Ekspert za geopolitiku Janusz Bugajski tvrdi: Rusija ugrožava Bosnu i Hercegovinu!

Bosna i Hercegovina je postala geopolitički talac Moskve na Balkanu. Kremlj Vladimira Putina razvio je široku lepezu alata u izvođenju svoje antizapadne ofanzive, a više ih je sada raspoređeno na Zapadnom Balkanu kako bi se Bosna i Hercegovina zadržala u statusu  zamrznute države s neriješenim unutrašnjim sukobom, koji se može potaknuti  u korist Rusije.

Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Nasuprot tome, Moskva podržava nestabilnost i nesigurnost, jer joj to pomaže u postizanju četiri glavna cilja.

Prvo, može proširiti ruski geopolitički doseg. Historijski gledano, Balkan je odskočna daska prema Jadranu i Sredozemlju i ulaz u centralnu Europu. Utjecaj Moskve na balkanske vlade, uključujući i one u Srbiji i bosanskoj Republici Srpskoj, njena uloga u višenacionalnim formatima (kao što je Vijeće za provedbu mira u Bosni) i njeno vojno prisustvo (kao u Srbiji) pružaju joj rastući regionalni utjecaj.

 
Drugo, Moskva želi razbiti koheziju Zapada. Podsticanje sukoba na Balkanu ne samo da doprinosi nestabilnosti regije, već slabi i jedinstvo Zapada. Jedan od nedavnih primjera bila je i ponuda za razmjenu teritorije između Srbije i Kosova koju je podržala Moskva, a prihvatili i neki zapadni dužnosnici. Već je i sama rasprava o podjeli stvorila razdore u regiji i između zapadnih vlada. Raspirivanje lokalnih sporova može pomoći Moskvi u potkopavanju jedinstva Saveza i naglašavanju neorganizovanosti zapadne politike. Neriješeni sukobi i statusi pojedinih država također omogućuju Kremlju da tvrdi da NATO nije uspio stabilizirati regiju.
 
Treće, Kremlj želi ukloniti američku prisutnost na Balkanu. Glavni razlog opstrukcije širenja NATO-a je sprečavanje razmještanja američke vojske i isključivanje bilo kakvih čvrstih sigurnosnih garancija. Moskva preferira da se balkanske države ne pridruže Savezu, jer to pojačava ulogu Washingtona u odbrani Evrope. Također, Moskva želi potvrditi ono što Kremlj vidi kao svoje “legitimne interese” u udjelu u arhitekturi evropske sigurnosti. U praksi, takvi prijedlozi dovode u pitanje postojanje NATO-a, što je vidljivo i u prijedlogu Evropskog ugovora o sigurnosti, kojeg je Moskva sastavila nakon invazije na Gruziju 2008. godine. U tom se prijedlogu tražilo da Rusija garantuje sigurnost istoka Evrope. Sve su uključene države to odbacile, ali osnovni ciljevi revizionizma Kremlja ostali su ipak nepromijenjeni.
četvrto, Putin traži balkanske saveznike i, još više, vjerne sljedbenike. Ekonomske i energetske dimenzije su upravo u tome najizraženije u korumpiranju, ucjeni ili podmićivanju ključnih političkih figura. A ti političari mogu pomoći Kremlju tako što će potaknuti međuetničke sukobe, suprotstaviti se zapadnim inicijativama i podržati Moskvu na širem međunarodnom prostoru.
Poslovna ulaganja Moskve usmjerena su na maksimalan politički učinak. Rusija se snažno učvrstila u Srbiji kupovinom energetskih kompanija, zasićenjem medijskog prostora, političkom korupcijom i vojnom prisutnošću u svom samozvanom “humanitarnom centru” u Nišu. Srbija i Bosna i dalje su 100% ovisne o Gazpromu u isporuci plina i malo su učinile na diverzifikaciji izvora putem drugih regionalnih interkonektora ili alternativnih ugovora o uvozu s ne-ruskim dobavljačima. Srbija je potpisala memorandum o razumijevanju s Mađarskom o nastavku TurkStream-a, dok je Srbijagas najavio da će se ovaj plinovod proširiti na Republiku Srpsku, a možda i na Federaciju BiH.

Neadekvatna privatizacija također je ostavila većinu bosanskohercegovačkih naftnih preradjivača u rukama ruske državne kompanije Zarubezhneft. Umjesto da ulažu svježi kapital u naftnu industriju BiH, ruske su kompanije izvukle novac iz RS-a i dovele  industriju do ruba bankrota. Ovakvi manevri pružaju Moskvi još veću prevagu nad Banjalukom u pritisku na vladu da sklopi nove poslove u korist Kremlja.

Zagreb je također koristan Rusiji za održavanje Bosne van ravnoteže. Nacionalisti u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i u Hrvatskoj i u Bosni prisutnost Rusije vide kao priliku za potkrepljivanje svojih zahtjeva za treći hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini. Doista, srpski i hrvatski čelnici su našli zajednički interes da sarađuju u slabljenju centralne vlasti u Sarajevu.

Moskva dosljedno brani kvazi-separatistički srpski entitet u Bosni i Hercegovini na međunarodnoj sceni i mogla bi podržati direktnu secesiju. RS je vrijedna za Moskvu kao klin usred Balkana, protiv proširenja NATO-a i proširenja EU. U najgorem slučaju, Moskva bi mogla potaknuti Banjaluku da proglasi  nezavisnost, kako bi testirala odlučnost Zapada. Ako bi se diplomatski i vojni odgovor Zapada pokazao slabim i podijeljenim, Rusija bi mogla priznati novu državu, kao što je to bio slučaj s Abhazijom i Južnom Osetijom na okupiranim teritorijama Gruzije.

Rusija bi također mogla uvući Srbiju i Hrvatsku u sukob oko Bosne i Hercegovine i dodatno distancirati Beograd od članstva u EU. To bi imalo negativan utjecaj na sve susjedne države, a moglo bi mobilizirati i radikalizirati razne populacije, uključujući i Bošnjake, oko svog nacionalnog identiteta, državnosti i teritorija. Kremlj bi tada zasigurno eksploatisao i iskoristio sukobe koji bi uslijedili.

Piše. Janusz Bugajski (zurnal.info)