Slavo Kukić: U zemlji partijskih uhljeba, a BiH to jeste, najbolji nemaju što tražiti

Ljetos, koncem srpnja ako se dobro sjećam, mediji prenesoše informaciju kako je djevojka iz Maglaja prva u povijesti sarajevskog Pravnog fakulteta studij okončala sa svim desetkama – 49 u indeks upisanih ocjena, 49 desetki.

Nedavno, potom, pročitah, mladu Maglajku su primili i prvi ljudi zeničkog kantona, premijer i resorni ministar – koji je, tobože, i nekakav sveučilišni profesor – kako bi joj čestitali na uspjehu koji je ponos i čitava zeničko-dobojskoga kraja. I kako bi je obradovali informacijom da je, u znak zahvalnosti dakako, od vlade očekuje i prigodna novčana nagrada.

Nažalost, samo dan ili dva nakon zeničkoga performansa moglo se čuti i ružniju stranu priče – da je maglajsko čudo od djeteta već tri mjeseca na birou. I da, što je još tužnije, za to nitko ne haje – pa ni čelnici zeničkog kantona koji Amnin prijem iskoristiše kako bi se pred javnošću tuđim perjem sami okitili. No, moglo se čuti i još nešto – da je tijekom svoga nedavna boravka u Njemačkoj za samo jednu noć Amna iz tri države, Njemačke, Švedske i Švicarske, dobila čak deset ponuda za posao!

Zašto ova priča? Zato što ona tjera na pitanja. Hoće li, recimo, i mlada Maglajka doživjeti sudbinu tisuća drugih – da nakon studija, na kojima su ih po izvrsnosti prepoznavali, završe s drugu stranu državne međe? U bijelu svijetu? Hoće li se BiH odreći još jedne nade i priču o strategijama svoga razvoja i dalje prepuštati onima koji na fakultetima „nikad nije kasno“ i njima sličnima do diploma dolaze na dosad nezabilježene načine – i zbog kojih se, samo zato što su u vlasništvu „pravih“ partijskih iskaznica, nitko specijalno ne uzbuđuje?

Bio bih sretan da griješim. No, sve upućuje da je i to usud naših barem desetak slijedećih godina.

Uostalom, prema najnovijem izvještaju Svjetske bankeBosnu i Hercegovinu je već napustila polovica njezina stanovništva. I u Evropi je daleko ispred ostalih po broju svojih građana koji žive izvan njezinih granica – među kojima je, što je još važnije, preko polovice visokokvalificiranih. S druge strane, dugi redovi pred stranim ambasadama su jamstvo da se čitava priča na tome neće i zaustaviti – i da je demografsko pražnjenje budućnost koju ne možemo i nećemo izbjeći.

No, koga to muči? Političku klasu? Ma kakvi! Da je tako, Maglajka Amna bi od prvog dana okončanja studija radila na poslovima kojima ju se pridobiva – i za ostanak i za civilizacijski zaokret cijele zemlje. Za one, pak, koji vedre i oblače, izvrsnost, pa i svijet poput Amne, su važni koliko i lanjski snijeg. Još gore, na stup srama je, jer je smrtni neprijatelj njihovoj neupitnosti, i samu pribijaju – dijelom pričom u ugroženosti naroda, dijelom pozivima na zbijanje nacionalnih redova kako bi se opstalo, dijelom nečim sasvim trećim. A istodobno slobodna mjesta u državnoj upravi, javnim poduzećima, državnim i inim agencijama popunjavaju onima koji su jamstvo i njihova vlastita opstanka.  

U najnovijem Godišnjem revizorskom izvještaju se, uostalom, apostrofiraju devijacije u sustavu zapošljavanja u državnim institucijama BiH – da su, kao i svih prethodnih godina, i usprkos upozorenjima, na objavljenim natječajima u pravilu najbolji bivali savjetnici izabranih funkcionera, stranački aktivisti, članovi obitelji političara i vodećih državnih službenika i njima slični. Da je, još konkretnije, nezakonitost i netransparentnost u procesu zapošljavanja državnih službenika pojava koja ne gubi na svome intenzitetu.

Ne pomažu ni sve učestalija upozorenja demokratskog svijeta. Od Vijeća Evrope nas se, primjerice, ponovo podsjeća da se u provođenju njegovih preporuka od prije šest, sedam godina nismo pomakli ni s mrtve točke. I izražava sumnja da ćemo s politikom koju imamo – zaludu povećano odseljavanje, sve starije stanovništvo i još koješta – to učiniti i u skorijoj budućnosti.

Slična upozorenja, potom, dolaze i od Evropske komisije, koja nas također podsjeća da od 2016. godine u čak 25 oblasti nismo učinili ni početni korak. Da smo tamo gdje smo i tada bili. I da je glavni razlog tome „želja vladajućih političkih partija da zadrže status quo“ – jer bilo kakva promjena „može ugroziti njihove partikularne interese“.

Sve češće nam, međutim, nakon barem desetak godina prepuštanja brizi drugih, upozorenja, pa i upiranjem prstom u najodgovornije, stižu i iz Washingtona – u vezi s onim što glavnokomandirajući bh. etnooligarhije čine posebice. Američki Foreign Policy tako u svojoj najnovijoj analizi upozorava kako na zapadni Balkan, i BiH kao njegov dio, sve ozbiljnije atakiraju Rusi i Kinezi – i da, žele li taj dio Evrope očuvati kao dio svoga geopolitičkog interesa, to u vidu moraju imati i NATO i EU koja mu, najnovijim odbijanjem Sjeverne Makedonije i Albanije, otvoreno okreće leđa.

U istoj analizi, međutim, Foreign Policy ponavlja ono što je u vezi s BiH već izrekao specijalni predstavnik američkog državnog sekretara za zapadni Balkan – da je najizrazitiji zagovornik ruskih upada u regiju jedan od članova bh. Predsjedništva, Milorad Dodik. Koji, dodaju, i u zemlji kojoj je na čelu blokira sve što bi dovelo do njezina napretka – i više je „zabrinut za svoju poziciju u RS-u nego za poziciju BiH“ kao cjeline.

Nažalost, dojam je kako su domaće etnopoglavice sve imunije i na upozorenja i na packe svijeta – i da ih selektiraju po principu švedskog stola. Na najnoviji izvještaj OHR-a Vijeću sigurnosti se, tako, iz Vlade RS-a uzvraća zahtjevom da se OHR napokon odrekne bonskih ovlaštenja i definitivno zatvori svoja vrata. Ili, Palmerovim optužbama da u BiH blokira sve što vodi njezinu napretku Dodik uzvraća pričom kako će ga Amerikanci takvim označavati dok god svoj interes budu proglašavali našim vlastitim – i dok god ga budu stavljali iznad interesa srpskog naroda u BiH.

Još važnije je, međutim, da je u razmjeni paljbe sa Zapadom Dodik potvrdio ono za šta ga se iz Washingtona i optužuje – da je glavni lobista ruskih upada u regiju. Odluka u vezi sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom nas, pojašnjava on, tjera na razmišljanje je li partnerstvo s EU „jedini vanjskopolitički kurs koji smijemo zauzimati?“ I trebamo li se „odricati partnerstva s drugim velikim silama i tržištima, kakve su Rusija, Kina ili Turska?“ Da ne bi ostalo nejasno što o svemu tome misli, Dodik odgovara na način koji isključuje svaku sumnju – ne, ne trebamo, bez obzira kakve će odluke zbog toga donositi EU.

Ništa drugačije se, istina, ne ponašaju ni njegovi partneri iz državne vlasti. Upiranje prstom u Dodika kao „izvor blokada i opstrukcija“ za lidera SDA je, recimo, znak ohrabrenja jer upućuje na zaključak kako se SAD vraćaju logici snažnijeg angažmana u našoj zemlji. I povod da Palmeru zbog toga aplaudira.

Ali, ni na kraj mu pameti aplaudirati i Palmerovim optužbama na račun entitetskih i državnih vlasti, zbog njihova parohijalnog i nacionalističkog ponašanja i nevođenja brige o interesima građanima – niti potpori koju Palmer iskazuje prema sarajevskoj kantonalnoj vlasti. Naprotiv, za Izetbegovića je ona posljedica neupućenosti u ono što se ovdje stvarno događa – pa onda i naivnog vjerovanja kako je sarajevska kantonalna vlast alternativa onoj koja desetljećima destruira zemlju. U vezi s Dodikom je, dakle, Palmer odlično informiran, tamo gdje kritizira SDA, pa i njega, je i neinformiran i neupućen.

Ili, svakodnevno prvak HDZ-a zasipa javnost pričom o evropskim vrijednostima partije koju personificira. Ni na kraj mu pameti, međutim, da proboju tih vrijednosti u nekim slučajevima i sam pomogne – da, recimo, presude suda u Strasbourgu iskoristi kao povod guranja u kola građanskih i ljudskih prava, koja su u BiH ozbiljno ugrožena.

Prve reakcije, potom, upućuju kako ga na činjenje neće potaći ni najnovija presuda evropskoga suda kojom se nalaže održavanje izbora u Mostaru, a ni najnovije tumačenje presude Ustavnoga suda po apelaciji Bože Ljubića iz usta prvog čovjeka suda – tumačenje koje presudi daje značenje upravo suprotno onom s kojim već godinu dana lider HDZ-a i njegovi uporno operiraju.

Ali, zato svi etnonacionalistički bosovi u zemlji nastavljaju s praksom koja poziv u pomoć čini sve alarmantnijim. Evo najsvježijega dokaza za to. Čelniku OSA-e je Inspektorat RS-a na zahtjev jednog privatnoga fakulteta odgodio poništenje fakultetske diplome, koju je na njemu nekad ranije stekao, a za koju tamošnje vlasti tvrde da je nezakonito dobivena.

Iako je, čitam, odluka Inspektorata debelo utemeljena na zakonu, odlaganje poništenja diplome, koja čelniku OSA-e omogućuje da se kandidira na još jedan mandat za direktorsku poziciju u toj agenciji – a time Dodiku izbija nakanu da na nju stavi vlastitu šapu – koštala je glave njegove prve ljude. Po principu „hitno“ odletješe s funkcija i ravnatelj Inspektorata i glavni prosvjetni inspektor RS. I nitko da se zbog toga zacrveni. Ili da postavi pitanje, zašto? Jer, lojalnost bez ostatka se podrazumijeva i ovdje, kao i u svim drugim autoritarnim režimima. Pa ti, dragi moj, razmisli hoćeš li toj i takvoj lojlnosti pretpostaviti poštivanje zakona i elementarnu profesionalnu etiku.

E sada, da se vratim na početak priče, što u takvoj zemlji ima tražiti Maglajka Amna? Ili na tisuće njoj sličnih? I imaju li se svi oni pravo nadati promjeni u kojoj bi se, kao u ostatku svijeta, poštovanje moglo iskazivati njima a ne partijskim uhljebima, onima koji do diploma dolaze na načine zbog kojih se drugdje završava u zatvorima?

Znam da bi me se zbog vlastitoga mišljenja moglo i optužiti da djelujem destruktivno, da dodatno osnažujem ionako prisutne frustracije, da potičem mlade na odlazak, da ne nabrajam. I stoga ga neću ni izgovoriti. Ali evo, što bi svatko od vas, da je roditelj takvima, izvrsnima, najboljima, i da mora svjedočiti gaženju dostojanstva kojemu su zbog karaktera režima izloženi, sugerirao svojoj djeci? Da slegnu ramenima? I ostanu?

Ili da se spakiraju i odu tamo gdje će ih se poštovati? Kao što su poštovanje Amni već iskazali u Njemačkoj, Švedskoj, Švicarskoj, koliko sutra i drugdje po Evropi. Ne morate o tome naglas. Dovoljno je da priznate sami sebi.