Nekažnjeni kliconoša mržnje

Među nacističkim glavešinama kojima je prije sedamdeset godina suđeno pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu nalazio se i Julius Streicher, osnivač i glavni urednik antijevrejskog tjednika Der Stürmer (Jurišnik), lista koji je imao jedan od najvećih tiraža u Njemačkoj, a čitao se dosta i u antisemitskim krugovima drugih zemalja.

Streicher je svoj list smatrao "najboljim novinama na svijetu". Učitelj po zanimanju, ovaj fanatični mrzitelj Jevreja među prvima se, upravo u Nürnbergu, priključio Nacionalsocijalističkoj partiji, a kad je 1933. Hitler došao na vlast, Streicher je uživao njegovu neograničenu zaštitu. Iako je u političkom smislu bio sitna riba, svi su ga se bojali zbog njegovih nemjerljivih zasluga u širenju antisemitizma. Bez njega i bez njegovih sljedbenika, hajkača rasne mržnje, Hitler bi teško mogao ostvariti svoje "konačno rješenje" jevrejskog pitanja. Streicherova moć je bila ogromna sve do 1940., kada ga je Hitler morao ukloniti zbog korupcije, ali je njegov štićenik nastavio živjeti kao "narodni heroj". U optužnici koja mu je predana u njegovoj zatvorskoj ćeliji, između ostalog je stajalo: "Dvadeset i pet godina Streicher je učio njemački narod filozofiji mržnje, okrutnosti i ubijanja. On je Nijemce potaknuo i pripremio da podržavaju nacističku politiku, da prihvate i sudjeluju u brutalnim smaknućima i klanjima. Bez njega se te stvari ne bi mogle dogoditi".

Na suđenju je Streicher sebe opisivao kao "sudbinom određenog apostola antisemitizma", a među istražiteljima i sudijama dobio je nadimak "Nirnberška zvijer". Američki psiholog Gustav M. Gilbert proveo je među optuženima test inteligencije. Najniži kvocijent imao je Streicher. "Samo je u Hitlerovom ludom svijetu takav pohotni fanatik mogao utjecati na misli miliona ljudi", napisao je u svojim memoarima britanski pukovnik Airey Neave, krunski svjedok procesa i jedan od najvažnijih ljudi u Međunarodnom vojnom sudu. Streicher je, zajedno sa još jedanaest optuženih, osuđen na smrt vješanjem. Imao je oko 60 godina. "Heil Hitler", vikao je ispod vješala. Prije nego što su ga objesili, doviknuo je američkom krvniku Woodsu: "Jednog će dana tebe objesiti boljševici".

Između Juliusa Streichera i vojvode Vojislava Šešelja ne postoji ama baš nikakva sličnost. Osim jedne. A ta je jako važna – prvi je bio neprevaziđeni kliconoša mržnje prema Jevrejima, a drugi kliconoša mržnje prema Hrvatima i Bošnjacima. Šešelj je u Haagu prvostepenom presudom oslobođen po svim tačkama optužnice. Više i od same presude izaziva gnjev zaključak sudskog vijeća da govor mržnje, uz huškanje i pozivanje na uništenje Hrvata i Muslimana, ne predstavlja zločin?! Prema tom tumačenju, jedina namjera koju je Šešelj imao bilo je "dizanje morala srpskim dobrovoljcima", a sam on nikoga nije ubio, niti je komandovao na ratištu. Ni Julius Streicher lično nije nikoga ubio, nije išao na front, niti je puštao plin u komore smrti u Auschwitzu, pa se nekako nameće pitanje da li bi sudsko vijeće koje je oslobodilo Šešelja, na nekom zamišljenom procesu, na isti način postupilo i prema nekadašnjem Hitlerovom miljeniku i saborcu? Šešelj je početkom devedesetih došao sa svojim batinašima u vojvođansko selo Hrtkovce i preplašenim Hrvatima izdao ultimatum: "Ili ćete u autobuse ili u Dunav?" Jedan Hrvat je iste noći ubijen, žrtvovan u ime "dizanja morala" braći Srbima.

Vojvoda je mobilisao na hiljade četnika koji su, obilježeni kao "šešeljevci", ubijali i progonili civile u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Lično je s pratnjom prešao Drinu i došao u Mali Zvornik i ovako otvorio lov na goloruko, većinsko muslimansko stanovništvo: "Braćo Srbi, a obraćam se pre svega vama koji ste s druge strane Drine, vama najhrabrijima među svima, spremamo se da očistimo Bosnu od tih nevernika i da im pokažemo stazu koja će ih povesti ka istoku gde je njihovo pravo mesto". Taj citat stoji u obimnoj optužnici protiv Šešelja, ali je njegov poziv na "čišćenje Bosne od nevernika" sudsko vijeće okvalifikovalo kao "dizanje morala srpskim ratnicima"?! Poređenja radi, svojevremeno je Međunarodni sud za ratne zločine u Ruandi, koji je takođe osnovao UN i u kojem je, prije dolaska u Haag radila naša stara poznanica Carla del Ponte, osudio dvojicu tamošnjih novinara jer su svojim emisijama na radiju, aluzivnim ali prepoznatljivim porukama, huškali većinsku zajednicu Huta na genocid nad manjinskim Tutsima. Haški trubunal je očito ignorisao te presude, kao da nisu ni postojale, ostajući potpuno slijep za Šešeljev nesumnjivi doprinos zločinima počinjenim u ratu za "veliku Srbiju". Bijes u regionu je opravdan, nacionalističke strasti su se ponovo razbuktale, a na Haškom sudu množe se neizbrisive mrlje. Da li je, kao što pišu neki mediji, riječ o lošim pravnicima i činovnicima koji za svoje rezultate nikome ne polažu račune?

Neka se Srbi upitaju zašto su svojevremeno na izborima dali Šešelju gotovo milion glasova, tek nešto manje nego Miloševiću, koji ga je potom ustoličio za potpredsjednika Vlade crveno-crne koalicije. Istorija je prevazišla Šešeljeve političke ideje, sam on, kažnjen ili nekažnjen, nije više nikome važan, ali je Tribunalov stav u pitanjima govora mržnje i huškanja na zločine ponižavajući za žrtve. Haški sud je time udario šamar svima koji su smatrali da pred sud trebaju biti izvedeni ne samo političari i generali, logorski batinaši i ubice nevinih civila već i propagandisti šovinističke mržnje. A takvih je na srpskoj strani bilo više nego dovoljno. Niko od njih nije odgovarao ni za kakvo zlo, a one koji su vjerovali u pravdu Tribunal je prošlog četvrtka, proglasivši Šešelja slobodnim čovjekom, surovo demantovao.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH