Ako se zna da je Novak porijeklom Crnogorac, nije jasno koji to bratski narod on podržava?!

Novak Đoković je podržao litijaše i mantijaše u Crnoj Gori. Potpuno bespotrebno, iznuđeno, potpuno neargumentovano, potpuno razočaravajuće. Pijunski, a ne šampionski.

Ovako bi se u par rečenica moglo sumirati ponašanje Novaka Đokovića glede zvanične afirmacije litija i litijašenja.

Osim što je navukao gnijev crnogorskog naroda na sebe, osim sto dijeli ionako podijeljen narod, osim što podržava kršenje ustavno-pravnog poretka jedne sekularne zemlje, Đoković bi mogao se se drži onoga u čemu je dobar, najbolji. A to je sport. Nikako velikosrpski nacionalizam!

Mogao bi, ali je izgleda matica populizma iz Srbije mnogo jača. Toliko je jaka da se i jedan, možda jedini svjetski kalibar iz Srbije morao oglasiti i to u trećerazrednom nacionalističkom tonu.

“Pozdrav i podrška za bratski narod u Crnoj Gori” sve sa fotografijom litijaša, u početku je zbunila iskrene obožavatelje Novaka Đokovića diljem svijeta. Pogotovo ako se zna da je Novak porijeklom Crnogorac, nije jasno koji to bratski narod on podržava?! Jer oprema teksta u vidu fotografije slikovito otkriva da su to ljudi koji razlažu crnogorsko tkivo, da su to oni koji udaraju i na civilizacijske i na evropske tekovine Crne Gore. On podržava velikosrpske nacionaliste…

Nego, zaista, koji je to bratski narod, kojeg podržava Đoković? Nekakva ekstenzija srpskog naroda? Ili pusta želja da se (ovaj put) kroz riječi svjetskog sportiste Crnogorci opet asimiliraju u papirnate Srbe. Odista nije jasno. Biće da je u duhu “Beogradskog sindikata” i ostalih desnih populista, Đoković popustio srpskom ultranacionalizmu i sabe “dao” za isti. Kako će i hoće li mu hrabri crnogorski narod oprostiti, hoće li i kako Novak zaigrati ikada u Podgorici, najviše je do Novaka.

A šta mu je to trebalo? Dolijevati nacionalistički kerozin na srbijansku plamteću vatru revizionizma?

I nije moralo biti tako. Jednom je jedan od najvećih kolumnista Boris Dežulović nazvao Novaka Đokovića “teniserom u ljudskom obliku”. Shvatili ste, on je bio taj koji je u eri industrijskog sporta dao i vratio duh sportiste. Doduše, bješe to duh balkanskog čovjeka, koji se može skriti od svijeta i Balkana, ali Balkan iz sebe izbaciti ne može. Bolje reći, malo fali da se pokaže onaj desni nacionalistički palanački duh, koji kipti ispod tri prsta, koji se utjelovljuje u neukosti i supismenosti, a eskalira direktnom podrškom ultranacionalistima.

I opet, nije moralo tako.

Jer, mogao je Novak Đoković da se drži savjeta fudbalskog trenera Jurgena Klopa, legende Liverpula.

Pa da ih parafraziram Klopa:

JA SAM SPORTISTA, NISAM POLITIČAR, NE PITAJTE ME ZA STVARI U KOJE SE NE RAZUMIJEM POPUT POLITIKE ILI KORONA VIRUSA!

Da se mi razumijemo, Jirgen se razumije mnogo bolje u politiku od Novaka Đokovića, samim tim što je izgvorio ovu rečenicu, tako prijeko potrebnu u vremenima sveznadarstva. Jirgen je rekao ono što se očekuje od stručnjaka koji je IZNAD politkanstva. Na žalost, Đoković je aterirao i reterirao u kaljužu iz koje je možda, samo možda fizički otišao. Aterirao je u velikosprsko dvorište u kojem možda smrdi, ali se od gomile ne zna čiji je smrad. Ili to gomila kolektivno smrdi. U pustoj želji da se dopadne, ako ne svijetu,ono makar gomili u svom dvorištu, Đoković povlači potez koji će ostati trajna mrlja, na njegovoj čovječnosti.

A za karijeru ćemo lako.

O tome se birnu neke druge sudije, koje ne zanimaju ove stvari i to je dobro. Čovjekom biti, znači ponekda i zaćutati, pogotovo ako je mišljenje i znanje rovito.

A mogao je, samo mogao, Đoković stati pored velikog Mate Parlova, pa reći Matine riječi:

NE MOGU BITI NACIONALISTA, JA SAM SVJETSKI PRVAK!

E, ali bi tada Novak bio svačiji i ničiji. Tada bi Novak kupio carstvo slobode koje nije od ovog svijeta, carstvo u kome te svako može popljuvati, jer ni jednom toru ne pripadaš, zato što svijetu, svijetu pripadaš. Tome, opet na žalost, Đoković nije, a kako se čini i neće dorasti. Ostaće upamćen kao veliki sportista i efemerni misaoni čovjek iz mase. Ništa više i ništa manje. Od toga.

A to najviše boli. Prije svega boli svakog normalnog Đokovićevog navijača, a onda indirektno, shvatiće to i Novak, i njega samog.

Pa da podsjetimo Novaka, bratski naord u Crnoj Gori je izodio između ostalih i njega, izrodio je heroje, izrodio je pisce, izrodio je naučnike, izrodio je umstvenike, izrodio je umjetnike, pisce, slikare, vajare, izrodio je glumce, izrodio je i u kamenu isklesao svoju državu, nezavisnost, svoj spokoj i svoju slobodu vijekovima prije pojave bijelog i svakog institucionalizovanog sporta… eto to je bratski Crnogorski narod.

I baš zato što je takav, ne priliči mu da bude pijun umjesto šampiona, pa da je i stotinu puta šampion.

“Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka”, reći će vladika Rade. A moja malenkost može upakovati mirnije, tiše i nečujnije-šta ti ovo treba Novače???

Piše: Dragan Bursać, Antena M