BiH: Oduzeti političarima moć je najbolji bunt

Liban, Venecuela, Bolivija, Irak, Alžir, Češka, Iran, Egipat, Francuska… To su neke od zemalja svijeta u kojima trenutno traje bunt naroda.

Uzroci su različiti – od političkih do ekonomskih, od nezadovoljstva usmjerenog ka vlasti, poput Alžira ili Venecuele, pa do pobune zbog rasta cijena, kao što je slučaj u Iranu ili u Francuskoj. Negdje se protestira demokratski i mirno, dok su negdje demonstracije došle na ivicu revolucije sa velikim brojem žrtava. Negdje su protesti doveli do promjena, negdje (još) nisu.

No, suština je, nevezano za sredstva, manje-više ista – zajedničko iskazivanje nezadovoljstva, korištenje demokratskog prava na proteste i pozivi na promjene.

Visok prag tolerancije

A, ako će se suditi po učestalosti i intenzitetu tih protesta, lako bi se moglo zaključiti da ljudi u Bosni i Hercegovini mogu biti sretni što nemaju problema poput Francuza, Iranaca ili Čeha, jer, ako se izuzme nekoliko primjera iz bliske prošlosti, masovno i kontinuirano ne protestuju gotovo ni protiv čega. A, ako pogledamo unatrag, i kada se demonstrira, protesti se brzo ugase, pa čak i u slučajevima kada se ne desi nikakva, ili se desi samo kozmetička promjena.

Vezanost zbog interesa, a ne zbog zajedničkih vrijednosti

Govoreći općenito o temi okupljanja ljudi zbog zajedničkog djelovanja, te njihove opšte vezanosti za zajedničke ciljeve, Džafić tvrdi da se vezanost među njima nakon raspada socijalističkih normativa pretvorila u vezanost isključivo na bazi interesa. Stoga, teško je i očekivati da se povežu u jedno kritički nastrojeno tijelo.

„Zajedničke ideje su uslov zajedničkog djelovanja, a zajedničko djelovanje omogućava postojanje društvenog tijela. Da bi društveno tijelo postojalo potrebno je da većina članova istog društva podržava zajedničke ideje. No, mi smo došli do stanja u kojem se individue vezuju za grupe manje zbog ubjeđenja u zajedničke vrijednosti, a više zbog lepeze interesa i mogućnosti koje se tom pripadnošću pružaju. Faza u kojoj su stvarne razlike među članovima društva bile uglavnom socijalne prešla je u fazu u kojoj su simbolički osmišljene izmišljene granice postale glavne linije društvenih podjela“, tvrdi Džafić.

Mnogobrojne sumnje u korupciju u vlasti, stanje u pravosuđu, bujanje plata i naknada političara u kombinaciji sa siromaštvom običnih ljudi, problemi sa zdravstvom i obrazovanjem, lažne diplome, kriminal, djeca vezana za radijatore, nezaposlenost… Stiče se dojam da ništa od toga ne prelazi dovoljno prag tolerancije Bosanaca i Hercegovaca, koji se, za razliku od nezadovoljnika u svijetu, radije (i komfornije) odlučuju da gnjev podijele sa svojim prijateljima na društvenim mrežama, nego da ga pretoče u kontinuirane proteste za ostvarenje višeg, zajedničkog cilja.

Kako objasniti taj sociološki fenomen, kada bi, po svakoj logici, Bosna i Hercegovina, ako se sve sabere, trebala ključati od nezadovoljstva?

Prof. dr. Adnan Džafić, sociolog sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, manjak djelovanja ljudi objašnjava terminom „svakodnevnica“.

‘Gubitak orijentira za djelovanje’

„Svakodnevnicu promatramo kao vremenoprostor u kojem se odigrava splet uloga pojedinaca u oblastima profesionalnog angažmana, porodice, slobodnog vremena…, koje su ograničene mogućnostima. No, iz te sfere ne mogu poteći promjene, niti pojedinačne, niti ukupnog poretka. Autonomija pojedinca nije dovoljan, ali jeste nužan uslov civilnog djelovanja. To je najuočljivije u onim društvima gdje su promjene najpotrebnije. Ljudi u razorenim društvima, za razliku od funkcionalnih društava, gube orijentir za djelovanje“, mišljenja je.

Politička analitičarka Ivana Marić stava je da, da bi se nešto promijenilo, građani moraju izaći iz svoje zone komfora, što oni nerado čine jer, „nikad ne znaš za šta ti ko može zatrebati“.

„Mi smo narod koji često koristi izreku: ‘Samo nek ne puca’, što znači da sve ispod toga možemo istrpjeti“, kaže ona, te dodaje je odgovornost i na onome ko treba pokrenuti bilo kakve proteste:

„Često čujemo da se negdje ‘desio narod’ što označava da su se građani samostalno pobunili protiv neke nepravde. Međutim, da bi se ljudi okupili i izašli na proteste potrebno je da neko to organizira. Očekivano je da proteste protiv loših poteza vlasti organizira opozicija, jer je i plaćena da bude korektivni mehanizam, pa, ako to nisu u stanju uraditi u parlamentu, onda pravdu mogu tražiti na ulici. No, opozicija u BiH se ne razlikuje previše od vlasti, a često su svi isprepletani pa ne znaš ni ko je vlast, a ko opozicija. Proteste mogu organizirati i predstavnici civilnog društva, ali je problem što najjače organizacije civilnog društva nisu proizašle iz društva već uz pomoć donatora i to prvenstveno međunarodnih. Zbog toga, oni nemaju rasprostranjenu bazu ljudi koji ih podržavaju i koje mogu pokrenuti na proteste“.

Problem heteronomije bh. društva

Recept za uspješne proteste je, kaže, udruženje snaga opozicije, nevladinih organizacija, medija i građana uz finansijsku pomoć međunarodne zajednice.

No, toga nema. Društvo BiH je, tvrdi Džafić, komplikovano, a pasivan odnos ljudi prema situaciji u BiH, između ostalog, proizlazi iz stanja heteronomije tog istog društva.

„Prvo, u ustavne temelje i društvene normative uključeni su strani državljani i međunarodne institucije koji ograničavaju suverenitet države, a drugo, imamo prisutne na susjedne države konektovane nacionalističke ideološke programe, instrumentalno i ciljno orijentirane na svoje biračko tijelo i vlastite ‘opće ciljeve’. Treće, dio organizacija civilnog društva formiranih od strane međunarodnih aktera, koje bi trebalo da predstavljaju korektiv za neuspješno funkcioniranje institucija države u praksi idu pod ruku sa prethodna dva elementa, a na kraju imamo i same građane koji svojim neučestvovanjem u izbornim i drugim političkim aktivnostima prepuštaju prethodno spomenutim elementima heteronomije da nameću normative cjelokupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu“, kaže Džafić.

Protestovanje u BiH se, tako, odavno svelo na društvene mreže, koje služi kao najkomforniji vid iskazivanja bijesa.  Marić je stava da te komentare, ipak, ne treba shvatati ozbiljno.

‘Ostaviti ih bez posla i moći’

„To je najlakši način izražavanja nezadovoljstva, posebno ako se to radi iza lažnog profila. Većinu kritika koje korisnici pišu na društvenim mrežama ne bi smjeli ili htjeli ponoviti kada bi se našli nasuprot osobe koju kritikuju, bez obzira o kome se radi. Zbog toga ne treba ozbiljno shvatati te komentare, niti broj lajkova smatrati pokazateljem stvarne spremnosti na građanski neposluh. Nije to karakteristika samo BiH, to je globalna pojava koje nisu pošteđene ni razvijene demokratske države. Jedina razlika je što je kod njih kaznena politika oštrija i bolje se provodi nego što je to slučaj kod nas“, kaže Marić.

Za ostavke nema savjesti i moralne odgovornosti

Protestovati je jedno, no, izazvati željeni rezultat je nešto sasvim drugo. U BiH, primjeri govore da su protesti veoma rijetko doveli do toga da je neko, kako to često bude slučaj u drugim zemljama, odstupio sa svoje funkcije.

„Zašto bi to radio kada to niko ozbiljno ne zahtijeva od njih? Bez obzira na to koliko veliki propust napravili ili koliko afera o njima otkrili, građani će ponovo glasati za njih jer oni najbolje štite njihove nacionalne interese. A to je u BiH ipak najvažnije pitanje zbog kojeg smo spremni da im oprostimo milione, ako ne i milijarde novca koji su ukrali od građana. Jedini način da neko podnese ostavku je njegova savjest i moralna odgovornost. Činjenica da u BiH skoro da i ne postoje takvi slučajevi dovoljno govori o moralu i savjesti političara“, zaključuje Marić.

Šta građanima BiH koji su nezadovoljni preostaje? Odgovor Marić je jednostavan – na raspolaganju imaju još djelotvorniji način iskazivanja nezadovoljstva, koji predstavlja „najbolji protest“, a koji u BiH ne koristi gotovo polovina stanovništva.

„Na političare se najbolje može djelovati ako ne glasate za njih i time ih ostavite bez posla i bez moći. Njihove stranke će se pobrinuti da im nađu neko drugo radno mjesto, ali će ostati bez moći, a to zna biti jako bolno za njihov ego. Stoga bih prije pitala zašto građani Bosne i Hercegovine ne koriste izbore da promijene ono što im se ne sviđa i kazne političare koji nisu ispunili njihova očekivanja. Ili možda jesu? Zašto građani prvo ne iskoriste svoje demokratsko pravo da biraju i da budu birani i da na taj način promijene korumpirane i nesposobne političare. Čak 45 posto građana već godinama ne izlazi na izbore, ali ih to ne sprječava da se žale na političare koje im izabere 55 posto njihovih sugrađana koji su izašli na izbore“, kaže ona.

„Sve dok ovako veliki broj građana podržava stranke koje umjesto rezultatima izbore dobijaju podizanjem tenzija, teško da ćemo nešto moći promijeniti protestima. Čim se situacija nakon protesta smiri, ti isti političari će uz pomoć istih birača ponovo zauzeti svoje mjesto na vrhu“, dodala je.