Ko nema – ne treba mu, ko ima – daj mu još

Iz utrobe ove zemlje, rudari su se odrekli svog hljeba sa sedam crnih kora da bi ovaj mjesec kupili izbjeglicama hranu, dok su oni na zemlji uzeli sve što se uzeti može.

U Sarajevu je teško ostati bez olovke. Dragi jedan čovjek godinama nas obilazi za kafanskim stolovima i nudi hemijske po tužno niskoj cijeni. Njegov, već kultni ulet u naša srca i džepove je: “Raja, mogu li vas ponuditi ovom olovkom od koje živim?».

Raja, ja bih vas ponudila jednom pričom o ovoj zemlji od  koje ne živim. Od ove zemlje više ne žive ni poljoprivrednici. Od njene utrobe više ne žive ni rudari. U Bosni i Hercegovini potrošačka korpa košta 1.965,96 KM (1000 eura), a prosječna plata 932 KM (476 eura). Prvo je poskupilo za 19,50 KM od prošlog mjeseca, a drugo je palo za deset posto. Poštenom svijetu ovdje nije do života. Pošten svijet sastavlja kraj sa krajem, sabira kartice sa kreditom, oduzima sebi od usta, a želje uglavnom množi sa nulom. U našoj zemlji ima, ne jedan, nego trinaest ustava ali zato himna nema teksta. Kad sav normalan narod pjeva himnu punog srca, mi na svoju himnu moramo zviždati. Dobro je dok zviždimo, dok nismo počeli da ridamo i jaučemo kad joj čujemo note.

Čovječja ribica kao bh. parlamentarac i obratno

Kada se probudimo u ovoj zemlji, mi protrljamo oči, umijemo se, napravimo kafu za koju nam je jedne godine premijer Federacije BiH kazao da je luksuz, pa počnemo čitati vijesti. Jutro vam počinje viješću da je čovjek koji je prije dvije godine na crnoj listi SAD-a završio zbog koruptivnih radnji i ometanja javnih procesa vezanih za rad OSA-e, izabran za za člana Komisije praćenje rada Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Pride tome, isti je izabran i u Zajedničku komisiju za nadzor nad radom OSA-e.

Umijete se još koji put. Pročitate ovo dva puta. Slobodno. Ja sam tri.

Onda sam se sjetimo gdje živimo – u zemlji gdje je nemoguće postalo moguće. Da malo skrenemo misli pređemo na vijesti iz nauke, a tamo nam profesor Balazs iz Budimpešte otkriva da čovječja ribica, vodozemac, karakterističan za bosanskohercegovačke špilje – ništa živo ne radi. Kao da opisuje parlamentarce na svim nivoima, a ne vodozemca, profesor kaže: “Većina njih se pomaknula sa svoje prvobitne pozicije. Prosjek je bio oko pet metara tokom godine dana. Najaktivnija jedinka pomaknula se čitavih 38 metara u 230 dana. No, najveći introvert među čovječjim ribicama ostao je na istome mjestu više od sedam godina. Prilagodila se životu u potpunom mraku: ima blijedu kožu i nema razvijene oči. Može živjeti desetljećima, a ponekad čak i do stotinu godina.” Pa ne živjela toliko, kad niti šta čuje, niti šta vidi, niti je šta zanima. Pravi parlamentarac. Još samo paušal da joj isplate za svaki ovaj centimetar što je mrdnula repom godišnje.

Paušal je novčana naknada za dolazak parlamentarca na skupštinu. Paušal se isplaćuje paušalcima, pardon- parlamentarcima, za dolazak na skupštinu. To znači da te neko, pored plate, “pogura” i što si se pojavio na poslu jednom ili dva puta u mjesecu. Sam po sebi nije problem, da isti ti paušalci ne postavljaju sebe na pet različitih funkcija istovremeno, pa sebi onda isplaćuju to svoje žrtvovanje. Uz sve to su izmislili i zanimanje koje se zove “profesionalni zastupnik”. To je za sada, statistički, najbrži način da sebi priuštiš punu bosansku potrošačku korpu na legalan način. Jer, osnovni demokratski princip je da svaka punoljetna osoba ima bravo da bira i da bude birana bez obzira na spol, vjeru, rasu, zanimanje, obrazovanje. Garantovano najbrži put, bez trnja i diplome do zvijezda, je svanuti na glasačkom listiću i postati “profesionalni parlamentarac”.

Dok švicarska sirotinja ukida sve naknade za učešće u kantonalnim vlastima svoje zemlje, u našem ovom političkom sistemu koji može slobodno zamijeniti entropiju kao SI jedinicu za mjeru haosa, paušalci na kantonalnom nivou sebi ukinu paušale, a onda ih sa drugog nivoa vlasti, opet inkasiraju. Ni sami više ne mogu upratiti odakle im na račune kapa, a ukapalo im je iz našeg u njihove prošle godine 1.631.925 KM  (833.920 eura) za plate, plus 28.946 KM (14800 eura) za paušale što su koji put mrdnuli repom.

Čista duša rudarska

Tu i tamo, svjestan moralne mrlje na obrazu, javi se pokoji paušalac da nam javi kako tim novcem stipendira nadareno dijete, socijalno ugroženu porodicu, azil za pse… Aferim. Ali to je i dalje novac građana koji je od početka trebao da bude u sistetmu podrške za socijalno ugrožene. Pa da se prema nekom redu raspoređuje onima kojima je potreban. Nije taj harač morao preći preko ruku paušalaca koji su paušalno uzimali sebi ili davali naš novac kao svoju sadaku. Ako njihovu savjest hlade uplatnice u dobrotvorne svrhe kojima mašu, odlično, ali je ipak tok novca u društvu prema paroli: “Jeste krao, ali i nama je dao.” Sve dok zaboravljamo da je to novac koji se odbija od naših plata i sve do dana dok mislimo da se budžeti pune sa nebesa, a ne iz naših kesa, nama neće svanuti kao ni ovoj slijepoj ribici.

Na rubu provalije uma koji, ako je zdrav, misli da sanja sve ovo, dok se štipate toliko ljutito da vam koža ozbiljno crveni ali se iz bosanskohercegovačkog košmara ne budite, svjetlost stiže iz dubine zemlje. Prosijava nam iz jame Rudnika mrkog uglja Banovići. Odričući se svojih toplih obroka, rudari prikupili su pomoć u vrijednosti od 3.500 KM (1800 eura) za migrante koji se trenutno nalaze u improviziranom šatorskom kampu na autobuskoj stanici u Tuzli. Iz utrobe ove zemlje, nepokvareni onim što po površini gmiže, iz srži svega što smo mi, odrekli su se svog hljeba sa sedam crnih kora da bi ovaj mjesec kupili izbjeglicama hranu. Ozbiljna je razlika između čovjeka i čovječjih ribica.

U suzama, od huje, pa straha, pa smijeha, pa ponosa, zatvaraš novine. Zbunjen si, sluđen i uzdahneš. Na sve možeš kazati samo: Ko ima – daj mu još, ko nema i ne treba mu.

Voljela bih da je ovo naopaka priča u kojem zec kuha lovca, da ručak pojede starca, a brdo izađe iza sunca, ali ovo je bio samo jedan ni po čemu poseban pregled dnevne štampe u Bosni I Hercegovini, zemlje koja na mapi liči nekome na srce, a meni sve više na Bermudski trougao gdje svaki zdrav razum misteriozno nestaje bez traga.

Al Jazeera