Godine krivice

Poštedjevši Radovana Karadžića doživotne robije, Haški tribunal je još jednom potvrdio ono što se oduvijek znalo – da je pravda tek jedan od najrelativnijih pojmova ovozemaljskog svijeta.

Presudu je pročitao predsjednik sudijskog vijeća, Južnokorejanac O-Gom Kwon. Čitao je "ravno", bez ijedne grimase na licu, koja bi odavala bilo kakve emocije, kao da je riječ o nekom knjigovodstvenom izvještaju a ne o užasnim zločinima. Slično je bilo i sa ranijim presudama i uvijek sam se pitao: Kakva krv teče u tim ljudima, čija je životna misija da vrše pravdu? Nije valjda da pravila Tribunala zabranjuju sudijama svako ispoljavanje ličnih emocija, kako prezira prema zlikovcu kakav je Karadžić, tako i empatije prema žrtvama? Ali, ima u toj priči nešto što je mnogo važnije. Naime, sudija Kwon nije smatrao potrebnim da se prilikom izricanja presude detaljnije bavi skupštinskim zasjedanjem na Palama, 12. maja 1992. godine, na kojem je usvojen nacistički program Karadžićevog štaba. Suština tog programa bila je istrjebljenje Muslimana, u manjoj mjeri i Hrvata, i njihov nestanak sa teritorija koje su Srbi smatrali svojima.

General Mladić je shvatio da je riječ o genocidu, to je i rekao na zasjedanju, ali je bio spreman da zločinački zadatak izvrši do kraja.

Zašto sudija Kwon nije tom nacističkom projektu, koji je predstavljao srž Karadžićeve ideologije, posvetio odgovarajuću pažnju? Da li zato što bi onda i zločini u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici i Foči bili tretirani kao dio ukupnog genocidnog plana, čime bi i sama Republika Srpska stekla legitimitet "genocidne tvorevine". Teško je oteti se utisku da je politika i ovdje učinila svoje. Izostala je, takođe, i podrobna analiza velikosrpskog nacionalizma, kao i njegova izričita osuda, jer je on bio pokretač velike ljudske tragedije. To je bilo tim potrebnije što desničarski nacionalizam, kao i devedesetih godina, ponovo buja u cijelom regionu. Pretresno vijeće nije imalo sluha za taj fenomen, koji se potpuno izgubio u nabrajanju niza konkretnih zločina. No, uprkos tim propustima, Tribunal je sačinio neporecivi dosje ratnog vođe bosanskih Srba, dostojan lika i djela jednog od najvećih ratnih zločinaca u povijesti Balkana.

Ali iako je, kako je pisao Marko Vešović, "smrt majstor iz Srbije", iako je savršeno jasno da su zločini nad Bošnjacima i Hrvatima, uključujući i genocid u Srebrenici, bili plod zajedničkog zločinačkog poduhvata, sa Miloševićem, Šešeljom i Arkanom kao glavnim akterima na jednoj strani i Karadžićem, Mladićem, Krajišnikom i Biljanom Plavšić na drugoj, aktuelne srbijanske vlasti negiraju da Srbija ima s tim ikakve veze. Prošlo je dvadeset godina od završetka rata, a Srbi nisu spremni i pitanje je da li će ikada biti spremni da se suoče sa vlastitom krivicom za rat i masovne zločine. Dominantna većina ovog naroda s obje strane Drine ostala je zarobljena u laži i prastare mitove, bez stida i kajanja, bez zrna razuma i bez katarze. Povodom haške presude fatalnom lideru bosanskih Srba, premijer Aleksandar Vučić, služeći se najobičnijom floskulom, izjavljuje: "Osuđujemo sve zločine", i tako krivicu Srba dijeli na "ravne dijelove" s drugima. Istina je da su i drugi činili teške zločine, ali ovdje namjerno ne povlačim nikakve "paralele" sa srpskom ulogom u događajima na kraju prošlog stoljeća. Nije baš nekakva čast, čak i kad si potpuno nevin, pripadati narodu koji je izrodio tolike znane i neznane zločince, ali je još poraznije saznanje da ih taj isti narod veliča i slavi kao nacionalne heroje.

U maju 1996. godine, kad je već bilo jasno da je vođa paljanskog zvjerinjaka postao haški optuženik, Momčilo Krajišnik govori Carlu Bildtu, prvom visokom predstavniku u BiH: "Karadžić će i poslije smrti živjeti sto godina".

A Krajišnik dobro poznaje Srbe. Karadžićeva "nulta godina", od koje bi, prema Krajišniku, trebao početi njegov "život poslije smrti", još nije počela, a ne zna se ni kad će početi, a Milorad Dodik je već podigao spomen-obilježje "utemeljitelju" Republike Srpske, kad je prošle sedmice, na zgradi zakatančenog studentskog doma na Palama, otkrio spomen-ploču sa natpisom: "Studentski dom dr. Radovan Karadžić". Logika ovog Dodikovog čina nalaže da bi četnički sin sa Durmitora, sarajevski neuropsihijatar i trećerazredni pjesnik i, na kraju puta, ratni zločinac osuđen pred Međunarodnim sudom u Haagu, trebao biti uzor generacijama studenata koji će prolaziti kroz taj dom. Oni koji smatraju da je Karadžić nevin čovjek, govore najobičniju glupost, jer ispada da on ne samo što nije činio nikakvo zlo već ništa nije čuo, ništa vidio i ništa znao od onog što je po dužnosti morao znati. To bi bilo isto što i tvrditi da Hitler nije imao pojma o onome što rade Himmler i Eichmann ili kakva zvjerstva čini Gestapo.

Svaki pismeni Srbin, svaki srpski akademik, vladika i pop, pisac i novinar trebalo bi da pročita čuveni spis velikog njemačkog filozofa humanističke orijentacije Karla Jaspersa "Pitanje krivice". Za razliku od niza istaknutih pisaca, intelektualaca i umjetnika, koji su pobjegli na Zapad, Jaspers je ostao u Njemačkoj, "ukinut" kao univerzitetski profesor i obilježen kao antinacistički filozof. Odbio je da ode u ponuđeno izgnanstvo u Švajcarsku zato što to nije bilo omogućeno i njegovoj ženi, koja je bila Jevrejka. Jedva je preživio vladavinu nacizma i već 1945., među ruševinama poražene Hitlerove Njemačke, piše "Pitanje krivice", kratak ali slojevit spis o istorijskoj odgovornosti njemačkog naroda, o pravno formulisanoj individualnoj krivici i individualnoj kazni, ali i o kolektivnoj moralnoj i političkoj odgovornosti. Uzgred rečeno, 70 posto odraslih Nijemaca bili su članovi Hitlerove Nacional-socijalističke partije, milionske mase same su izabrale Firera za svog spasitelja i takvim ga držale punih deset godina. Baš kao što su Srbi sami birali za vođu Slobodana Miloševića, i to u nekoliko navrata, sve do njegovog kraja.

"Zločinačka država pada na pleća čitavog naroda", zaključuje Karl Jaspers. Da se to odnosi i na Miloševićevu Srbiju, jasno je svima, osim onima koji su podržavali njegov režim.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH