Kad mladi huligani kliču ime Ratka Mladića

epa07461526 Citizens of Belgrade wave Serbian national flags, carry banners with anti-NATO slogans, crossed European Union emblems, photographs of Russian President Vladimir Putin and the Commander of the Army of Republika Srpska Ratko Mladic at a gathering outside the General Staff building, after which they walked through the streets of Belgrade to the Russian Embassy, marking the 20th anniversary of the North Atlantic Treaty Organization (NATO) bombing of Yugoslavia; in Belgrade, Serbia, 24 March 2019. The NATO bombing of the Federal Republic Yugoslavia began 20 years ago in which, according to unofficial sources, about 2,500 civilians and about 1,000 soldiers and police officers died in 11 weeks. In the 78-day bombardment, infrastructure, businesses, health facilities, media outlets and military facilities were badly damaged. The NATO action came after unsuccessful negotiations on a solution to the Kosovo crisis in Rambouillet and Paris, February and March 1999. The bombing of Yugoslavia ended on 10 June, with the adoption of UN Security Council Resolution 1244, followed by the withdrawal of the army and police from the province and the entry of international military troops. EPA-EFE/KOCA SULEJMANOVIC

Gledam… na protestima u Beogradu horski slave ‘oslobađanje’ Srebrenice i skandiraju ime ratnog zločinca.

Gledam kako poluljudi na protestima u Beogradu masovno horski skandiraju ime ratnog zločinca Ratka Mladića. I pazite, nisu to neke razuzdane grupice od desetak kako ih zovu “pijanih huligana“. Ne! Riječ je o stotinama, mahom mladih ljudi koji su na ovaj način, kako sami kažu “proslavili Dan oslobođena Srebrenice“.

Promatram sve te silne profašističke organizacije, od “Stroja“, “Obraza” i ostalih ilegalnih, pa do legalnih navijačkih grupa, do ljubitelja Ljotića, Nedića, Draže Mihailovića, kako se svi zajedno bore za “novu pravdu“ u Srbiji.

I najmanje što oni rade je brukanje poštenog svijeta koji se bori protiv Vučićeve strahovalade. Mnogo više je njihovo pojavljivanje zapravo očitavanje krvne slike Srbije danas, koja je duboko, duboko skrenula u ultradesne tokove, Srbije u kojoj su pročetnički revizionisti (p)ostali mejnstrim, a ljevičari neka vrsta teške malobrojne usamljene ilegale. To je neliječena Srbija, duboko metastaziranog narativa nekakve izmaštane herojike i Kosovskog mita.

Srpska pravoslavna crkva-militantna organizacija

I to je Srbija koju neformalno vodi Srpska pravoslavna crkva, a koja je od nevladine organizacije uzrasla u paramilitarnu formaciju, koja diže i buni narod u Crnoj Gori protiv legitimne vlasti. Na krilima ovih desperadosa, koji čak i u svojim redovima određuju ko je podoban, a ko ne (vidjeti pod imenom vladike Grigorija), elem na krilima svih njih rađa se potomstvo u Srbiji željno nekakvog novog Kosova, nekakvih digitalnih četnika i na koncu, potomstvo željno “svog đenerala Mladića”.

I ne, nema opravdanja, ako ste gledali proteste, vidjeli ste da je dvadesetak ljudi iz pokreta Žene u crnom bilo štićeno kordonom policije od “pravednika“ sa Mladićevim imenom na usnama. Njihov grijeh je bio, što su samo podsjetile na srebernički genocid. Onda su ti isti “pravednici“ onako homofobni napali ekipu Al Jazeere i ostale novinarske ekipe koje im nisu po mjeri. Prije toga su, ne zaboravite, zavodili red i udarali ostatak demonstranata koji im, pogađate, opet nisu po mjeri.

E u tom svijetu i u tom svjetlu se dešavju protesti u Beogradu, a rečenica, kako ih “truje“ tek šaka izgrendika desničara, naprosto ne stoji. Radi se o mladosti pustoj, uzrasloj na ništenju genocida, na afirmaciji ratnih zločinaca, na mitomaniji koja odavno prelazi zdrav razum, na crkvenoj militantnoj dogamtici koja je sveprisutna. I još najgore, radi se o mladosti koja u politici, u obrazovanju i religiji, zapravo dobija 100 posto podršku za svoje djelovanje.

Pa onda u osvit obilježavanja sreberničkog genocida kad vidite mladiće kako skandiraju ime Ratka Mladića, zapravo najbukvalnije gledate udžbenički primjer kasapljenja povijesti i nesuočavanja sa prošlošću. Jer, njihovi tinejdžerski ispadi su rezultat parapovijesne lekcije iz udžbenika u kojima je Draža Mihailović heroj, u kojima je Srebrenica nevidljiva tačka, “tamo negde u Bosni“, a koju su “oslobodili“ Mladićevi i Kardžićevi heroji.

I tako unedogled.

Najveća odgovornost

Sa ove strane Drine situacija je sa goreg postala lošija. Dodik i njegov revizionizam, stvorio je čitavu plejadu mladih ljudi, čak i u politici kojima je sprdnja sa genocidom, afirmacija ratnih zločinaca i zazivanje novog genocida stvar dobrog kućnog vaspitanja(sic!).

Četvrt vijeka nakon genocida u Srebrernici i najvećeg masovnog ubistva ljudi na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, mi nemamo mehanizme, pravne, a ni ljudske da zaustavimo revizionizam. Sa bilborda i murala, sve vrijeme nas pozdravljaju novi i novi Mladići.

Pravno gledajući,  Međunarodna zajednica snosi možda i najveću krivicu, jer mi neamamo zakon o zabrani negiraja zločina i genocida, nemamo porcesuiranje svih, ali baš svih odgovornih, nemamo zabranu zloupotrebe žrtava i političke upotrebe zločinaca.

Dabome, prvo i osnovno, nemamo bezmalo 9.000 ljudi, ali da smo baš toliko pravno-politički impotentni pa da nakon svega nemamo ni sankcije za zlotvore koji veličaju ubice, e to je nashvatljivo.

Pa se tragično, Bosna i Hercegovina poziva na Kanadu ili Novi Zeland, zemlje desetinama hiljada kilometara daleko koje imaju zakonske okvire o zabrani negiranja genocida, a mi-zemlja na čijoj teritroiji je počinjen genocid, nemamo isti.

Na to sve, imamo, silne falange političara na vlasti u RS-u i u tzv. opoziciji koji horski negiraju genocid u Srebrenici. I umjesto da se onako ljudski svi zajedno odreknu mjesta kandidata za načelnika opštine na lokalnim izborima u ime ne Bošnjaka nego ljudskosti, oni će zdušno podržati nekog “novog Srbina“.

To je Srebrenica, četvrt vijeka poslije, prepuštena porodicama pobijenih u genocidu, prepuštena dobrim ljudima, nevladinimn organizacijama i ponekoj klimavoj instruciji u BiH. Svi ostali-nije ih briga, blago rečeno.

O Srbiji i odnosu prema genocidu, tu na njenim vratima […] pa dovoljno vam je da pogledate samo jedan od silnih snimaka na kojima 10. jula mladi slave “oslobođenje Srebrenice“ i kliču ime Ratka Mladića.

Napisao sam da me je sramota, samo sramota tu neće puno pomoći.

Oni koji dožive pola vijeka od genocida, kako je krenulo, kriće se od mejnstrim ludila revizije i zla poricanja, koje se širi podmuklije, brže i strašnije od bilo kojeg virusa na svijetu.

Al Jazeera/Autor: Dragan Bursać