Počinje HDZ drama: Prozor neće pasti, a neće ni Rama

Odbijanje načelnika Prozor-Rame Joze Ivančevića da, po cijenu hapšenja, ne dozvoli građanima ove općine da idu u karantin u Mostar što je od njih zahtijevao nadležni Županijski štab Civilne zaštite, nije prvi, ali jeste (usljed okolnosti prouzročenih vanrednim stanjem zbog panedemije koronavirusa) najodlučniji, pa i najprovakativniji politički potez kojim vlast ove hercegovačke općine iskazuju nespremnost da se povinuju monopolističkom statusu Hrvatske demokratske zajednice unutar “hrvatskog narodnog korpusa”. A takvih je poteza, koji su predstavljali prst u oko “hrvatskom jedinstvu “, u posljednje više od tri godine, otkako je dokinuta vlast HDZ BiH u ovoj hercegovačkoj općini, vlast predvođena načelnikom Ivančevićem, povukla priličan broj.

“Po cijenu osobnog privođenja nisam spreman kupiti sugrađane i slati in u neku mostarsku karantenu gdje bi se još mogli i zaraziti”, poručio je Ivančević.

KOLENDA, GROBAR…

Ovom je prethodilo više medijskih priloga (uprkos neviđenoj kampanji opresije i opstrukcija vlasti u Hercegovini usmjerenoj protiv slobode informiranja) koji su otkrili, blago kazano, problematične uvjete života ljudi u predviđenoj karanteni smještenoj u privatnom objektu u mostarskom naselju Ortiješ. Rečeni privatni objekat koji je odlukom vlasti pretvoren u karantenu je, saznajemo iz medija, u vlasništvu obitelji Kolenda. Najpoznatiji njen član, glava obitelji, je Davor Kolenda, višedecenijski je istaknuti član Hrvatske demokratske zajednice, najprije u sredšnjoj Bosni, kasnije u Hercegovini. Kolendu je šira javnost upoznala tokom suđenja Ratku Mladiću u Haagu, kada je, kao čelni čovjek HDZ-a i Hrvatskog vijeća obrane Travnika sjedočio o ratnom sukobu sa Armijom BiH , te egzodusu Hrvata, njih 7-8 hiljada iz Travnika uz pomoć vojske Republike Srpske, što je odobrio general Mladić. Kolenda je, dok se “čiča” Ratko zadovoljno češlao i smješkao, svjedočio da je 800 pripadnika HVO-a tokom sukoba izbjeglih na Vlašić Vojska RS odvojila od žena i najprije odvela u logor na Manjaču, pa ih nakon nekoliko dana razmijenila i prebacila na područje Vareša. Haško Tužiteljstvo je tokom svjedočenja Davora Kolende predočilo, pored ostalih dokaza, i dokument koji svjedoči da je Jadranko Prlić, predsjednik Vlade “Herceg Bosne” isporučio Ratku Mladiću i njegvoim civilnim šefovima i sadašnjim sustatnarima u Scheweningenu “sitni oblik pažnje” za uslugu koju su učinili prilikom velikog transporta travničkih Hrvata: milion i po maraka je koštala ta humanitarna usluga”! Zašto je ovo bitno? Zato što je Davor Kolenda upečatljiv i živ simbol nemilosrdnog, bezdušnog poigravanja čelnika ratne “Herceg Bosne” sudbinama desetina hiljada Hrvata iz središnje Bosne i živi dokaz surovosti etničkog prekomponiranja i preseljenja naroda kao konačnog cilja rata potiv Bosne i Hercegovine. Hrvati iz Travnika, a koji mjesec kasnije i iz Vareša, dvije općine u kojim ih je branila vojska predvođena Kolendom, nestali su, manje-više kao eničko-kulturna činjenica i raspršeni su, ukoliko se nisu domogli Hrvatske, ili neke normalne, zapadne zemlje, po obodima hercegovačkih gradova i gradića, imenovanim po planerima i egzekutorima politike “humanog preseljenja”, Gojku Šušku, Mati Bobanu, prije svih.

(Daleko od toga da je ovakav scenarij bio mrzak bošnjačkim liderima na lokalnoj, srednjebosanskoj, odnosno sarajevskoj adresi: nedugo nakon Mladićeve dispečerske pomoći travničkim Hrvatima u napuštanju svojeg prirodnog socijalnog i nacionalnog staništa održan je srpsko-bošnjački samit sa istom agendom. Upravo na Vlašiću su tih mjeseci predstavnici nekoliko većinski bošnjačkih općina dogovorili sa vlastima Republike Srpske više nego dobrovoljno preseljenje Srba preostalih u Zenici i drugim sredinama, u zamjenu za preživjele i neprotjerane Bošnjake iz Krajine). Dodajmo i da Kolenda, ratni lider Hrvata iz Travnika, u svojoj biobgrafiji ima i “stavku” da je 2015. osuđen je na pola godine zavora pred Sudom BiH zbog, kako je presuđeno, “davanja dara i drugih oblika koristi”. Dakle, riječ je o tipskom, skoro idealnom kadru kojem gospodari pandemijske krize u Hercegovini povjeravaju živote ljudi u karantenskim uvjetima, kao što su mu povjerili sudbinu travničkih Hrvata i prvoj godini un aprijed izgubljenog rata .

REPUBLIKA PROZOR-RAMA

No, vratimo se neposlušnom načelniku Prozor-Rame Jozi Ivančeviću i njegovom neposluhu prema naredbama Kriznog stožera Županije u kojoj je HDZ već decenijama neprikosnoven i o čijim se odlukama ne raspravlja, nego se bespogovorno provode. Na općinskim izborima prije nepune četiri godine Hrvatska demokratska zajednica 1990. prekunula je dugogodišnji monopol i nedodirljivost HDZ-a BiH. Iako je riječ o nevelikoj općini sa svega 20-ak hiljada stanovnika, Dragan Čović i njegova družina su ovaj poraz doživjeli i interpretirali kao prvorazrednu, neodgovornu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa i podrivanje jedinstva hrvatskog naroda. Sa mnogo manje ogorčenja i otpora je unutar HDZ-a BiH dočekan izbor Ivančevića za načelnika Prozor-Rame (uzgred, općine u kojoj je izbio prvi sukob HVO-a i Armije BiH tokom rata, koji je rezultirao masovnim progonom Bošnjaka, paljevinama vjerskih i drugih objekata) nego što je, primjerice, unutar bošnjačke političke kaste doživljen izbor ratnog zločinca Fikreta Abdića za novog-starog gospodara Velike Kladuše.

Politički i stranački pluralizam, demokratiziranje unutar Hrvata u BiH su odavno prokazani i stigmatizirani kao nepotreban, a opasan luksuz koji sebi ne smiju dopustiti sve dok se kao najmalobrojniji narod ne izbore za svoju tradicionalno ugroženu jednakopravnost. “Najprije ustavno-pravna jednakopravnost, pa onda pluralizam i demokracija “, mantra je oko koje Čovićev HDZ BiH okupio Hrvatski narodni sabor, svojevrsni Socijalistički savez hrvatskog radnog naroda, promotor pluralizma nacionalnih interesa bez višestranačja, ili alternative. Pasivizirajući Božu Ljubića, osiguravajući mu dugogodišnju sinekuru u Hrvatskom Saboru (nakon što je prethodno pokupio ozbijne pare iz crnih fondova Ive Sanadera da bi osujetio dominaciju Dragana Čovića među Hrvatima BiH) lider HDZ-a je sveo konkurensku “Devedesetku” na lokalnu strančicu, endemski biljku koja se primila i održavala na životu tek na obalama Ramskog jezera i donekle u Livanjskom polju. Međutim da i takav, dakle lokaliziran i obezglavljen, HDZ 1990 nije neškodljiv, i da je prijetnja “jedinstvu” ako ništa onda kao loš primjer koji bi mogao ohrabriti nove separaizme i rastakanje nacionalnih prioriteta, svjedoči kooptiranje njegovog predsjednika Ilije Cvitanovića, rođenog u Prozor/Rami predsjednika HDZ1990 u rukovodsvo HNS-a u ljeto 2018., neposredno uoči općih izbora. Malo je poznato, ako je uopće, šta je prethodilo Cvitanovićevom bacanju koplja u trnje i ulasku u sastav HNS-a. Njega su tih ljetnih mjeseci, dok se zahuktavala predizborna kampanja, kidnapirali stranački (HDZ-ovi) pretorijanci i zatočili ga u kuću na osami u jednoj hercegovačkoj općini. Prijateljsko uvjeravanje, praćeno pedagoškim batinanjem i zlostavljenjem širokog nasilničkog spektra, okončano je nakon što je, upoznat sa ovim vandalizmom, u improvizirani pritvor provalio jedan bivši, ražalovani hrvatski i federalni obavještajac, vičan borilačkim vještinama, podijelio žestok degenek Cvitanovićevim otmičarima, a njega izmrcvarenog vratio na slobodu. No, uvjeravanje, prijetnje i ucjene HDZ-ovih siledžija nisu bili uzaludni, Ilija Cvitanović je nedugo zatim pristupio krovnom, svehrvatskom HNS-u. Ispričao se,dakle, Čoviću i društvu što su ga tukli i mučili.

DRAGANE, NE NAGINJI U PROZOR

Na posljednjim općim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u Prozor/Rami Dragan Čović je tijesno pobijedio Dianu Zeleniku, kandidatkinju “Devedesetke”, dok je istovremeno njegova stranka nije uspjela ozbiljnije poboljšati rezultat kojeg je imala dvije godine ranije na lokalnim izborima. To je moglo ukazivati na dvije činjenice: da uspjeh HDZ 1990 u Prozor/Rami HDZ nije prolazni, jednokratni politički fenomen, kao se pokazalo da je bio eksces na izborima 2006. godine kada je ta stranka, kao ozbijna alternativa Čovićevom HDZ BiH, trijumfirala među hrvatskim biračima. I drugo, da su građani ove hercegovačke općine zadovoljni načinom na koji njome upravlja načelnik Ivančević i koalicija okupljena oko “Devedesetke”.

Jedan evropski diplomata u Bosni i Hercegovini je početkom godine, mjesec- dva pred izbijanje pandemije koronavirusa, prenoseći uvjerenje šire međunarodne zajednice, kazao ovom novinaru kako ne vidi način na koji bi se Dragan Čović i HDZ BiH mogli spasiti od poraza na općinskim izborima zakazanim za jesen ove godine. Bilo je to u vrijeme kada je svakom bilo jasno da od olako obećanog spašavanja “Aluminija” nema ništa, da su najavljivani strani investitori najobičnija izmišljotina, kada su stotine radnika na ulicama Mostara u Draganu Čoviću vidjeli glavnog krivca za svoju i propast poduzeća priređujući mu neviđen i nečuven verbalni linč na ulicama “njegovog” parčeta Mostara. “Nije samo “Aluminiji upropašten, tu je i “Vitezit” u srednjoj Bosni, treba proći kroz federalni dio Posavine, Orašje, Odžak, ili Kanton Deset… pa vidjeti u kakvom stanju tmo žive Hrvati“, kazao je ovaj diplomata.

Upravljanje aktuelnom krizom prouzročenom pandemijom koronavirusa, dakle proces koji je isključivo lokalne, županijsko-općinske nadležnosti i u kojem se ne možeš izvlačiti na više instance vlasti, “čupati na “političko Sarajevo” i disfunkcionalnu centralnu vlast, razotkrilo je gnjilu laž HDZ-ove brige za “nacionalne interese”. Partitokratska mreža od vrha do dna , javašluk, klijentelizam, nestručnost, voluntarizam, nepotističko-jaransko upravljanje javnim dobrima, rezultirao je gotovo potpunim raspadom sistema javnog zdravstva u sredinama “pod kontrolom HDZ-a”, nesrasmjerno velkim brojem oboljelih i, na žalost, mrtvih. Javno zdravstvo doživjelo je bezmalo istu sudbinu kao i prije njega javna i državna preduzeća, njegovo urušavanje plaćeno je zdravljem i životima građana. Nema tu nikakvog iznenađenja: od iste ekipe, personalno gotovo neizmijenjene bezmalo tri decenije, koja je kriminal u pustošenje javnih dobara uz nestanak hiljada javnih mjesta apsolvirala u nekadašnjeg reginalnom privrednom gigantu “Sokolu”, a ovjerila “mastarklasom” na još jednom oglednom dobru, “Aluminiju”, nikakve, osim poražavajućih rezultata nije moguće očekivati u javnom zdrvstvu, kao niti u jednom drugom poslu od općeg ineteresa.
Kormilo HDZ BiH je u prvim godinama ovog milenija preuzeo “tehnomenadžerski” gremij koji se iz prethodno opustošenog i opljačkanog “Sokola” prelio u stranku: Dragan ČovićMila Gadžić, Branko Kolobarić, Jelka Miličević, Anro Vidačak, Vjekoslav Bevanda…Na ruku im je išlo što praktički nisu imali nikakvu unutarstranačku konkurenciju, niti prepreku, nakon što je jedan dio HDZ-ovih ratnih i poratnih senatora završio u Haagu, a drugi dio se sklonio u Hrvatsku u strahu od Haaga.
Dragan Čović, koji za svoj kriminal u “Sokolu”, a ni za kasnija djela koja je počinio kao ministar financija u zloćudnoj federalnoj Vladi Edhema Bičakčića nije kažnjen, posljednjih godina je u paničnoj “potrazi za zlatom”, javnim novcima, budžetskim ili nekim drugim, kojim bi koliko-toliko zakrpao rupe koje prijeteći zjape iz svakog tertorijalno-gospodarskog kutka u kojem je godinama na djelu njegov autokratski model vladanja. Operativno tom akcijom “zlatne goroznice” rukovode njegove stare i provjerene snage i kolege iz rahmetli “Sokola”, federalna ministrica fianancija Jelka Milićević ( svojedobno, kao i Ćović, kazneno prijavljivana zbog krivog prikazivanja vrijednosti dijelova “Sokola” tokom njegove privatizacijske pljačke), te vječiti državni ministar financija Vjekoslav Bevenada, također izdanak “Sokolove” kadrovske baze.

Prije nekoliko nedjelja zbog pritiska javnosti, ali i jedne frakcije unutar Stranke demokratske akcije, propao je skandalozni pokušaj neselektivnog prosipanja preko 20 miliona maraka iz federalnog budžeta od čega bi najviše ušićarile općine i sredine (još)uvijek lojalne Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Malo je vjerovatno da je Fadil Novalić na to pritsao bez išareta stranačkog šefa i jedine osobe na svijetu koja do njega, njegove stručnosti, pameti i morala drži – Bakira Izetbegovića. Također, ni odricanje vlasništva u Alumiju od strane Vlade Federacije u korist neke tašna-mašna rusko-izraelske firme, nije moglo biti obavljeno bez suglasnosti muža “prve u Bošnjakinja”, Izetbegovića.

Potom je uslijedio 330 miliona eura teška kreditna ponuda Međunarodnog monetarnog fonda koja je ozarila lica i rasplamsala maštu čelnih ljudi Hrvatske demokratske zajednice. Prvi “nepokolebljivi” prijedlog Vjekoslava Bevande je bio da se stotine miliona maraka koje budu raspoređene Federaciji BiH budu u cjelini, promptno, razdijeljene kantonima. Potom je Dragan Čović nevoljko pristao na “kompromis” da se samo polovina sredstava isporuči kantonima, a da drugi dio pripadne institucijama Federacije BiH. No, svjedoci smo, ovih dana, državni ministar Bevanda, čuvar hrvatske lisnice u hrvatskom džepu, ponovo neopozivo zahtijeva da novac koji iz kredita MMF-a preuzmu kantoni bude servisiran sa federalne razine. Bošnjački ministri u državnoj Vladi to odbijaju prihvatiti i poručuju: neka svako vraća novce koje će dobiti i potrošiti.

ČIJA LISNICA U HRVATSOM DŽEPU?

Kako će se ovaj nesporazum okončati, teško je predvidjeti. Ni prije vanrednih mjera i razornih ekonomsko-socijalnih posljedica koje je ta pošast donijela, financijske i ekonomske prilike u Bosni i Herceovini nisu bile sjajne. Federacija BiH je u mnogo boljem stanju od Republike Srpske, a u Federaciji općine i županije sa hrvatskom većinom u kojima je HDZ BiH na vlasti u mnogo težem poloćaju od onih drugih. Premda su, prema svim realnim parametrima, svi zajedni i pojedinačno jad i čemer.
Financijska injekcija MMF-a “HDZ-ovim županijama” (kao i SDA-ovim i nešto manjoj, ili slabije vidljivoj mjeri) izravna je slamka spasa političkoj strukturi koja je isključivi krivac za postojeće, teško katastrofalno stanje u njima.

Bez ozbiljne finansijske intervencije i ekonomske konsolidacije u “njenim” općinama, koje su i demografski opustošene i “ispumpane”, HDZ BiH na općinskim izborima (ma kada se održali) vjerovatno čeka pakao. Jedino što im ide u prilog i što ne bi moglo promijeniti lošu beskonačnost Čoviću i drugarima jeste da su proteklih godina učinili sve što se moglo učiniti da unište, ekskomuniuciraju, sotoniziraju, ili pak prigrle i udave, bilo kakvu opoziciju, alternativu, mogućnost drugačijeg artikuliranja hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini.

Zato je primjer Prozor-Rame, kao nove, hajde da kažaemo paradigme, ma koliko se činila marginalna i lišena većeg potencijala za “eksponencijalno širenje”, dragocjena za demokratsko provjetravanje ustajalog nacionalističkog brloga. Ne samo kada se govori o Hrvatima, i nikako na štetu isključivo Čovićevog “Soko-larskog” HDZ-a BiH. Na lokalni izborima se ne glasa za svjetonazore, za i protiv Komšića, ili Dodika, građani će na njima biti u prilici kazniti one koji su odgovorni za njihova mala, lokalna, komunalna sranja. A to su, bez izuzetka, “naši šupci”…

Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna