Ispovijest porodice koja se preselila u Njemačku

Prvo je suprug našao stabilan posao, osposobili smo stan da bude funkcionalan, upisali djecu u gimnaziju i pronašli klub gdje će nastaviti da treniraju košarku. Poslije nekoliko mjeseci – počeli smo svoju svakodnevicu u Njemačkoj, ispričala je za Deutsche Welle Snježana Čujić koja je sa porodicom otpočela novi život u ovoj zemlji. Ovo je njena ispovijest.

Život na dvije adrese, suprug sa stalnim zaposlenjem u Njemačkoj, djeca i ja u Srbiji, već nakon mjesec i po dana, motivisao me da upotrebim sve svoje sposobnosti ne bi li porodica ponovo bila na okupu, a to je značilo – prvo naći stan.

Od prepričavanja tuđih iskustava oko pronalaska stana u Njemačkoj može da vas zaboli glava. Pretjerana doza informacija ponekad može imati zbunjujući efekat pa sam riješila da se pouzdam u faktor sreće, jer u ruci držim samo jednu suprugovu platnu listu, a trebale su tri, barem su me tako uvjeravali. No, šta je tu je.

Šta je to Schufa?

Najveću pometnju od gomile prikupljenih papira napravila je Schufa, dokument koji odslikava njegovu kreditnu sposobnost i ako je pozitivna znači da je finansijsko kretanje svih raspoloživih računa dobro. Iako mi je bio totalna nepoznanica, neizostavni je dio čitavog spiska papira koji smo morali priložiti da bi iznajmili stan. U tom silnom pretraživanju očigledno sam negdje pogriješila i umjesto jedne poručila čak tri, koliko ih je i stiglo poštom.

Nastala je prava panika kada je sa suprugovog računa počela naplata za izdavanje tog dokumenta, međutim, uspjela sam da objasnim kako je nastao problem i povratim novac od naredne dvije porudžbine.

Ujedno sam shvatila da moram biti opreznija prilikom poručivanja internetom. U toj razmjeni mailova oko razriješenja nesporazuma u porudžbini i plaćanju, potvrdni mail za stan zalutao je u “spam”. Našli smo stan!

Dakle, najteži korak, kako se činilo, učinjen je i vrijeme je bilo za drugu fazu – pakovanje stvari. Tome je prethodila, između ostalog, posjeta zubaru i frizeru, kao što to čini većina gastarbajtera.

Putovanje

U posljednjem trenutku kupujem nedjeljnik “Vreme” jer putovanje autobusom sa BAS-ove stanice u Beogradu traje otprilike 24 sata.

“Ne možete na peron bez peronske karte”, zaustavio me na ulazu sredovječni muškarac. “Zar nije uračunata u kartu?”, upitala sam. “Nije, morate kupiti na šalteru. I da znate, pratilac isto plaća jer niko ne može na peron bez karte…” Samo sam vrtjela glavom, platila obje karte i odgovorila joj: “Ovo mi sigurno neće nedostajati.”

Tužna slika na peronima. Čak tri autobusa Srbija Tours International u pravcu Njemačke. Scene opraštanja ljudi koji ostavljaju porodice u nadi da će u skorije vrijeme dobiti termin u ambasadi za spajanje, liče na filmske, na one uvodne, koje su samo uvertira u zaplet na granici sa Mađarskom.

Granice

Svi smo izašli napolje na pregled pasoša i uslijedio je pretres autobusa. Traže cigarete i alkohol. Potrajalo je duže od sata i dok smo čekali radoznalo sam posmatrala putnike koji su nervozno gledali u telefone i slali poruke. Tek tada u koloni postalo je jasno koliko ljudi odlazi iz Srbije u nadi da će uzeti život u svoje ruke i tako obezbijediti svojoj porodici bolju budućnost.

Sljedeća kontrola bila je na njemačkoj granici. Ukoliko je putnik sa srbijanskim pasošem mora da odgovori na niz pitanja: kod koga ide, koliko ostaje i koliko novca nosi sa sobom? Pasoš Evropske unije vas lišava svega toga. Poželjeli su nam dobrodošlicu i sretan put.

Prazan stan i papirologija

Stigla! Dok sam ulazila u prazan stan imala sam čudan osjećaj. Poslije napuštanja sopstvenog, punog kao šibica, vrtim film u glavi i razmišljam kako ponovo moram praviti silne spiskove za kupovinu stvari koje zapravo imam. Odjekuje mi glas dok razgledam prostorije, a pogled na opremljenu kuhinju, što je prava rijetkost prilikom iznajmljivanja.

Pružio nam se niz mogućnosti da kupimo povoljno polovne stvari. Kultura poklanjanja namještaja ostavila je na mene najveći utisak iako sam o tome čula razne priče, no kada ugledate gomilu namještaja ispred zgrada shvatite koliko je to praktično rješenje.

Rješavanje administrativne problematike ide paralelno sa sređivanjem stana. Poslije prijave prebivališta, poštansko sanduče me prosto zasipalo kovertama kada sam ga otvarala što dokazuje da pošta funkcioniše besprijekorno. Dostavljači novina i prospekata kao da se utrkuju ko će brže i više da ga dodatno zatrpa. Konačno je zasijao i ruter i nismo jedini kojima je poslije pronalaska stana priključivanje na internet zadalo najviše muke.

Širom otvorenih očiju rješavala sam jedno po jedno administrativno poglavlje i to mi je bio pokazatelj stvarnog nivoa znanja njemačkog jezika.

Ljubaznost i predusretljivost šalterskih službenika u Bad Honefu, gradića nadomak Bona olakšao mi je težak početak. Potrudili su se da mi objasne do detalja šta i kako popuniti i kome se obratiti za razna pitanja kao što je recimo parking za kola. Ispred zgrade smo stavljeni na spisak pa ko odustane pomjeramo se na listi. Grad je podijeljen po zonama i godišnja karta za parking košta trideset eura. Istovremeno, prijalo mi je kada bih čula svoj jezik makar u prolazu.

Novi komšiluk i škola

Ispostavilo se da u zgradi preko puta naše živi porodica iz Osijeka, a djeca su u školi prvo upoznala djevojčice iz Zrenjanina i Tuzle. Oni su već oformili društvo iz Albanije, Poljske, Južne Koreje, Kine i naravno domaćih tako da im to olakšava učenje jezika.

Škola ima razrađen program namijenjen novim učenicima čiji maternji jezik nije njemački. Nisam morala da prevodim ništa od dokumenata za upis, sa obrazloženjem da je jasno skoro sve iz priloženog kao i da imaju razumijevanja oko troškova preseljenja tako da ne žele da nas izlažu nepotrebnom trošku. Uz srdačnu dobrodošlicu koju su poželjeli djeci, to je također zvučalo ohrabrujuće.

Kao dokaz da sistem funkcioniše, u narednih godinu dana znate tačan datum uplate dječjeg dodatka koji po djetetu iznosi 204 eura. To nije zanemarljiv iznos kada stavite na papir računicu iz koje se vidi da nam je samo za stan potrebno mjesečno 800 eura, za struju i gas 120 eura. Sigurno će biti lakše kada i ja pronađem posao.

Na našem ulazu smo brzo uspostavili lijep kontakt sa komšijama. Na primjer, sasvim je normalno da se bez mnogo pitanja i objašnjavanja preuzme neki paket, ukoliko niste trenutno kod kuće. Na obavještenju koji sam zatekla pisalo je prezime i broj stana kod koga je ostavljena pošiljka. Starija žena na prizemlju me primijetila, osmjehnula se i rekla kako ima nešto za mene i da je samo htjela da pomogne, pošto zna da smo novi na ulazu.

Primijetila sam veliki broj pušača i to je za mene bilo najveće izenađenje jer kutija cigareta košta minimum šest, sedam eura. Sa druge strane, vodi se računa o očuvanju prirode i proizvodnji bio hrane, pa mi je to nekako nespojivo.

Počinje nova svakodnevica

Porodica Ćujić je konačno u kompletnom sastavu u Njemačkoj. Naša očekivanja su bila realna, temeljna priprema je urodila plodom. Prvo je suprug našao stabilan posao, osposobili smo stan da bude funkcionalan, upisali djecu u gimnaziju i pronašli klub gdje će nastaviti da treniraju košarku.

Kada sam napuštala svoju državu šetala su mi osjećanja na skali, od tuge jer će mi nedostajati dom, familija i prijatelji, do ushićenja i zabrinutosti što odlazim u nešto nepoznato, u novo okruženje i krećemo svi zajedno praktično ispočetka. Sve je to u drugom planu kada vidite osmjeh na licu svoje djece i oduševljenje kada im saopštite da ćete im ispuniti želju da dio raspusta provedu u Beogradu.