Božićni trijumf genocida

Rijetko ko je pisao o trijumfu genocida, potpunom trijumfu genocida, a još je rjeđe neko apsolvirao tu temu na nekoj sociološkoj ili pravnoj ravni. Razlog je i više nego jednostavan – malo gdje je genocid u istoriji čovječanstva trijumfovao.

Ako prođete kroz Potočare, vidjećete dvije cjeline. Sa desne strane, iz pravca Bratunca, nalazi se memorijalni kompleks sa mezarjem, sa onim silnim nišanima, koji svijetu i nebu nad sobom pokazuju svu monstruoznost jedne vojske, jedne ideologije, jedne politike – srpske u devedesetim godinama, a koje su imale namjeru biološki istrijebiti sve Bošnjake na jednoj teritoriji.

Srebrenica nije jedini, ali je najeklatantniji primjer genocidne namjere i genocidnog čina. I svako ko je došao u Potočare (a morao bi svako da dođe zbog sebe i svog potomstva) osjetio je reakcije na svojoj koži. To se tijelo ježi pred slikom užasa, to ljudski organizam doslovno organski ne podnosi zlo koje osjeća, a koje se desilo u julu 1995.

Sa druge strane magistralnog puta nalazi se sakralni dio kompleksa Potočari. Jednom riječju, put raspolućuje tu cjelinu.

I sad zamislite Bošnjaka povratnika kako sa prozora svoje poluobnovljene kuće gleda nekakvu povorku automobila, traktora i kamiona, sa koje se vijore srpski barjaci, isti oni pod kojima je počinjen genocid, sa ljudima, bradatim ljudima u prevoznim sredstvima, istih onih fizionomija koju su imali izvršioci genocida. Zamislite takvog jednog čovjeka kako čuje pjesmu rulje, koja se veseli kroz raspolućene Potočare.

Zapravo, nemate šta mnogo zamišljati:

“Dok sam večerao čuo sam, između ostalih, pjesmu ‘Ne volim te, Alija, zato što si balija’. Jadna li je vjera i blagdan dok je ovakvih vjernika! Nemam ništa protiv Badnje večeri, Božića i pružanja podrške bilo kome, ali davati podršku nekome, a istovremeno nekoga ponižavati i vrijeđati – to je ravno životinjskom shvatanju”, rekao je Alija Tabaković iz Srebrenice za portal Klix.

Eto, to je puni, nepatvoreni trijumf genocida!

Genocid se vraća kući

Poznanici, potomci, rođaci ili samo ideološki nasljednici onih koji su počinili genocid vratili su se na mjesto genocida da bi ga glorifikovali. Teško je i preteško povući makar i imaginarnu paralelu bilo gdje u svijetu sa tim nerazumnim činom.

Da li bi ljubitelji Himlera, Geringa, Gebelsa, Ajhmana, Hitlera mogli to da rade u Mauthauzenu, Aušvicu, Treblinci? Ni u ludilu. Niti ih ima u tolikom broju niti bi smjeli, jer je striktno zabranjeno, a niti će to raditi. Dok je ove civilizacije oko nas.

Kažem: oko nas, jer smo mi ovdje tek na obodu civilizacije, tek balkanski arhipelag užasa, u kojem je žrtva po ko zna koji put silovana. Preciznije, 8.372 žrtve samo na ovom mjestu, koje su – o, ironije – na Božić, najradosniji hrišćanski praznik, koji, navodno, štuju četnici, morale sa onog svijeta da slušaju pjesme svojih ubica.

“Ne volim te, Alija, zato što si Balija”, odjekivalo je Potočarima. Zvonila je sramota tog 6. januara, na Badnji dan, jednako kao što je zvonila i 11. jula 1995. I sve je isto, nekažnjeno i nesankcionisano, iako opušteno – zločinački.

A bio je to, pretpostavićete, samo početak divljačkog orgijanja onih što za sebe kažu da su hrišćani. Nastavila se pjesma uz pucnje iz prangije i u samoj Srebrenici i Bratuncu, a veliko finale sačuvano je za Višegrad, jer ipak su tamo u Pionirskoj ulici tih devedesetih paljeni živi ljudi samo zato što su Bošnjaci.

Tako je u tom četničkom piru gorjelo i dijete koje ni ime nije stiglo dobiti. Ovo u “četničkom piru” vrlo je bitno jer je početak ove godine u tom istom Višegradu obilježen četničkim pirom, ovog puta pravdanim, k’o biva, Božićem.

I da, da se razumijemo, nisu to bili nekakvi kvazičetnici. O, ne! Bili su to pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta, inače posve legalnog – o, apsurda – u zemlji u kojoj je počinjen genocid.

Ako ne znaš šta da radiš, formiraj predmet

I onda nakon svega, a pogotovo nakon višegodišnjih ponavljanja i demonstracije trijumfa genocida i genocidnog nauma, djeluje pomalo naivno saopštenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine u kojem stoji da je ono formiralo predmet koji se odnosi na zastrašivanje povratničke populacije i podsticanje i izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti u Višegradu i Srebrenici.

Šta to formiranje tog predmeta znači, najkonkretnije? Na koji će način četnici biti procesuirani kada nisu uradili ništa nelegalno u sramotnom pravnom sistemu, koji ne poznaje kaznu za negiranje genocida i zločina, jer takav zakon mi nemamo?

Šta će im reći potencijalni tužilac ako ih nađe? To što arlaučete nije u redu prema mrtvima.

Oni upravo to i rade jer nije u redu prema žrtvama genocida. Mogli su umjesto ratnih pjesama pjevati “Mir, brate, mir” od EKV-a, ali koga boli donji dio leđa za svim tim faktima?!

“Mir, brate, mir” Milana Mladenovića, ali i ljudi oko Električnog orgazma i Partibrejkersa legitimiše onu drugu Srbiju i one druge Srbijance, koji su izgubili bitku od četnika i neočetnika. Za Božić pjevati o miru, suštinski za ideologiju zla, predstavlja izdaju. A ćutati pored Potočara ili, preciznije, kroz Potočare bio bi njihov poraz. I to je nedopustivo u očima krvnika, koji su pobijedili, na veliku žalost, i u kvazimiru i zdrav razum i istinski mir.

Tužit će te četnik zato što te zlostavljao

Dunja Mijatović rekla je tom prilikom da nadležni organi hitno i efikasno moraju da procesuiraju one koji podstiču mržnju i snažno se zauzmu protiv trenutnog javnog diskursa koji sije podjele, poniženja i strah umjesto da promoviše pomirenje.

A zašto je bitna ta izjava komesarke Vijeća Evrope za ljudska prava? Dabome, ne zato što će se nešto riješiti na terenu nego zato što će se desiti upravo suprotno.

Da do kraja pojasnim: neljudima koji veličaju ratne zločince, koji pjevaju četničke, ratnohuškačke pjesme kroz najveća stratišta bošnjačkog naroda, neće se desiti apsolutno ništa.

Ali, isti ti neljudi, ako se osjete ugroženi od novinara, pojedinaca ili aktivista koji su ih markirali kao pristalice i ljubitelje zločinaca ili zločinačkih ideologija i kojima je zbog toga ugrožen biznis, npr., itekako će vas tužiti i najvjerovatnije dobiti na sudu. Eto, to je sva istina, to je i pravno doveden trijumf genocida.

Nisu genocidne ideologije pobijedile samo zato što su nekažnjene, ostavljene na miru da metastaziraju, što su sociološki teške za deratizaciju, kao bubašvabe. O, ne! Pobijedile su zato što su dobile i pravnu bitku u nesrećnoj zemlji u kojoj i država i pravo stoje na njihovoj strani.

A mrtvi, šta je sa mrtvima? Šta je sa silovanim ženama i muškarcima, ubijenom djecom, djecom rođenom kao posljedica silovanja, spaljenim ljudima?

Oni čekaju naredni Božić, ili možda Uskrs ili lokalne izbore ili promociju kakve opskurne knjige… Nije više ni važno – biće prilike. Elem, čekaju da se opet i opet neko istrese na njima. Legalno, naravno.

Piše: Dragan Bursać, AJB

Tekst objavljen na linku: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bozicni-trijumf-genocida