vučićem sve računajući da će na kraju i vuk, tj. Putin biti sit, sve (balkanske) ovce na broju, a i problem Kosova riješen. Da je to hod po ivici (rata), Evropa kao nemušto ne vidi, a Vučić još nemuštije – kad god dođe pred svršen čin – ubaci Dodika da zaprijeti BiH. Vrzino kolo tako traje li traje, a temperature rastu sa svakim zahtjevom za intenziviranje razgovora Beograda i Prištine. Nekadašnja autonomna pokrajina bivše Jugoslavije sada već davne 2008. godine proglasila je nezavisnost koju je priznalo stotinjak država članica Ujedinjenih naroda, ali ne i Bosna i Hercegovina. Još i prije nego je kosovski parlament donio odluku o osamostaljenju, Raif Dizdarević je mudro (javno) objasnio zašto naša zemlja Kosovo treba priznati poslije Srbije – upravo zbog kompleksnosti same Bosne i Hercegovine i uvažavanja stavova srpskog naroda u BiH. Danas se iz Srbije lakše putuje na Kosovo i s Kosova u Srbiju nego što je to slučaj sa BiH, BiH je bila kolateralna šteta kada je Kosovo uvodilo stopostotne carine na uvoz robe iz Srbije, ali u BiH postoji razumijevanje i politika maksimalne osjetljivosti kada je o ovom pitanju riječ.

Bosna i Hercegovina – obećavaju u kuloarima evropski dužnosnici – biće nagrađena ozbiljnijom podrškom odmah po rješavanju problema Kosova. Umjesto bilo kakve nagrade, BiH zapravo od Evrope i dalje dobija kazne i pokoju mlaku reakciju nakon što se srpsko-rusko prijateljstvo razmaše prijetnjama poput ove posljednje, na čijim je krilima – tu bar niko nema dilema – Vučić koliko juče najavio da će svako sljedeće priznanje neke države Kosova biti ispraćeno “otpriznanjem novih pet”. Za njegove proeuropske vladavine, Ivica Dačić je isposlovao 18 otpriznanja, zaključno sa Siera Leone uoči pandemije Covid-19. I dok Srbija traži 19. otpriznanje, valja se složiti sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem i njegovom konstatacijom da Vučić nije nimalo u zavidnoj poziciji. No, to i dalje ne znači da tu poziciju – i tu je Komšić savršeno jasan – treba rješavati kompenzacijom dijelovima BiH. Da to nije opcija, Vučiću (a i Dodiku) trebaju objasniti ne samo BiH i njezini dužnosnici već i oni međunarodni prijatelji koje BiH ima, a ima ih. I nisu svi u zamahu ruskog graditeljstva i dijeljenja čokolada djeci kroz bodljikavu žicu.

Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje