Činjenice o genocidu u Srebrenici: Devet dana pakla

Srebrenica Ratko Mladic

Godinama istražujući zločin genocida počinjen u Srebrenici, Haški tribunal je prikupio obimnu dokumentaciju – hiljade i hiljade stranica iskaza preživjelih svjedoka, međunarodnih eksperata, oficira UN-a, nalaza vještaka, forenzičkih dokaza, dokumentacije VRS-a, MUP-a RS-a... – koja je korištena u više predmeta protiv pojedinaca koji su procesuirani i presuđeni za zločin genocida počinjen u Srebrenici.

Među osuđenima je i general Vojske Republike Srpske, Radislav Krstić, komandant Drinskog korpusa, osuđen na doživotni zatvor. U presudi protiv Krstića decidno se opisuju događaji koji su prethodili zauzimanju zaštićene enklave UN-a Srebrenica od srpskih snaga, kao i zločini počinjeni nakon toga, za koje je dokazano da su genocid i u okviru kojih je ubijeno više od 7.000 ljudi. To su činjenice dokazane u postupcima pred Međunarodnim sudom koji su formirale Ujedinjene nacije i ti dokazi će ostati zauvijek upisani u historiju, a to je i naslijeđe ICTY-a koje ostaje u vlasništvu UN-a. I nema tog pojedinca, niti neke lokalne političke elite koja to može pobiti i uništiti, bez obzira koliko to trenutno pokušavali Milorad Dodik i njegovi istomišljenici. U nekoliko nastavaka donosimo najvažnije činjenice utvrđene u haškom procesu protiv Krstića, koje govore same za sebe, ali i koje pokazuju sve neznanje, površnost i populizam svih onih koji misle da se poništavanjem izvještaja neke komisije mogu poništiti dokazi i činjenice presuđene u Haagu.

                                                      

                                                                             UVOD

U svijetu su dobro poznati događaji vezani za zauzimanje zaštićene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica u Bosni i Hercegovini od strane bosanskih Srba do kojeg je došlo u julu 1995. Uprkos Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a, kojom je zaključeno da se na enklavu “ne smije izvršiti nikakav oružani napad niti bilo kakakv drugi neprijateljski čin”, jedinice Vojske bosanskih Srba (VRS) pokrenule su napad i zauzele grad. U roku od nekoliko dana snage bosanskih Srba protjerale su otprilike 25.000 bosanskih Muslimana, većinom žena, djece i staraca koji su živjeli na tom području, i u atmosferi terora ih ukrcali u pretrpane autobuse, da bi ih potom prebacili preko linija sukoba na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana. Međutim, vojnosposobnim muškarcima, bosanskim Muslimanima iz Srebrenice, bila je namijenjena drugačija sudbina. Hiljade njih pokušali su pobjeći sa tog područja. Zarobljeni su, zatočeni u okrutnim uslovima i potom smaknuti. Više od 7.000 ljudi niko više nikada nije vidio.

Ni jedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana, od 10. do 19. jula 1995, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva. Tokom nešto više od sedam dana hiljade života su ugašene, nepopravljivo narušene, ili jednostavno, izbrisane sa stranica istorije. Pretresno vijeće istoričarima i socijalnim psiholozima prepušta da izmjere pravu dubinu te epizode balkanskog sukoba i da ispitaju duboko ukorijenjene uzroke. Zadatak koji se ovdje postavlja skromnijeg je karaktera: na osnovu dokaza izvedenih tokom suđenja, šta se dogodilo u tom periodu od otprilike devet dana, i na koncu utvrditi da li je optuženi u ovom predmetu, odnosno general Krstić, prema postavkama međunarodnog prava krivično odgovoran za svoje sudjelovanje u tim događajima. 

Pretresno vijeće sebi ne može dopustiti da se prepusti izražavanju svojih osjećanja u vezi sa događajima u Srebrenici, kao ni mišljenja o tome kako su pojedinci, te nacionalne i internacionalne grupe, koje nisu dio ovog predmeta, pridonijeli tragediji. (...) Pretresno vijeće će se koncentrisati na detaljno iznošenje činjenica o tih devet dana pakla, pri čemu će izbjegavati da na retorički način iznosi svoje zgražanje što je do tih događaja uopšte došlo. Na kraju krajeva, nikakvi komentari ne mogu srebreničku epopeju dočarati življe do golog nabrajanja samih događaja, niti jasnije razotkriti pustošenje koje su izazvali rat i etnička mržnja, kao i dugačak put koji još valja prevaliti da bi se ublažilo njihovo gorko naslijeđe.

U julu 19995. godine, u vrijeme kad su se zlodjela odigrala, general Krstić je prvo bio načelnik Štaba, da bi potom preuzeo dužnost koamandanta Drinskog korpusa, formacije Vojske bosanskih Srba. Svi zločini koji su počinjeni po zauzimanju Srebrenice, počinjeni su u zoni odgovornosti Drinskog korpusa. Optužba tereti generala Krstića za genocid, zločine protiv čovječnosti, uključujući istrebljenje, ubistvo, progon i deportaciju, i za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja. 

Pretresno vijeće se oslanja na mozaik raznih dokaza koji daju sliku onoga što se desilo tokom tih nekoliko dana u julu 1995. Pretresno vijeće je tokom 98 dana suđenja saslušalo više od 110 svjedoka i pregledalo gotovo 1.000 dokaznih materijala. Veliki broj nekadašnjih stanovnika Srebrenice je došao u Haag kako bi svjedočili. Pretresno vijeće smatra da je suština njihovog svjedočenja bila izuzetno vjerodostojna. Prikazi preživjelih o mjestima na kojima su vršena smaknuća potkrijepljeni su forenzičkim dokazima (poput čahura metaka i ostataka eksploziva i tkiva) nađenim na nekim od mjesta smaknuća, analizama vještaka o sadržaju masovnih grobnica, te izviđačkim snimkama snimljenim iz zraka 1995. godine.

Pretresno vijeće je uz to razmotrilo i svjedočenja vojnog osoblja UN-a koje je boravilo u Srebrenici, snimke radio poruka VRS-a koje je u julu i augustu 1995. prisluškivala Armija Republike BiH, dokumentaciju zaplijenjenu od ARBiH, dokumentaciju zaplijenjenu od VRS, analize vojnih vještaka koje su pozvale optužba i odbrana, te svjedočenje samog generala Krstića, kao i drugih svjedoka koji su svjedočili za odbranu. Osim toga, Pretresno vijeće je i samo pozvalo dvojicu svjedoka, od kojih su obojica ranije bili na visokim položajima u ARBiH i koji su u julu 1995. pomno pratili razvoj događaja u Srebrenici.


Presuda je podijeljena na pet dijelova, od kojih je prvi uvod. Činjenični nalazi Pretresnog vijeća čine drugi dio sa narativnim pregledom, čija je svrha da čitaoca ukratko uputi u događaje koji su prethodili zauzimanju Srebrenice i ono što je nakon toga uslijedilo. Pretresno vijeće će zatim preći na detaljnije razmatranje perioda nakon zauzimanja Srebrenice, a naročito će se pozabaviti ulogom Drinskog korpusa u transportu žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana iz bivše enklave, kao i u zarobljavanju, zatočavanju i egzekucijama muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice. (...) U trećem dijelu presude iznosi se pravni okvir za analizu činjenica (...) Četvtri dio bavi se pitanjima koja se odnose na odmjeravanje kazne, a u petom dijelu iznosi se dispozitiv.

                          A.    Događaji u trenutku zauzimanja Srebrenice i nakon toga



1.    1991-1992. Raspad bivše Jugoslavije


Istorijat raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije opisan je u prethodnim presudama ovog Međunarodnog suda i ovdje se neće detaljno ponavljati. Međutim, minimum konteksta je nužan kako bi se razumio konkretni slučaj Srebrenice.

Od 1945. do 1990. Jugoslavija se sastojala od šest republika – Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Slovenije i Srbije. U nekim republikama živjela je pretežno jedna etnička grupa, na primjer Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. Područje koje se razmatra u ovom predmetu predstavljalo je područje BiH, republike čije je stanovništvo u najvećoj mjeri bilo višenacionalno, sa prijeratnim sastavom stanovništva od 44 odsto Muslimana, 31 odsto Srba i 17 odsto Hrvata.

Teritoriju Jugoslavije stoljećima su dijelile te i druge etničke grupe, a razdoblja mirne koegzistencije izmjenjivala su se sa sukobima. Drugi svjetski rat bio je period osobito krvavog razdora, pri čemu su optužbe o počinjenim zločinima iznosile sve grupacije. Poslijeratna vlast maršala Tita suzbijala je etničke podjele i nacionalizam, usredočivši se na jedinstvo komunističke države. Tako su relativ

no zatišje i mirni međunacionalni odnosi obilježili razdoblje od 1945. do 1990. godine. Uprkos tome, različite grupe ostale su svjesne svojih posebnih identiteta. 

Krajem 80-ih godina ekonomske nedaće i kraj komunističke vladavine pripremili su teren za rastući nacionalizam i etnička trvenja. U junu 1991. Republika Slovenija i Hrvatska objavile su nezavisnost od Federativne Republike Jugoslavije. Status Slovenije obezbijeđen je nakon samo deset dana borbi sa pretežno srpskim snagama Jugoslovenske narodne armije (JNA), no oružani sukob u Hrvatskoj trajao je više mjeseci. Makedonija se uspješno odvojila u septembru 1991. Bosna je svoj put prema nezavisnosti započela 15. oktobra 1991. parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Evropska zajednica priznala je Republiku BiH 6. aprila 1992, a Sjedinjene Države učinile su to idućeg dana. 

2.    1992-1993. Sukob u Srebrenici

Grad Srebrenica nalazi se u jednoj dolini u istočnoj Bosni, 15 kilometara od granice sa Srbijom. Prije rata mnogi stanovnici Srebrenice radili su u fabrikama u Potočarima, nekoliko kilometara sjeverno od Srebrenice, ili u rudnicima cinka i boksita, južno i sjeveroistočno od grada. Godine 1991. opština je imala 37.000 stanovnika, od kojih 73 odsto Muslimana, a 25 odsto Srba. Prije rata životni standard je bio visok i pripadnici različitih etničkih grupa živjeli su zajedno uglavnom bez teškoća.

Tokom sukoba regija srednje Podrinje, u kojoj se Srebrenica nalazi, predstavljala je područje od znatne strateške vrijednosti. Za bosanske Srbe kontrola te regije bila je nužna kako bi ostvarili svoj minimalni cilj stvaranja političkog entiteta u Bosni. Kao što je izjavio general Radovan Radinović, vojni vještak odbrane: “Srbi su namjeravali sačuvati BiH kao sastavni dio bivše države. To je zaista bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u BiH. Zašto? Mislim da to nije teško razumjeti. Željeli su živjeti u istoj državi sa drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantovati bila je bivša Jugoslavija... Srbi su shvatili da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljena na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih 100 posto srpskim stanovništvom.”

Uprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno muslimansko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne zadobile su na nekoliko sedmica početkom 1992. godine kontrolu nad gradom. Međutim, u maju 1992. grupa boraca bosanskih Muslimana pod vođstvom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci Orić i njegovi ljudi širili su područje serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage bosanskih Muslimana iz Srebrenice spojile su se snagama iz Žepe, grada pod muslimanskom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjivo ostrvo usred teritorija pod kontrolom Srba.

U januaru 1993. snage bosanskih Muslimana napale su selo bosanskih Srba, Kravica. Bosanski Srbi odgovorili su kontraofanzivom koja je trajala tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 kvadratnih kilometara. Bosanski Muslimani, stanovnici obližnjih područja, slili su se u grad Srebrenicu, tako da se broj njegovih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon januara 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Muslimana nad srpskim stanovištvom, kao i o srpskom teroru nad muslimanskim civilima.

Komandant zaštićenih snaga UN-a, Phillipe Morillon posjetio je Srebrenicu u martu 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uslovi opsade. Snage bosanskih Srba su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo da i nije bilo. Ljudi su struju dobivali iz inproviziranih generatora. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikada neće napustiti.

Između marta i aprila 1993. godine iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuirano otprilike 8.000 do 9.000 bosanskih Muslimana. Evakuacijama su se, međutim, protivile vlasti bosanskih Muslimana u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi “etničkom čišćenju” teritorije.
Vlasti bosanskih Srba i dalje su ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srpskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Bosanski Srbi su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u toku dva dana napasti grad ako se bosanski Muslimani ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.

3.    April 1993. Vijeće sigurnosti Srebrenicu proglašava zaštićenom zonom

Vijeće sigurnosti UN-a je reagiralo i 16. aprila 1993. i donijelo rezoluciju kojom je proglasilo da “sve strane i drugi Srebrenicu i njenu okolicu trebaju smatrati zaštićenom zonom koju se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom neprijateljskom činu”. Istovremeno je Vijeće sigurnosti još dvije enklave, Žepu i Goražde, stavilo pod zaštitu UN-a.

Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. Nakon toga, nova grupa vojnika stizala je po sistemu rotacije otprilike svakih šest mjeseci. Mirovne snage imale su lako naoružanje i ni u jednom trenutku nisu brojale više od 600 ljudi (što je bilo mnogo manje od onog što je na početku traženo). U januaru 1995. godine u enklavu je stigao novi kontigent vojnika UNPROFOR-a (bataljon iz Holandije koji se kolokvijalno nazivao Dutchbat).

VRS je bila organizirana na teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1.000 i 2.000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oruđem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizovana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije. Neki od vojnika imali su stare lovačke puške ili uopšte nisu imali oružja, a samo nekolicina njih je imala uniforme. Međutim, Pretresno vijeće je saslušalo svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi 28. divizije nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu.

Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji bosanskih Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, postajale su sve rijeđe.

Uprkos kršenjima obje strane sporazuma o zaštićenoj zoni, uslijedilo je dvogodišnje razdoblje relativne stabilnosti, iako su uslovi koji su vladali u Srebrenici za njene stanovnike bili sve prije no idealni.

4.    Početak 1995. Stanje u zaštićenoj zoni Srebrenica se pogoršava

Početkom 1995. do enklave je uspjevalo doći sve manje konvoja sa zalihama. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve vojnika UN-a u hrani, lijekovima, gorivu i municiji postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale tako malo goriva da su bili prisiljeni enklavom patrolirati pješke. Vojnicima Dautcbhata, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi. 

Sa strane VRS-a stizali su i drugi zloslutni znaci. U martu i aprilu nizozemski vojnici primjetili su jačanje snaga bosanskih Srba u blizini dva osmatračka punkta. 

Činilo se da su novi bosansko-srpski vojnici bili bolje opremljeni i disciplinovaniji.

5.    Proljeće 1995. Bosanski Srbi planiraju napad na zaštićenu zonu Srebrenica

U martu 1995. godine Radovan Karadžić izdao je direktivu VRS u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom Direktiva 7, konkretno se navodi da VRS treba “izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime će spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. 

Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici.”

Dio plana bio je i blokada konvoja pomoći: “Preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad s UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim restriktivnim odobravanjem zahteva smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja.”

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ARBiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kada to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi.

Glavni štab VRS-a izdao je 31. marta 1995. godine Direktivu 7.1, koju je potpisao general Ratko Mladić. Direktiva 7.1. izdata je na osnovu Direktive 7 i upućivala je Drinski korpus da, između ostalog, sprovodi “aktivna borbena dejstva... oko enlava”.

Snage bosanskih Srba zauzele su 31. maja 1995. osmatračko mjesto Echo, koje se nalazilo u jugoistočnom dijelu enklave. Kao odgovor na tu agresiju, jedna grupa Bošnjaka izvršila je rano ujutro 26. juna 1995. iznenadni napad na obližnje srpsko selo Višnjica. Iako je napad bio relativno malog intenziteta, spaljene su neke kuće i poginulo je nekoliko ljudi. Nakon toga, tadašnji komandant Drinskog korpusa, general-major Milenko Živanović potpisao je 2. jula 1995. dvije zapovjedi u kojima se iznosi plan za napad na enklavu i raznim jedinicama Drinskog korpusa izdaje naređenje da pređu u stanje borbene gotovosti. Operacija je dobila šifrirani naziv – Krivaja ’95.

6.    Razdoblje od 6. do 11. jula. Zauzimanje Srebrenice

Ofanziva na Srebrenicu počela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana, pet posmatračkih punktova  UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim usljed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od holandskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ARBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute prema gradu.

Kako je počela padati južna odbrambena linija oko 4.000 stanovnika, bosanskih Muslimana, koji su živjeli u obližnjem švedskom izbjegličkom naselju, pobjeglo je na sjever, u grad Srebrenicu. Vojnici Dutchbata izvjestili su da nadiruće snage bosanskih Srba “čiste” kuće u južnom dijelu enklave.

Do večeri, 9. jula 1995. godine Drinski korpus VRS prodro je četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo jedan kilometar ispred grada Srebrenice. Kasno 9. jula 1995, ohrabren tim vojnim uspjehom i iznenađujućim izostankom otpora bosanskih Muslimana, kao i nepostojanjem nikakve značajnije reakcije međunarodne zajednice, predsjednik Karadžić izdao je novo naređenje kojim je Drinskom korpusu VRS dao zeleno svjetlo da zauzme grad Srebrenicu.

Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici je bila napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans (zapovjednik Dutchbata) slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. jula 1995. kada je NATO bombardovao tenkove VRS koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti.

Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.
Kasno poslijepodne 11. jula 1995. general Mladić u pratnji generala Živanovića (tadašnjeg komandanta Drinskog korpusa), generala Krstića (u to vrijeme zamjenika komandanta i načelnika Štaba Drinskog korpusa) i drugih oficira VRS, trijumfalno je prošetao praznim ulicama Srebrenice. Taj trenutak snimio je filmskom kamerom srpski novinar Zoran Petrović.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH