"Odrasli smo zajedno, jedini sam ja među njima ostao živ"

srebrenica zivvvvv

11. juli najteže pada onima koji ukopavaju svoje najmilije. Već danas su u Potočarima obilaze tabute sa posmrtnim ostacima, mjesta koja će postati mezari njihovih članova porodice.

No, tuga nikada neće prestati ni kod onih koji su svoje očeve, sinove, braću, sestre, majke, ukopali godinama ranije. Kažu, svake godine sve teže podnose susret s bijelim nišanima.

I danas u fabrici akumulatora, među tabutima žrtava, čuju se jecaji.

Neutješan je i Amir Husejnović. Sutra će ukopati posljednjeg od trojice braće, koje je izgubio jula '95. - Sejada Husejnovića. Majka dženazu nije dočekala. Umrla je prije devet mjeseci.

"Jedini sam ja među njima ostao živ. Družili se kao djeca, odrasli kao djeca zajedno, nismo bili velika razlika, tu u tri, pet i deset godina. Kada ste posljednji put vidjeli ovog brata kojeg sutra ukopavate? Njega sam vidio pred zasjedu prvu kod Kravice, tu je zapucalo i više se nismo vidjeli", kazao je Amir.

Kćerke Osmana Mujčinovića, prijeratnog učitelja, oca su ukopale unazad nekoliko godina. No, bol ne jenjava.

"Uvijek sam se nadala da će se pojaviti, bez obzira koliko je godina prošlo, nadala sam se, ali poslije javljanja nade su sve prošle", rekla je Fatima, Osmanova kćerka.

Majka nije mogla doći ovog 11. jula. Nije imala snage.

"Da li iko ko ovdje može doći da ne osjeti neku bol. Da mi niko nije ništa, da mi nije otac tu, teško bi mi bilo, kada uđete ovdje kakav je osjećaj kada vidite sve ove nišane. Ne dao Bog nikome da se dogodi, ali ne treba zaboraviti", kazala je Fatima.

Zaboraviti neće ni Muška Krđić. Dok uči Fatihu braći i njihovoj djeci.

"Ne može dijete, vidiš li ti bola i tuge ovo je stvarno, daj Bože da nam Bog da sabura i snage da se može ovo izdržati. Ali izdržati je teško. Suze same teku", kazala je Muška.

U očima Nezira Šabanovića, nema suza, dok ispo njega leže dvojica braće, Idriz i Aziz. Ali ljutnja ne prestaje, kaže. Dva momka, dva borca, dva čovjeka koja su izgubila živote, a danas se za njihovim porodica niko ne osvrće. A kaže, nema ni pravde.

"Umjesto da se traži da se vide snimci, jer vidi se sve, na televiziji ko je šta radio ko je koga ubijao da se to procesuira, da se sude da se gone do maksimuma da se pronađu. Pronađeni su oni samo što nije naša vlast sposbna", kategoričan je Nezir.

Svako u svome bolu dočekuje sutra. 11. juli. Za mnoge najteži dan ugodini. Za porodice 35 žrtava koje će biti ukupane, možda najteži dan ikad. Majke maloljetnika već danas satima sjede u Potočarima, gledajući u mjesto gdje će tek nekoliko kostiju njihovih sinova ostati dok je svijeta. Majka najmlađeg među njima, Vesida Ibrića, još skuplja snagu u malom mjestu kod Živinica - da bi izdržala dženazu.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH