Čiji je energetski sektor u BiH: Rusima gas i nafta, Kinezima struja

Ruski kapital prvi put zvanično 2007. godine ulazi na tržište BiH
Prema podacima na statističkom web portalu Centralne banke Bosne i Hercegovine (CBBIH), stanje direktnih stranih investicija zaključno sa decembrom 2018. godine iznosi 14 milijardi i 269 miliona KM. Analizom podataka koji su dostupni, od 2003. do 2018. godine najveći rast direktnih stranih investicija u Bosni i Hercegovini zabilježen je 2007. godine, ili preciznije za oko 2,5 milijardi KM u odnosu na prethodnu 2006. godinu. Slučajno ili ne, upravo za 2007. godinu vezan je ulazak ruskog kapitala na tržište Bosne i Hercegovine, a podaci govore da ga u prethodnim godinama nije bilo nikako ili je bio statistički zanemarljiv. Naime, 2007. godine ruska kompanija NeftGazinKor, koja posluje u okviru Zarubežnjefta, kupila je cijelu naftnu indrustriju Republike Srpske (Rafinerija nafte u Brodu, Rafinerija ulja u Modriči i preduzeće za distrubuciju nafte i naftnih derivata ”Petrol”) za 236 miliona KM, a ukupne ruske investicije u toj godini iznosile su 332,8 miliona KM.
Podaci CBBIH jasno ukazuju da su direktna ruska ulaganja nastavljena i nakon 2007. godine sve do danas, osim 2013., 2016., i 2017. godine kada značajnije promjene u ulaganjima nisu zabilježene. Iz CBBIH navode da je najveći dio dosadašnjih direktnih investicija Rusije u BiH realizovan u djelatnosti proizvodnje koksa i rafiniranih naftnih proizvoda.
Osim u naftnom sektoru, investicije Rusije u Bosni i Hercegovini evidentne su u bankarskom sektoru preko Sber banke, jasne su veze ruskih kompanija sa domaćim kompanijama koje se bave distribucijom prirodnog gasa i gasifikacijom (direktno ili preko kompanija iz Srbije), kompanije koje investiraju u sektore elektroenergetike, rudarstva, metalske i druge teške industrije najčešće su u vlasništvu kontraverznih biznismena čije poslovanje je vezano za Rusiju ili neku od bivših sovjetskih republika, a investiranje u sektor infrastrukture rezervisano je za strateške partnere Rusije na globalnom nivou, a to su Kina i Turska.
Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da 2007. godina, gledajući sa političke strane, nije ključna godina za ulazak ruskog kapitala na tržište BiH. Teren je pripremljen, prethodne, 2006. godine kada je Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, dobio mandat za sastavljanje Vlade RS od tadašnjeg predsjednika RS Dragana Čavića, koji je u to vrijeme bio na čelu SDS-a. Dodikova Vlada je izabrana 28. februara 2006. godine, a pošto je to bila i godina Opštih izbora, SNSD, zahvaljujući prije svega nacionalističkoj retorici o samostalnosti Republike Srpske i obećanjima vezanim za velike projekte, u oktobru ostvaruje veliku pobjedu na svim nivoima i postaje nezaobilazan politički faktor u BiH. Od tada pa do danas, politička pozicija i kapacitet SNSD-a iz godine u godinu sve više jača, a Milorad Dodik ne krije svoju ulogu ključnog igrača Rusije u BiH, ali i na Balkanu. Značajno je istaći da je proces širenja uticaja Rusije u BiH tekao paralelno sa istim u susjednoj Hrvatskoj, pa je zahvaljujući tome Milorad Dodik u BiH dobio značajnog političkog saveznika u liku Dragana Čovića predsjednika HDZ-a BiH. Iako u manjoj mjeri, primjetno je da ni političke stranke sa sjedištem u Sarajevu nisu ostale imune na ruski uticaj, pa s vremena na vrijeme ”osovina Dodik – Čović” nađe partnera za realizaciju svojih planova.
Ulazak u naftni sektor
Prerada nafte i naftnih derivata u Bosni i Hercegovini vezana je za dvije rafinerije: Rafineriju nafte u Brodu i Rafineriju ulja u Modriči. Najveća preduzeća za distribuciju nafte i naftnih derivata u BiH su Nestro petrol i Energopetrol. Većinski vlasnik dvije rafinerije i Nestro Petrola je ruska kompanija NeftGazinKor, koja je kćerka firma Zarubežnjefta, a Energopetrol je u većinskom vlasništvu hrvatske kompanije INA, u kojoj je većinski dioničar mađarski MOL, a kojim je kroz 21,2% dionica u periodu od 2009. do 2011. godine tekao kapital ruske kompanije Surgutneftegas.

Nakon kriminalne privatizacije i štetnog ugovora sa britanskom kompanijom Vitol (2003.) naftna industrija u Republici Srpskoj je obezvrijeđena i dovedena pred svršen čin: bankrot ili prodaja. Dolaskom Milorada Dodika i SNSD-a na vlast u Republici Srpskoj, 2006. godine mijenja se Zakon o privatizaciji državnog kapitala i potpisuje protokol o prodaji naftne industrije Republike Srpske sa ruskom kompanijom NeftGazinKor. Ugovor o prodaji Rafinerije nafte u Brodu, Rafinerije ulja u Modriči i distributivnog preduzeća Petrol vrijedan 236 miliona KM potpisan je 02.02.2007. godine u Banja Luci. Kupac se obavezao na ispunjenje sljedećih ugovornih obaveza: prerada sirove nafte u obimu od 4,2 miliona tona godišnje, prerada ulja i maziva u obimu od 130.000 tona godišnje, plasman derivata putem distributivnog preduzeća 2.500 tona godišnje, izgradnja pruge između Rafinerije nafte u Brodu i Rafinerije ulja u Modriči, zadržavanje postojećeg broja radnika i drugo…

Većina obaveza NeftGazinKora nikada nije ispoštovana, a gubici preduzeća se gomilaju. Na dan 31.12.2019. godine akumulirani gubitak Rafinerije nafte Brod iznosi 742.397.977 KM, Rafinerije nafte Modriča 63.745.619 KM, Nestro Petrola 9.774.506 KM. Ključni razlozi gomilanja dugovanja u naftnom sektoru, prema istraživanju Radija Slobodna Evropa, su nedovoljna količina proizvedene nafte i naftnih derivata i veliki troškovi transporta zbog nedostatka infrastrukture (obećana pruga od Rafinerije u Brodu do Rafinerija u Modriči), a sve to ide u prilog tezi da su investicije Rusije u naftni sektor u BiH politički, a ne komercijalni projekat.

Prema dostupnim revizorskim izvještajima, sposobnost ovih kompanija da nastave poslovanje zavisi od kotinuirane finansijske podrške matičnog društva, a to je ruski Zarubežnjeft, što znači da se godinama ”održavaju u životu” zahvaljujući finansijskim injekcijama iz Rusije.
Ni Federacija BiH nije ostala imuna na ruski uticaj u naftnom sektoru. Naime, Vlada FBiH 2006. godine izvršila je dokapitalizaciju kompanije Energopetrol i prodala 67% vlasništva konzorcijumu kompanija INA (Hrvatska) i MOL (Mađarska), ostatak 22% vlasnik je Vlada FBiH i 11% mali dioničari. Dioničar mađarske kompanije MOL 2009. godine postao je Surgutneftegas, kompanija iz Sibira koja je prema pisanju medija u tijesnim vezama sa ruskim državnim vrhom. Većinski vlasnik hrvatske kompanije INA je upravo, prethodno pomenuti, mađarski MOL u čijem je vlasništvu 47% dionica. INA 2016. godine kupuje MOL-ov udio u vlasništvu (33,5%), a već 2018. godine dokapitalizacijom postaje vlasnik 88% dionica Energopetrola, udio vlasništva FBiH je spao na 8%, a malih akcionara na 4%. Prema posljednjem dostupnom finansijskom izvještaju, akumulirani gubitak Energopetrola je 215.515.632 KM, poslovanje kompanije zavisi od INA-e, a poslovanje INA-e se, iako je Mađarska 2011. godine otkupila dionice Surgutneftegasa u MOL-u, diktira iz Rusije.
Prirodni gas – ruski ili ničiji
U BiH nema eksplatoacije prirodnog gasa pa je država oslonjena na uvoz ovoga energenta i trenutno je moguć ulazak prirodnog gasa samo u jednoj tački, a to je mjesto Šepak kod Zvornika. Gas u BiH dolazi gasovodom dugim nekoliko hiljada kilometara iz Rusije, preko Ukrajine, Mađarske i Srbije.
Djelatnost transporta prirodnog gasa unutar BiH obavljaju tri kompanije: BH-Gas d.o.o. Sarajevo koji je u većinskom državnom vlasništvu; Sarajevo gas a.d. Istočno Sarajevo u kome je najveći akcionar Akcijski fond RS (30%); i Gas promet a.d. Istočno Sarajevo u kome je najveći akcionar JP ”Srbijagas” iz Novog Sada (40%) koje je pod kontrolom ruskog ”Gasproma”.

Djelatnost distribucije i trgovine gasom u BiH obavlja 9 kompanija, a analizom vlasničkih struktura i poslovanja ovih kompanija lako je utvrditi da je jedan dio njih direktno ili indirektno povezana sa ruskim gasnim kompanijama. ”Sarajevo-gas’’ d.o.o. iz Sarajeva je u vlasništvu Kantona Sarajevo. Opština Visoko je vlasnik JP ‘’Visoko ekoenergija’’ d.o.o. iz Visokog. Preduzeće ‘’Sarajevo-gas’’ a.d. iz Istočnog Sarajeva, kao što je već navedeno, u većinskom je vlasništvu Akcijskog fonda RS. Grad Zvornik je većinski vlasnik preduzeća ‘’Zvornik stan’’ a.d. iz Zvornika. CNG Energy d.o.o. iz Banja Luke, godinama posluje negativno i od pompezno najavljenih projekata nije realizovala niti jedan, u vlasništvu je CGE Engineering Srl iz Milana (Italija). Vlasnička struktura preduzeća ‘’Prvo gasno društvo’’ d.o.o. iz Zvornika, koje po svom nazivu asocira na firmu ‘’Prvo plinarsko društvo’’ iz Hrvatske povezanog sa uništavanjem Aluminija u Mostaru, vodi do Pančeva u Srbiji i firme Bedem Energy Solutions koja se bavi distribucijom komprimovanog prirodnog gasa (CNG). ‘’Bijeljina gas’’ d.o.o. iz Bijeljine u većinskom je vlasništvu ”Srbijagasa” iz Novog Sada direktnog partnera ruskog ‘’Gasproma’’. Preduzeće GAS-RES d.o.o. iz Banja Luke je u vlasništvu Vlade RS. Direktor preduzeća ‘’Energy prime RS’’ d.o.o. iz Trebinja je Tomislav Lovrić bivši izvršni direktor za ekonomsko-finansijske, računovodstvene i komercijalne poslove u mostarskom Aluminiju, a vlasnik ove firme je firma sličnog naziva ‘’Energy prime’’ iz Mostara u vlasništvu Marijana Primorca koji je takođe vlasnik kompanije ‘’Primorka’’ poznatoj po poslovanju sa Aluminijem. ”Alumina” d.o.o. Zvornik je ćerka firma kompanije ‘’Fabrika glinice Birač’’ koja je u stečaju zahvaljujući pranju novca od strane ruskog tajkuna Vladimira Romanova preko litvanske Ukio banke.

Iz prethodnih navoda vidljiv je gasni monopol koji Rusija ima u BiH, istraživanje GONG-a je detaljno pokazalo da je ista situacija i u Hrvatskoj, a stanje nije ništa bolje ni u drugim zemljama na Balkanu. Svaki pokušaj da se ovaj monopol umanji preko diverzifikacije izvora prirodnog gasa bude osujećen od strane političkih struktura koje se neskriveno zalažu za ruske interese na Balkanu.
Posljednji primjer aktiviranja ‘’ruskih igrača’’ u Bosni i Hercegovini jeste blokada izgradnje gasovoda ‘’Zagvozd – Novi Travnik’’, poznatijeg kao ‘’Južna interkonekcija’’, od strane Vlade RS, o kome je Žurnal pisao početkom 2019. godine. ‘’Južna interkonekcija’’ predstavljala bi krak Jadransko-jonskog gasovoda koji bi Bosnu i Hercegovinu snabdijevao gasom iz Azerbejdžana, a čime bi Bosna i Hercegovina postala u potpunosti nezavisna od ruskog gasa.

S druge strane, vidljiva je jasna podrška jačanju ruskog gasnog monopola najavom izgradnje kraka gasovoda ‘’Turski tok’’ koji bi vodio prema Republici Srpskoj.

Elektroenergetski sektor – preko tajkuna i Kineza
Elektroenergetski sektor u BiH zahvaljujući rudnom i vodnom bogatstvu, pogodnim vjetrovima i velikom broju sunčanih dana trebao bi biti lokomotiva razvoja otporna na vanjske uticaje. Međutim, ovaj sektor se decenijama koristi za izvlačenje novca u privatne i stranačke budžete, zapošljavanje stranačkih aktivista, rodbine stranačkih funkcionera i brojne druge kriminalno-koruptivne aktivnosti. Takav maćehinski odnos države prema elektroenergetskom sektoru za rezultat ima nedostatak novca potrebnog za održavanje postojećih objekata, ali i izgradnju novih, što je otvorilo vrata nepovoljnom kreditnom zaduživanju i investcijama biznismena čiji je kapital sumnjivog porijekla.
Prema izvještaju Državne regulatorne komisije za električnu energiju (DERK) u 2019. godini proizvedeno je ukupno 16.074 GWh električne energije. Termoelektrane su proizvele 9.613 GWh, hidroelektrane 5.650 GWh, vjetroelektrane 254 GWh, manji obnovljivi izvori (male hidroelektrane, vjetroelektrane priključene na distributivni sistem, solarne i elektrane na biogoriva) 536,94 GWh i elektrane industrijskih proizvođača 20,82 GWh.
Elektroenergetsku mrežu u BiH snabdijeva 5 termoelektrana (TE), od toga su četiri (Tuzla, Kakanj, Ugljevik i Gacko) u vlasništvu države, a jedna (Stanari) u vlasništvu privatne kompanije. Iako su najveći proizvođači električne energije, državne TE su prema dostupnim revizorskim i finansijskim izvještajima istovremeno i najveći gubitaši. Ovo je uzrokuje zastarjela tehnologija koja zahtijeva ćešće održavanje postrojenja, s jedne strane, ali i nedomaćinsko poslovanje, prekomjerno zapošljavanje i druge neregularnosti, s druge strane. Nasuprot državnim, TE ‘’Stanari’’, koja je u vlasništvu privatne kompanije ‘’EFT’’, srbijanskog biznismena Vuka Hamovića, iz godine u godinu ostvaruje profit zahvaljujući povlasticama dobijenim od strane vlasti u Republici Srpskoj. Značajno je pomenuti i propali projekat novog bloka TE u Ugljeviku za koji je koncesija data preduzeću ‘’Comsar Energy Group’’ u vlasništvu ruskog biznismena Rašida Serdarova. Takođe, trenutno je aktuelan i projekat Bloka 7 TE ‘’Tuzla’’, kome se protivi Evropska energetska zajednica (EEZ), a čija je izgradnja planirana sredstvima kineske Export-import banke (Exim).
Hidroelektrane (HE) su drugi po značaju segment elektroenergetskog sektora BiH. Sve postojeće velike HE u BiH su u državnom vlasništvu. Iako u manjoj mjeri u odnosu na termoelektrane, HE takođe bilježe gubitke u poslovanju. Izgradnja novih hidroenergetskih objekta finansira se kreditnim zaduženjima, a najsvježiji primjer je izgradnja HE ‘’Dabar’’ koju finansiraju i grade kompanije iz Kine.

 

Dvije jedine vjetroelektrane (VE) u BiH su ‘’Mesihovina’’ i ‘’Jelovača’’. VE ‘’Mesihovina’’ je u vlasništvu države i izgradnja je finansirana iz kreditnih sredstava, a VE ‘’Jelovača’’ je investicija firme F.L. Wind d.o.o, kćerke firme FEAL d.o.o. čije je poslovanje vezano za mostarski Aluminij, koji je, podsjetimo, uništen tako što je kupovao skupu električnu energiju od firme PPD povezane sa ruskim kapitalom, o kojoj je Žurnal pisao u više navrata.

Ostali mali proizvođači električne energije (male hidroelektrane, vjetroelektrane priključene na distributivni sistem, solarne i elektrane na biogoriva) uglavnom su u vlasništvu biznismena sa kapitalom sumnjivog porijekla, a najsvježiji primjer je najava izgradnje solarne elektrane u Bileći od strane kompanije ‘’EFT’’ za koju smo već prethodno naveli da je u vlasništvu Vuka Hamovića, čiji je kapital vezan za Euroaksis banku sa sjedištem u Rusiji.
Rudnici – državni na gubitku, privatni na dobitku
Već je navedeno da BiH raspolaže različitim rudnim bogatstvima, pa su rudnici svakako značajan privredni faktor. Između ostalih, izdvajaju se rudnici mrkog uglja, lignita, željezne rude i boksita.
Rudnici mrkog uglja i lignita su vezani za termoelektrane, uglavnom su u državnom vlasništvu, i u pravilu, kao i većina javnih preduzeća, posluju sa gubicima. Svakako, postoje i rudnici mrkog uglja i lignita koji su u privatnom vlasništvu. Rudnik mrkog uglja ‘’Miljevina’’ je u vlasništvu Gordana Pavlovića biznismena iz Foče koji povezan sa sumnjivim poslovima vezanim za Fabriku glinice ‘’Birač’’. Ruda lignita u Stanarima koristi se za rad TE ‘’Stanari’’ koja je u vlasništvu već pominjane privatne kompanije ‘’EFT’’, a koncesija za eksplatoaciju lignita je dodijeljena pod krajnje sumnjivim okolnostima.

 

Rudnici željezne rude ‘’Ljubija’’ su 49% u vlasništvu kompanije ‘’AcelorMittal’’, a 51% su vlasništvu države. Britanska kompanija ‘’AcelorMittal’’ je vlasnik i Željezare Zenica u kojoj se vrši prepada rude koja se eksplatiše u RŽR ‘’Ljubija’’. U posljednje vrijeme učestali su pokušaji vlasti u Republici Srpskoj da državni kapital u RŽR ‘’Ljubija’’ prodaju kompanijama koje su prema saznanjima Žurnala povezane sa Rusijom.

Kad su u pitanju rudnici boksita, u posljednje vrijeme najzanimljiviji po pitanju stranih investicija bio je rudnik u Posušju. Za privatizaciju ovoga rudnika, koja bi se realizovala u paketu sa mostarskom kompanijom ‘’Alumunij’’, bili su zainteresovani biznismeni iz Hrvatske koji imaju poslovnu saradnju sa kompanijama iz Rusije, a o čemu je Žurnal pisao u više navrata.
Kinesko-tursko investiranje u infrastrukturu
Kada su u pitanju infrastrukturni projekti, na Balkanu postaje popularno kreditiranje i građevinarstvo strateških partnera Rusije, a to su Kina i Turska.
Kineske investicije u BiH, prema navodima CBBIH, do sada su se u najvećoj odnosile na trgovinu na veliko i malo. Međutim, građevinari iz Kine, koji već grade stotine kilometara autoputa u Srbiji i Crnoj Gori, svoj posao šire i na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske. Prema pisanju portala Capital, pod izuzetno nepovoljnim uslovima kineska kompanija ‘’Šandong haj spid’’ dobila je koncesiju za izgradnju autoputa ‘’Banja Luka – Prijedor’’.
Građevinske kompanije iz Turske, koje su već u poslu izgradnje autoputa ‘’A1’’ kod Zenice, ovu djelatnost namjeravaju proširiti izgradnjom autoputa ”Sarajevo – Beograd”, a sve pod diplomatskim pokroviteljstvom tuskog predsjednika Redžepa Taipa Erdogana.
Zarobljena država
Čak i površnim pregledom prethodno iznesenih činjenica o investicijama u energetici i infrastrukturi u BiH, postaje jasno da je na sceni tzv. ‘’zarobljavanje države’’. Investicije Rusije i njenih strateških partnera u energetiku i infrastrukturu hirurški precizno dovode do zavisnosti ovih sektora od njihove ’’dobre volje’’ koja je uslovljena donošenjem političkih odluka, a to su u prvom redu integracije u Evropsku Uniju i NATO. U slučaju neposlušnosti, posljedice bi bile katastrofalne, a mogu se izdvojiti samo neke od njih: otpuštanje desetina hiljada radnika, smrzavanje gradova i kompanija koje se snabdijevaju prirodnim gasom, nemogućnost održavanja elektroenergetskih postrojenja i nedostatak sredstava za izgradnju novih, obustavljanje infrastrukturnih projekata i drugo.

 

U sektorima prerade i distribucije nafte i prirodnog gasa, energetskom sektoru i sektoru rudarstva u BiH (bez sektora infrastrukture) prema dostupnim podacima zaposleno je više od 35.000 radnika. Posljedice propasti ovih sektora u BiH bile bi nesagledive jer od njih zavisi opstanak i razvoj većine drugih privrednih sektora. Otpuštanje radnika dovelo bi do narušavanja socijalnog mira, a došlo bi i do kolapsa penzionog, poreskog i drugih sistema.

Usljed nedostatka drugih izvora prirodnog gasa, ‘’zavrtanjem gasnog ventila’’ u Rusiji došlo bi do smrzavanja domaćinstava i privrede u zimskom periodu u Kantonu Sarajevo, Istočnom Sarajevu, Visokom, Zvorniku, Bijeljini i drugim mjestima. Primjer ovakve ‘’gasne krize’’ desio se u januaru 2009. godine, kada se zbog gasnog sukoba Rusije i Ukrajine cijela Evropa, uključijući i BiH, smrzavala 2 sedmice.

Većina velikih elektroenergetskih postrojenja (termoelektrane i hidroelektrane), kao što je već navedeno, koristi zastarjelu tehnologiju kojoj je potrebno često održavanje. Zamjenski dijelovi za takvu tehnologiju u najvećoj mjeri se proizvode u Rusiji ili u nekoj od bivših sovjetskih republika. Ako se uzmu podaci o proizvodnji električne energije u BiH iz 2019. godine, od proizvedenih ukupno 16.074 GWh, termoelektrane i hidroelektrane su proizvele 15.263 GWh ili skoro 95% proizvedene električne energije. S obzirom da nisu osigurana vlastita sredstva za modernizaciju i izgradnju zamjenskih elektroenergetskih postrojenja, nije teško izvesti zaključak da bi problemi u funkcionisanju termoelektrana i hidroelektrana, usljed nemogućnosti njihovog održavanja značili kolaps elektroenergetskog sektora.

Usljed nedostatka vlastitih sredstava za realizaciju velikih infrastrukturnih projekata BiH je prinuđena na kreditna zaduženja, ali i prihvatanje različitih zahtjeva i uslova uspostavljenih od strane investitora, kao što je već navedeno, najćešće iz Kine i Turske, a odbijanje bi značilo potpunu obustavu razvoja ovoga sektora.

Iz svega navedenog, jasno je da ‘’zarobljavanje države’’ ide poprilično lako i brzo jer je Bosna i Hercegovina politički i socioekonomski za to plodno tlo, a još je jasnije da će ‘’oslobađanje države’’ ići veoma teško i sporo ako građani ikada donesu odluku da krenu u tom pravcu.

Piše: Slobodan Golubović Žurnal.info