Izbjeglička zima u Tuzli

 

Od početka 2018. u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 47.000 ilegalnih ulazaka izbjeglica u zemlju, a njih ne više od 7.000 konstantno cirkuliraju na njezinu teritoriju koja je za njih tranzitna zona, kazao je šef misije Međunarodne organizacije za migracije (IOM) Peter Van der Auweraert. Vlasti za izbjeglice u našoj zemlji nemaju sluha a veliki dio građana je protiv formiranja prihvatnih centara. Zima je već uveliko zakucala na naša vrata a nehumanost građana i vlasti u BiH za migrante bi mogla imati tragične posljedice.

Izbjeglice su u našu državu počele pristizati početkom 2018. godine a najveći broj ih dolazi iz Pakistana, zatim Bangladeša, Iraka, Sirije i Afganistana. Područje grada Bihaća, odnosno Unsko-Sanskog kantona pod najvećim je pritiskom a onima koji su tek stizali u Bihać jedina je opcija bila privremeni boravak u dvadesetak kilometara udaljenom kampu Vučjak čije je zatvaranje zbog nehumanih uvjeta zatražila Europska unija a prremijer USK Mustafa Ružnić na sjednici Operativnog štaba za praćenje migrantske krize Unsko-sanskog kantona najavio je premještanje migranata iz tih nehumanih uslova. Migranti su, u utorak, 10. 12. 2019. premješteni iz kampa Vučjak u centar Ušivak i tu će boraviti sve dok se ne adaptira kasarna Blažuj kod Sarajeva, gdje bi potom svi trebali biti premješteni, dok Republika Srpska uopšte ne dozvoljava migrantske kampove na svom teritoriju.  U posljednjih 18 mjeseci izbjeglice prolaze i kroz Tuzlu, a od ljeta ove godine plato u neposrednoj blizini autobuske i željezničke stanice pretvoren je u improvizirano naselje. Nehumani uslovi u kojima nema mogućnosti čak ni za obavljanje lične higijene zadesili su sve izbjeglice koji su pristigli u Tuzlu a zima i nadolazeće niske temperature zraka dodatno će otežati situaciju.  Kasarna u selu Ljubače, kod Tuzle, prema odluci Vlade Federacije BiH, trebala bi biti nova lokacija za smještaj izbjeglica, međutim mještani ovog sela su, kako kažu, svjesni da se izbjeglicama treba pomoći ali ih ne žele u svojoj blizini i u naseljenim područjima.

Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda ima nehuman stav o smještaju migranata na području Republike Srpske te je u nekoliko prilika izjavio da migranstka kriza sve više liči na proces kolonizacije koji je vladao na prostoru bivše Jugoslavije u prošlom stoljeću te također smatra da se problem izbjeglica mora primarno rješavati u EU jer je otvorila južne granice na području Grčke i Bugarske, a zatvorila sjeverne.

Migrantska kriza u našoj zemlji jasan je pokazatelj sveprisutnijeg ispoljavanja ksenofobije, nehumanosti, netolerancije i nerazvijene empatije kako građana, tako i vlasti. Stanovnici Bosne i Hercegovine su neprijateljski nastrojeni prema drugima i drugačijima i ne žele ih u svom okruženju. To sve skupa i ne bi bilo tako čudno i paranormalno da se i oni sami nisu nalazili u istim ili sličnim situacijama i to ne baš tako davno. Oni su, kako se čini, stekavši uslove za normalan život nakon agresije 90-ih počeli zaboravljati kako je to biti gladan, boraviti u neljudskim uslovima i dočekivati zimu u šatorima pod, iznad Bosne i Hercegovine, i ne baš tako vedrim nebom.

Međutim, kako svako zlo posjeduje i malo dobrih osobina, tako je i sa migrantskom krizom. Pitali smo građane Tuzle kakav je njihov stav prema izbjeglicama i da li bi podržali otvaranje prihvatnog centra za migrante u njihovom gradu. Od ukupno 26 ispitanika njih samo dvoje je dalo negativan odgovor i to je jedan od boljih pokazatelja kako je javnost na ovom prostoru, iako ponekad blagonaklona, i dalje jako pasivna. Jedna od pozitivnijih stvari je humanost i dobročinstvo jedne gospođe koja nam je kazala:

”Da, jesam za otvaranje prihvatnog centra i moj stav prema migrantima je veoma pozitivan. Ja sam i sama primila iz Irana ljude, bili su tri dana; žena trudnica, njen muž, daidža i dijete od dvanaest godina. Sad su u Ilidži njen daidža i dijete a ona i njen muž su, pošto je bila osam i po mjeseci trudna, uspjeli za tih petnaest dana preći u Hrvatsku i sad su na azilu u Sloveniji, u Ljubljani. Jave nam se i sliku bebice su poslali. Divni ljudi, čisti, ja sam iznenađena koliko su ljudi dobri. Jesam za to, i oni su ljudi. Treba im barem taj prohodni prihvatni, koliko god da se zadrže tu, njemu gdje je sreća i nafaka nek ide ali ljudi nisu zaslužili da žive na cesti. Nisu htjeli da se odvajaju i ja sam ih prihvatila sve i uvijek bih primila ako je u pitanju djevojka ali uglavnom su to sad momčići ali i njima trebaju njihovi bubrezi i njihovi životi. Da spava na cesti ni pas nije zaslužio i šta god mi građani možemo učiniti trebali bismo.”

Piše: Erna Šahbazović