Čekajući vlast, građani godinu ispraćaju s realnim problemima

Prije 24 godine u Parizu je potpisan Dejtonski sporazum, odnosno Opći sporazum za mir. Sporazum koji je 24. novembra 1995. godine dogovoren u vojnoj bazi kod Daytona u SAD-u službeno je potvrdio kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu. I 24 godine poslije, problema je mnogo. Onih stvarnih, ljudskih problema. Dok 14 mjeseci traje formiranje vlasti, političare, izgleda, ne tište brige onih koji su im dali svoj glas.

Političari su svoje fotelje u naredne četiri, a sada već tri godine, osigurali na izborima. U toku kampanje obećavali su, svako na svoj način, građanima bolje sutra. Slike koje su u BiH obilježile prethodnu godinu ukazuju da su obećanja bila uzaludna. Nezadovoljstvo je bilo primjetno i na ulicama. Protesti ljekara, nezadovoljnih radnika, roditelja, studenata, te svih njih zajedno kada je u pitanju Zavod u Pazariću. Na kraju godine, pored ovog svega, problema je još.

I na koncu svega, šta je dijagnoza društva – ljudi su se promijenili, a političari su ostali isti.

Za loš standard bh. društva i trenutnu katastrofalnu ekonomsku situaciju krivac je manjak političke volje. Spiskovi na biroima za zapošljavanje su dugi, baš kao i kolone na aerodromima. Oni koji su zaposleni nisu zadovoljni iznosom plaće jer nije srazmjerna visini potrošačke korpe.

“Potrošačka korpa i potrošačka plaća definitivno nisu u srazmjeri, niti će biti u srazmjeri. Štaviše, taj će jaz između jednog i drugog definitivno rasti jer mi smo jedna vrlo mala, slabašna ekonomija, kojoj je definititivno potrebna sva moguća pomoć, a pomoći nema”, upozorava Sanel Halilbegović, profesor finansija.

Pomoć je potrebna i najstarijoj populaciji društva jer od mjesečnih penzija jedva spajaju kraj s krajem.

“Penzioni sistem u BiH je jako problematičan. Jedna od dobrih mjera koja je napravljena je ovo rolanje penzionog PIO sistema unutar trezora. Međutim, ko će pumpati novac u trezor, to je sada drugo pitanje”, kaže Halilbegović.

Priča bh. vlasti o boljem sutra stara je već decenijama, zbog čega je sve manje onih koji vjeruju da će novi dan zaista donijeti neke promjene. Ljudi su siti formiranja vlasti, lažnih konsezusa, nacionalnog ključa, siti su blokada, a gladni posla, zdravlja i stabilnosti. I u konačnici žele samo jedno, da to dopre do ušiju onih kojim su dali svoj glas.