Bosna – “katolički apsurdistan” don Josipa Vajdnera

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine na svojoj redovitoj 13. sjednici, održanoj u Sarajevu 10. lipnja 2020. godine, “prihvatilo je pokroviteljstvo za božićne jaslice, koje će biti postavljene na Trgu sv. Petra u Vatikanu za 2020. godinu”. U zapisniku s te sjednice (http://www.predsjednistvobih.ba/zaklj/sjed/default.aspx?id=88335&langTag=hr-HR) dalje se navodi: “Ovom odlukom, Bosna i Hercegovina će po prvi put na ovaj način sudjelovati u obilježavanju ovog katoličkog blagdana. Božićne jaslice će na Trgu sv. Petra biti izložene od 10. 12. 2020. do 6. 1. 2021. godine”.
Mislim da je najveći broj građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu i religijsku pripadnost, primio ovu vijest s neskrivenim zadovoljstvom jer su svjesni da će sve vrijeme ovogodišnjih božićnih i novogodišnjih blagdana kao i u danima nove 2021. godine – ne samo u zemljama Europske unije nego i u drugim zemljama svijeta u kojima ima katoličkih vjernika – Bosna i Hercegovina kao država i društvo sa svim svojim ljepotama, ali i razlikama, problemima i nesuglasicama, ponovno biti predmet razgovora i zanimanja, predmet rasprava o potrebi njezinoga priključenja i ulaska u društvo zemalja Europske unije, kamo ona svojim zemljopisnim, civilizacijskim, kulturološkim i religijskim karakteristikama već odavna i pripada. S druge strane, nakon objave ove vijesti nitko u Bosni i Hercegovini ni na jednoj razini – religijskoj, nacionalnoj ili pak građanskoj – nije iskazao negativan stav u svezi s tom odlukom Predsjedništva BiH osim – zamislite, molim Vas – predstavnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. I to u liku glavnog urednika Katoličkoga tjednika, don Josipa Vajdnera, koji je odmah i bez puno razmišljanja rekao da je, kad je ta odluka u pitanju, riječ o apsurdu i to, čujte umni iskaz ovoga kleričkog umnika: “jer u Predsjedništvu BiH ne sjedi legitimni hrvatski član”. I drugo, smatra ovaj ‘’zabrinuti’’ klerik, ova inicijativa je licemjerna “jer služi u svrhe promocije određenih politika” te slavodobitno klikće: “Ako hoćete da budemo do kraja otvoreni: ta inicijativa služi licemjerju”, pa slijedom toga, “umjesto što će ulagati novac u takvu inicijativu koja očito služi samopromociji pojedinih političkih opcija, bolje bi bilo da se potrude i vrate Katoličkoj crkvi ono što su komunisti oteli nakon II. svjetskog rata” (https://hms.ba/vajdner-za-hms-radi-se-o-apsurdu-jer-u-predsjednistvu-bih-ne-sjedi-legitimni-hrvatski-clan/).
E, tu smo, dakle: kao prvo, u pitanju je politika. Opet se sarajevski klerički Kaptol želi izjasniti o tome, je li Željko Komšić “legitimni hrvatski član”, odnosno legitimni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda u BiH. U razjašnjenju te dileme zamolio bih gospodu Vajdnera i njegove kaptolske drugove da pročitaju članak V. Ustava Bosne i Hercegovine koji je kao sastavni dio Daytonskoga sporazuma supotpisao dr. sc. Franjo Tuđman, u kojem stoji: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana sa teritorija Republike Srpske. (…) Članovi Predsjedništva biraju se izravno u svakom entitetu (tako da svaki glasač glasuje za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu), sukladno izbornom zakonu kojeg donosi Parlamentarna skupština.
Dakle nigdje, ni u jednome od ta dva temeljna dokumenta, Ustavu BiH i Izbornome zakonu, ne stoji da na području Federacije BiH Hrvati biraju Hrvata kao svog predstavnika koji će nastupati u njihovo ime ili da Bošnjaci biraju svog, ili pak Srbi svog na području Republike Srpske, nego da iz mnoštva natjecatelja tu trojicu nacionalno različitih kandidata biraju građani Bosne i Hercegovine i to tako da iz “nacionalnih čopora” izabrani kandidati kao Bošnjak, Hrvat i Srbin predstavljaju sve građane BiH, a ne da svatko predstavlja svoju nacionalnu skupinu. Također, tamo nigdje ne stoji da izabranome članu Predsjedništva BiH religijske zajednice trebaju dati svoj izborni blagoslov i proglasiti ga legitimnim predstavnikom jedne nacionalno-religijske skupine.
Stoga bi nakon takvoga, njima jako dobro poznatog stanja stvari bilo izlišno postavljati pitanje, je li prema gore navedenim dokumentima Željko Komšić i legalni i legitimni član Predsjedništva BiH, jer on nije tu uime Hrvata u BiH, nego jedan od njih koji se javio na natječaj ispunjavajući sve potrebne uvjete: Hrvat i živi na području Federacije BiH bez ikakve obveze da predstavlja samo Hrvate. Kao što će se u nekim budućim izborima, ne bude li došlo do promjene Izbornoga zakona, na tome mjestu naći netko tko je član Stranke demokratske akcije, tko je islamske vjeroispovijesti, a izjašnjava se kao Hrvat, jer će ga izabrati većinska populacija. Je li to ispravno? Nije, naravno, ako bi Izbornim zakonom bilo određeno da izabrani član Predsjedništva BiH nastupa isključivo uime Hrvata katolika u BiH.
Kao drugo, ovoga katoličkog uglednika don Josipa Vajdnera muči povrat crkvene imovine koju su ti nesretni i prokleti “komunisti oteli nakon II. svjetskog rata”, što ponovno potvrđuje već ranije utvrđenu tezu da mnogim katoličkim klericima nije bitno promicanje nauka Isusa Nazarećanina, promicanje ljubavi prema drugima, svjedočenje kršćanske vjere siromaštvom, solidarnošću, razumijevanjem, nego gomilanje bogatstva po svaku cijenu.
Nečuveno, reći će mnogi. Jer, umjesto da katolički klerici u BiH budu zbog ove odluke Predsjedništva BiH sretni do neba, da se od sreće “udaraju nogom u guzicu”, oni čangrizavo pokazuju neskrivenu ljutnju na vatikansku diplomaciju koja im je ovim činom opalila debelu nediplomatsku šamarčinu i pokazala što im je činiti i kako se trebaju ponašati prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, ali i prema Svetoj Stolici i samome papi Franji. Pokazala im je da je Bosna i Hercegovina – bez obzira na sve njezine nedostatke – ipak suverena, samostalna i uz to sekularna država, a ne njihova prćija u kojoj bi za donošenje odluke o pokroviteljstvu za božićne jaslice bilo potrebno konzultirati nositelje visokih služba Katoličke crkve u BiH. Također, ovim činom je vatikanska diplomacija sarajevskome Kaptolu pokazala da je Bosna i Hercegovina miljenica i ovoga pape, pape Franje, kao što je bila miljenica pape sv. Ivana Pavla II. i da im je klerici svojim “igrama” ne mogu obljutaviti. Uz to, sarajevskim klericima je pokazala da je Drugi vatikanski sabor davno završen, davne 1965. godine, i da se tada na njemu zaključilo da postoje dvije neovisne, zasebne stvarnosti – religijska i civilna (sekularna) – i da se ta religijska zbilja nema potrebe i ne treba prelijevati (miješati) u sekularnu.

Također, vatikanska diplomacija ovim nije prihvatila jadikovke sarajevskoga Kaptola o tzv. ugroženosti “napaćenog katoličkog puka” u BiH, posebno nakon mise održane u sarajevskoj prvostolnici u spomen, između ostalih, i onih nimalo nevinih ‘’prokletnika’’ koji su na sramotu hrvatskih katolika u BiH palili i žarili po Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, koji su – da budem potpuno osoban – zajedno s talijanskim karabinjerima omogućili dolazak četnika u Ramu u listopadu 1942. gdje su ovi u tri dana pobili i poklali preko 1.000 katolika i muslimana, spalili sve kuće, štale, popljačkali što su mogli a da se o tome nije nigdje oglasio ni jedan tadašnji franjevački provincijal niti ijedan biskup u BiH ili u Hrvatskoj, pa ni Alojzije Stepinac, niti netko od ustaških glavešina u Sarajevu, Mostaru, Bugojnu ili pak Zagrebu. U tome pohodu, četnici su počinili najveći pokolj hrvatskoga naroda uopće u II. svjetskom ratu. A što potvrđuje i povjesničar prof. dr. sc. Ivo Goldstein u svome tekstu “Rama 1942 – tragedija jednog mikrokozmosa” (u: T. Brković, S. Lovrić, M. Petričević i J. Šarčević (2014) Rama 1942. Šćit: Franjevački samostan Rama-Šćit) u kojem kaže doslovno ovo: “Četnički zločin u Rami jest nesumnjivo po broju žrtava najveći pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u tom ratu, bilo u BiH, bilo u Hrvatskoj. Dakle, on je dio genocida koji su počinili četnici tijekom rata 1941-1945. u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini nad Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima”.
I, nakon svega, nikome ništa. Uj’o vuk magarca! Stoga ne čudi da gosp. Vajdner već dulje vrijeme brtvi jedno te isto unatoč znanju da Hrvati u BiH ni danas, a ni onda u II. svjetskom ratu nisu bili ugroženi isključivo od drugih, onda od Srba četnika i partizana, a u posljednjem ratu od Srba i Bošnjaka, nego ponajprije od svojih, od onih koji su si uzeli za pravo nastupati u njihovo ime. I uvijek ih, uz kuknjavu da je netko drugi kriv, prepuštali pogibelji. I danas Hrvate u BiH u pogibelj vode njihovi tzv. “iskonski, stožerni predstavnici” uz svesrdnu pomoć mnogih katoličkih klerika.
Zahvaljujući upravo takvim nastupima katoličkih klerika, Bosna jest, kako reče dominus Vajdner, “zemlja apsurda” pa se u tome smislu Bosnu može i nazvati “katolički apsurdistan”. A da bi tako moralo biti, potvrđuje i sam gore spomenuti umnik svojom izjavom: “Bosna je zemlja apsurda pa se dogodi da se u jednom danu promijene sva četiri ‘godišnja doba’. I to ne samo u meteorološkom nego i društvenom smislu. Ljudi su skloni danas zapaliti zgradu Predsjedništva pa se sutra ponašati kao da ništa nije bilo. U tom kontekstu možemo promatrati i prihvaćanje inicijative da Predsjedništvo BiH bude pokrovitelj božićnih jaslica u Vatikanu”.

Piše: prof. dr. Ivan Markešić, soiolog religije iz Zagreba