Politika fašizma i fašizam politike

Korona nas je držala u stanju razuma jedva dva mjeseca. Bili smo pošteđeni jalove i svađalačke politike, priča o vitalnim nacionalnim interesima, stranim sudijama, izbornom zakonu, raznim korupcionaškim i drugim  aferama i skandalima. Preko noći su zaćutali nacionalisti, revizionisti, separatisti, globalisti, secesionisti… O, kako se s lakoćom disalo bez tog svakodnevnog tereta!

Kada se učinilo da nas je pandemija ujedinila u posvećenosti čovjeku i njegovom dobru, jedna misa nas je vratila na utabane puteve mržnje i političkog bespuća. Potpomognute politikama mržnje, istorijske ideologeme su okupile ostrašćene pripadnike grupa koje su željno čekale da se dočepaju simbola koji će ih izdvojiti i dati im posebno značenje.

U to zamešateljstvo politike i Crkve (ne i religije!) upleo se i bosanskohercegovački PEN centar, što je nesrećne pisce podijelilo po nekim nevidljivim šavovima i svrstalo ih tamo gdje ne pripadaju. Sve to je već viđena dramaturgija nevidljivih režisera i koreografa naše stvarnosti u koju se uvijek zapetljaju i ozbiljni umovi. Njihovo svrstavanje i nesvrstavanje samo održava napetost i dinamiku dramaturgije stradanja.

Nije misa za Blajburg ništa novo što je trebalo da uznemiri našu savjest. I do sada su se održavale mise za zločine i zločince, ovdje i u okruženju. Bio je to folklor našeg fašizma koji nas je uvijek interesovao samo toliko koliko je bilo potrebno da nas “opravda” kad bude trebalo. Nismo ga primjećivali jer je bio naš.

Nisu fašizam samo Blajburg i Ravna Gora (ustaše i četnici!). Naš fašizam su  naše  politike! Njih je iznjedrila demokratija, koju smo egzaltirano prigrlili i strastveno je njegujemo i održavamo u životu kao našu najveću slobodu. Zahvaljujući demokratiji, naši individualni fašizmi su iskoristili slobodu, organizovali se kroz partije i uvukli nas u mračnu igru zla. Zar i Hitler i Musolini nisu došli na vlast na višestranačkim izborima? Tako je i naša demokratski izabrana vlast izvela svoje fašiste na naše trgove. Naša demoktatska vlast je preimenovala nazive naših ulica, brišući imana antifašista i ispisujući imena zločinaca. Mi smo slali našu djecu u škole u koje su vlasti uvele fašiste. Ćutali smo i kada su, uz prećutnu saglasnost vlasti, porušeni svi spomenici herojima borbe protiv fašizma. Mi smo ubili antifašizam i otvorili prostor fašistima.

Kolektivnim ćutanjem mi smo njegovali fašizam kome se danas čudimo i pokušavamo da skrenemo pažnju na njegovo prisustvo. Danas smo dezorijentisani i ne znamo šta hoćemo. Zbog toga su i pisci, koji su pojedinačno davali ogroman doprinos borbi protiv fašizma, upali u zamku kolektivizma i brzopletog reagovanja na manifeste našeg tradicionalnog fašizma.

Naša demokratija je ubila samu sebe! Ona je nudila slobodu iza koje se uvijek krila neka vrsta zarobljeništva. Drugi predsjednik Amerike Džon Adams je još 1814. pisao prijatelju političkom filozofu Džonu Tejloru „da se još nije pojavila demokratija koja nije izvršila samoubistvo.“ Naši umovi su bili zarobljeni političkim pluralizmom (partijama!), koji nas je zaveo i zaslijepio. „Partije su čudesan mehanizam zbog kojeg, u cijeloj zemlji, nijedan duh ne može da posveti pažnju naporu da, u javnim poslovima, uoči i izdvoji dobro, pravdu i istinu… Zlo političkih partija bode oči“, pisala je Simon Vejl 1942. godine.

Stranke, udruženja, sindikati, projekti, grantovi – sve je to sužavalo naš prostor slobode i ohrabrivalo fašiste, diktatore, lopove, profitere i političku ološ. Mi danas gledamo idiote u parlamentima, smijemo se njihovom neznanju i primitivizmu, zabavlja nas njihova kolosalna neukost u svemu. Vidimo gomilu nedovršenih kreatura koji slijepo slijede vođu, čak i kad ni on sam ne zna šta govori i kuda ide. Čudimo se ministrima sa kriminalnim biografijama i falsifikovanim diplomama, zaboravljajući da je sav taj jad i bijeda djelo naše demokratske (ne)volje. Fašistoidne predstave se svakodnevno odvijaju pred našim očima, a mi i dalje ćutimo. Ćutimo jer to od nasa traži naše pripadništvo.

To demokratsko pripadništva, kao pogonska snaga čovjekovog aktivizma, nosi  u sebi svojevrsni fašizam. Kad pojedinac pristupa kolektivitetu nije svjestan da se odriče dijela sopstvenog bića. Kolektivitet od pojedinca uzima najbolje, a najčešće mu daje ono najgore. Pripadanje je logor u pustinji, pristajanje na  zarobljeništvo.
U fanatičnom pripadništvu se krije otrovni miris fašizma. Priča o zlu je veličanje zla. Njegovanje žrtava, koje Crkva vrši kroz istoriju svog postojanja, je oživljavanje zla. Zbog toga nikada nije uspjela da dušu čovjeka spasi od mržnje i u nju ulije bratsku ljubav i slogu.

Čovjek je  oduvijek sve svoje umne potencijale koristio da pripada oblicima zajedništva koji opstaju na mržnji i razdoru. I institucije je osnivao sa tim ciljem. Neprijatelj i mržnja su oduvijek bili nezaobilazan narativ i topos mišljenja i govora. Vidimo to danas na svakom koraku. Mržnja je pokretač masa kojima su ideologije dale značaj konstituenta svih oblika vlasti.

Ta čovjekova bolest je neizlječiva. Takav je smjer istorijskog kretanja. Kada su ljudi počeli da se okupljaju u grupe i formiraju prve društvene zajednice, javio se strah od drugih. To je proizvelo procese nepovjerenja i razdvajanja. Kolektiviteti  su počeli da se međusobno mrze i sukobljavaju. Grupa je od tada do danas nukleus razdora, mržnje i sukoba. Ona opstaje na zakonima čopora koji je u stalnom pokretu. Čopor je izazov. Stalno odnekud dopire eho njegovog zova. Toplota s kojom čopor dočekuje opija. Njegov smrad se dugo ne osjeća. Rijetko ko je do kraja izdržao u tom toplom i omamljujućem brlogu.

Zvuči apsurdno, ali sve što ljude okuplja i ujedinjuje postaje faktor rasula. Ali, ljudi imaju neobjašnjivu  potrebu da se okupljaju pod nekom idejom, ciljem, programom, ili bilo kakvim, pa i posve maglovitim i nejasnim, razlogom. I država i crkva su istrajavale u tom stradalništvu i ništa iz tužne istorije nisu naučile. U centru interesovanja crkve uvijek je pripadnik, a ne čovjek i njegova duša. Zato su čovjek i njegova crkva neprekidno u prostoru mraka. I zbog toga mjesta zločina i grobovi žrtava nikada neće prestati biti razlog okupljanja i mržnje. Boriti se protiv toga novim okupljanjem je samo rasplamsavanje požara.

Zakoni čopora nikada nisu omogućili čovjeku da upravlja gomilom. Ma koliko se trudio da ovlada njenim izazovima, ona mu se uvijek otimala. Isto su prolazili i oni koji su tiranijom pokušavali da je ukrote, kao i oni koji su joj sve davali. To je dokaz da čovjek ne zna da upravlja ni sobom ni drugima. Sve što čovjek zna, jeste strast i razaranje. Zbog toga su ratovi istorijska konstanta. Ratovima se čovjekova destruktivna energija stalno obnavljala i ni jedan mir ne uspijeva da ugasi požar iz koga je nastao.

Prosto, čovjekov razum se formirao u smjeru koji će ga sačuvati od napada drugog, onog od koga mu dolazi opasnost i koga beskrajno mrzi. Zbog toga je njegov um vječito usmjereni na usavršavanje oružja i ratničkih vještina. Gotova sva čovjekova dostignuća nastajala su iz potrebe da preživi i da bude uspješan ratnik i osvajač. Sva današnja informatička dostignuća nastala su u laboratorijama vojnih struktura. Ekonomija naše civilizacije vjerovatno zavisi od ekonomije vojne moći. Izgleda da su sve naše mržnje, netrpeljivosti i ideologije pogonsko gorivo za proizvodnju destrukcije i razarajućih sukoba. Čovjeku koji od postanka živi sa uvjerenjem da mu je neprijatelj u susjedstvu, uvijek je bio potreban neprijatelj, sukob i pobjednik.

Grupom upravlja prenaglašena energija kolektiva. Ona je razorna. Grupa ima potrebu da stalno pokazuje svoju snagu i  moć jer je to dokaz njene opravdanosti i uloge. Grup nema potrebu da sarađuje. Kompromisi su, po ligici moći, znak slabosti i umanjuju njen značaj. Otuda se danas svaki oblik saradnje odvija u granicama nužnosti koja osigurava samo privid srećnog zajedništva. Koncept opstaje bez obzira što obesmišljava, unazađuje i prikriva. Destruktivna orijentacija grupe je fanatizam kome se nema ko suprostaviti.

To nesrećno spašavanje golog života gurnulo je u drugi plan razvoj čovjekovog duhovnog bića. Mi danas više ne vidimo čovjekov duhovni dio. Čovjek se uništio kao moralno biće. Taj monstrum nam svakog dana prijeti svojom mržnjom i neznanjem. Besprizorni vladaju našim životima. Oni nas pljačkaju, potkradaju, lažu i obmanjuju na svakom koraku, ubjeđujući nas da rade za naše dobro i našu sreću.

Planetarna nesreće je takva i tolika da više ne postoji način čovjekovog spasenja. Ljudska civilizacija je izgubljena. Čeka se kolektivni kraj koji mora doći. Pandemija korona virusa je možda bila generalna proba prirode da se obračuna sa čovjekovim bezumljem. Ili je bila još jedan čovjekov eksperiment do se domogne trona pobjednika?

Piše: Branko Perić, Buka.com